Rost
Čudna je priča o Haraldu Rostu. Pre svega zato što je mnogima od nas dala povod za nagađanja. Naročito nama koji smo ga znali i viđali, makar površno, u prolazu, kraj se činio zaista nestvarnim, zapravo kao da nije od ovog sveta. Ili možda ipak jeste, ali na tužan i ponižavajući način.
Haraldu Rostu je za života bilo teško.
Kao kovač, poslednji u ovom kraju, potkraj života zarađivao je veoma malo jer nijedan od seljaka iz okoline, koji su ranije bili njegove mušterije, više nije posedovao konje, snažnu kljusad koja je vukla plug na njivi. Nabavili su traktore, zakačili za njih široke metalne zube i time cepali zemlju. Ali Harald Rost se uopšte nije razumeo u traktore. Čak i da je znao kako se opravljaju motori, teško da bi neki od seljaka izabrao put kroz selo do njegove kovačnice. Postojale su moderne radionice, jedna u Rostovom selu, nedaleko od kovačnice, a čak dve u sledećem selu. Harald Rost je pripadao prošlosti. Ako se malo bolje razmisli, on nikada nije ni imao budućnost. Ljudi su mu ranije dolazili jer nije bilo nikoga drugog ko bi potkivao konje ili preuzeo manje radove na gvožđu, ali ga već tih dana nisu uzimali za ozbiljno.
Harald Rost je kuburio sa brojevima. Ako bi ih uopšte izgovarao, to je činio oklevajući, kao da u sebi imaju nešto magično. Kad bi ga mušterija pitala: „Koliko to košta?“, on bi počeo da klati glavom tamo i ovamo kao da razmišlja i računa, ali nije bilo rezultata. Mušterije bi stajale, gledajući u Rosta sa očekivanjem, ali bi kovač samo nastavljao da klati glavom i ćutao.
Tako nešto se brzo pročuje selom, pa ga seljaci uskoro više nisu pitali koliko košta njegov rad, već su mu na nakovnju jednostavno ostavljali neku manju ili veću sumu koju su smatrali doličnom i odlazili. Naravno, bilo je i onih koji bi otišli ne plativši, ali većina ljudi bi pokušala da bude poštena, pa je tako Rost zadržavao svoje brojke u glavi, a ipak bio plaćen.
Nije se puno govorilo o Haraldu Rostu, ali seoska zajednica je bila jedinstvena u stavu da je njen kovač mentalno zaostao i da smisleno ćaskanje s njim nije moguće. Tako je Rost svečeri uvek stajao sam za šankom seoske kafane „Pod lipom“ i pio. Čim bi stupio u krčmu i laktove naslonio na drveni šank, pogledom bi potražio jednu tačku da na njoj zadrži pogled – najčešće prazninu između dve rakijske flaše na regalu iza šanka, gde je krhotina ogledala zamagljeno odražavala mali deo prostorije iza njega –
i ostao bi tamo da stoji dok mu gazda na kraju večeri ne bi prišao i dao mu račun. Čim bi gazda izgovorio sumu koju je trebalo podmiriti, Rost bi se trznuo, zakolutao bi očnim jabučicama tamo-amo, kao da bačenim brojem žonglira u glavi, potražio bi svoj novac i otišao. Tako je Harald Rost provodio svoje dane i noći bez reči. Samo ponekad, kada bi neki pripiti kafanski gosti pronalazili zadovoljstvo u tome da podbadaju svog kovača i međusobno razgovarali koristeći samo brojeve, moglo bi se desiti da se Rost odjednom izbezumi i počne da priča potpuno nerazumljive stvari.
„Imaš li 15?“, pitao bi jedan, a drugi bi uzvratio: „Ali 4, a onda i 3, da ne zaboraviš 7 daje 14.“
„Kažem 15“, usprotivio se prvi, na šta se treći umešao i obelodanio: „127“.
„Ni u kom slučaju 127, može samo 154.”
„To je bilo 68, jasno ko dan”, javio se opet drugi.
Onda se odjednom moglo videti da je Harald Rost počeo da drhti, kao da su svi brojevi poludeli u njegovoj glavi, kao da ubilački jure unaokolo. Izgledao je kao da mu se ukrutio vrat, lobanja je vibrirala, dok su mu usta bila poluotvorena. Kao da je nešto iz njega nadiralo napolje, preteći da eksplodira. Disao je teško, izduvavajući potrošen vazduh preko šanka.
Onda je rekao: „Ne! Ne!”
Glas mu je bio piskav. Moglo se čuti kako u njemu vibrira strah. Svaki put bi izgovorio to „Ne! Ne!”, pre nego što bi, nakon kraće pauze, nastavio da govori, ili barem pokušao da govori. Pripiti ljudi su se cerekali i gledali ga kako se uvija. Onda bi ispalili još brojeva u prostoriju.
– 1736
– 3569
– 489275
– 45
– 0
Rost je izgledao kao balon pričvršćen za drvo šanka koji drhti na struji toplog vazduha.
Opet je rekao: „Ne! Ne!”, kratko se borio za dah i istisnuo nerazumljive rečenice prema policama sa flašama.
„U starcu… pocepan… onda za… pomorandžu… u gradu… gradski… crveno… kao varnica… udarni plamen… šta to… i… čekićem… četke za kosu… i kažete… o…“
Ljudi su se smejali.
Rost se sve više gubio u bujici sopstvenih reči, deleći ulomke rečenica slušaocima, drhtao je sve dok ga ne bi napustila snaga, pa bi klonuo. Izmrcvaren i nekoliko centimetara manji, držao se za šank, ali uskoro je takvim večerima počeo davati gazdi znak svojim novčanikom, a gazda bi mu, da li iz sažaljenja ili straha, jedva čujno šapnuo iznos. Rost bi potom polako i nesigurno pokrenuo svoje očne jabučice te bi iscrpljen napustio krčmu.
Ta uobičajena slika promenila se onog dana kad je jedan seljak sa svojim konjem ušao u kovačnicu i tamo pored Rosta na dugačkom nakovnju zatekao neku crvenokosu ženu. Bila je izrazito lepa i izgleda da je dobro znala Rosta, i dok je on potkivao konja, žena je sedela u blizini, povremeno skupljajući rukom svoju dugu crvenu kosu na potiljku, i tamnim prodornim očima posmatrala mušteriju. Seljak se osećao neugodno, slušao je pištavo disanje žene i osećao da se među tim zidovima nešto promenilo. On nije mogao da kaže šta tačno, ali iščezla je sigurnost s kojom je do tada dolazio na to mesto. Video je kako je Harald Rost počeo da radi na kopitu životinje i prvi put je pomislio da je kovač dobar u svom zanatu. Možda Rost jeste zaostao, ali je dobar kovač.
Pošto je posao obavljen, seljak je hteo da stavi nešto novca na nakovanj i da brzo ode, ali žena, koja do tada nije ništa rekla, uzela mu je novac iz ruke, prebrojala ga i rekla: „Nije dovoljno”.
„Šta?“, rekao je seljak s nevericom u glasu i osetio kako propada u tamne jame tih očiju.
„Dodajte još jednu novčanicu pa smo kvit“, rekla je žena sa samopouzdanjem koje ga je potpuno izbacilo iz ravnoteže. Seljak je platio, uzeo uzde svoga kljuseta i otišao.
Naravno, do večeri je celo selo znalo da je tog popodneva kod Rosta bila neka žena koja je, bez obzira na njegovo drhtanje, izgovarala brojeve i od mušterija tražila da plate određenu sumu. Ljudi su se pitali ko bi mogla biti ta žena, koja je očito bila puno mlađa od Rosta, a uz to i tako lepa. Kovač uopšte nije napuštao selo, kako je mogao nekoga upoznati? I poštar je dao odričan odgovor na pitanje da li je kovač u poslednje vreme dobijao pisma.
Pred selom je stajala zagonetka.
Tog dana se o Rostu pričalo više nego u pedeset godina njegovog dotadašnjeg postojanja. A „Lipa” je te večeri bila puna kako je inače samo za posebne praznike kao što su Svi sveti ili Uskrs. Ali koliko god da su gosti čekali i pili, Rost te večeri nije došao u krčmu. To je bio prvi put tokom svih tih godina da kovač nije stajao za šankom, pa je izgledalo kao da nešto nedostaje tamo pored barske stolice, komad inventara koji su odjednom gurnuli u stranu.
To se desilo u prelomnim vremenima za selo. Promene su predstojale svakom domaćinstvu; svaki dan je donosio nove brige, moralo je da se računa da li će se nova ulaganja isplatiti. Najamnici su otpuštani, sve više traktora je oralo njive, tako da je Rostova žena, koja je na dan svog dolaska bila prava senzacija, sve više padala u zaborav što je svakodnevnije bilo njeno prisustvo na seoskim ulicama. Išla je u kupovinu kao sve ostale žene, negovala je svoj izgled, razgovarala je sa svima i integrisala se brzo. Ako su ljudi u početku i mislili da je ta žena premlada i previše lepa za ludog matorog čudaka, vrlo brzo su zaključili da crvenokosa ima pozitivan uticaj na Rosta. Konačno su kovačeve finansije u strogim ali razumnim rukama, što je bilo važno, jer posao s potkivanjem nije baš cvetao, a izleda da je i sam Rost postao mirniji.
Kako se došlo do ovog poslednjeg saznanja teško je objasniti, jer otkako je Rostova žena počela da šalje račune retkim mušterijama – zaista ih je slala poštom – i u kovačnici više nije bilo plaćanja na ruke, kovača jedva da su viđali van njegovog radnog mesta. Nije više išao u kupovinu, ulicama sela nikada nije šetao, a i njegovo mesto u „Lipi“ je ostalo pusto.
„Nećeš ići da ločeš“, vikala je žena, a njene tamne oči su ga pritisle na naslon stolice. Rost je hteo da se pobuni, ali ona se preteći nadnela nad njega i stisnula pesnicu. Rost je znao da ona sigurno nije tako snažna kao on – rad sa čekićem je njegove ruke učinio mišićavim i širokim – ali iz nje je izbijala neka drugačija snaga, naredbodavna sila kojoj se imao pokoriti. Meškoljio se nemirno na svojoj stolici, a usta su mu se osušila. Osetio je kako su mu se nepca zgrčila, meso između kutnjaka se zateglo. Bio je žedan.
„Žedan sam“, rekao je Rost promuklim glasom.
„Slavina je puna vode“, rekla je žena skupljajući dugu crvenu kosu na potiljku.
Rostu je bilo teško da menja svoje navike, ali koliko god puta da mu je narednih nedelja padalo na pamet da jednostavno zanemari ženinu zabranu i po starom običaju saspe rakiju u sebe, ipak se nikad nije usudio da naveče krene prema „Lipi“. Sedeo je u dnevnoj sobi i mislio na prazninu između flaša na policama iza šanka, prazninu koju je izabrao. Njegov jezik se pomerao kao da u usnoj duplji ima krzno. A vreme je puzilo u susret noći polako kao nikad do sada. Rost je pogledao svoje ruke, pogledao po dnevnoj sobi, pogledao je ženu, koja je sedela na kauču i čitala knjigu.
„Radi nešto i ne zveraj unaokolo”, rekla je ne dižući pogled sa svojih stranica.
Rost je oborio pogled na pod.
Kada je ujutro došao u kuhinju, bilo je hladno. Zidovi su bili vlažni, osećao je da mu je srce promrzlo. Žena je već sedela za stolom sa doručkom i okrenula je crne oči prema njemu.
„I ti si već budan?”, rekla je.
Rost je ćutao. Doručkovao je malo i mršavio je. Nikada nije bio debeo, bio je zapravo skoro žgoljav za kovača, ali to niko nije primetio pošto je imao jake ruke. Ipak, s godinama je Rost mršavio, izgledao je ispijeno kad bi se posle doručka uputio u kovačnicu, a oni koji bi ga tu i tamo sreli, uplašili bi se tog koščatog lica koje se iznad predugog vrata zaputilo k nakovnju. Ali niko nije pitao Rosta kako mu je, niko ga nije obišao da se raspita za njegovo zdravlje. Kad bi neko otvorio vrata, imao bi sa sobom neke predmete od gvožđa za opravku ili bi imao ideju za neku malu konstrukciju. Pošto bi im račun stizao kući, na šta se selo godinama nije moglo navići, mušterijama nije ostajalo mnogo toga da kažu pri dolasku ili odlasku, osim „zdravo” i „vidimo se”. Niko više nije izgovarao brojeve u Rostovom prisustvu.
Niko osim žene.
Naveče je mogla da se namršti iz kojeg bilo razloga i da ga preteći pogleda. Njene oči bi još dublje potonule u duplje, a njeno ljupko lice, napuklo na ta dva crna kratera, delovalo je kao posmrtna maska. Rost je već znao to lagano nabiranje obrva, i čim bi na ženinom licu primetio prve znake nezadovoljstva, srce bi počelo da mu lupa kao da kuje nešto za majstorski ispit. Disanje bi mu se ubrzalo, imao je osećaj da mu se uši zatežu, i onda bi već čuo brojeve kako pljušte po njemu.
„5 … 8 … 0 … 23 … 677 … 2 … 259 … 1 … 1 … 1 … 4 … 56 … 8 … 79 … 5 … 5 … 6 … 7.“ Video je kako žena stiska usne, brojevi su iz njih siktavo izlazili, dok mu se njeno lice preteći približavalo. Mozak bi mu poludeo, mislio je da će mu se glava rasprsnuti. Svake sekunde su stizali novi brojevi. Rost nije znao šta će s njima. Iza njegovog čela nije više bilo mesta. Lobanja ga je bolela. Na slepoočnicama su mu brojevi naborali kožu. On je rukama začepio uši, ali žena mu je sklonila ruke i brojevi su nadirali. Bacio se na pod i udarao glavom o podne daske. Njegovo čelo je stalno iznova tuklo o drvo. Brojevi su teturali. Žena je stajala nad njim i nije prestajala dok ne bi zaplakao. Onda bi istisnula svoj prezrivi, vreli, siktavi dah u sobu, a brojevi bi sa slanom vodom iscurili iz njegove glave. Kad bi ustao s poda, žena bi ponovo sedela na kauču i čitala. Rost nije znao zašto ga žena kažnjava. Umela je da se ljubazno nasmeši i da mu u sledećem trenutku zavitla broj u lice. Kad bi nabrala obrve, nikad nije bio siguran iz kog se razloga to dešava. Video bi promenu na njenom licu i znao bi da je već prekasno da potraži neko bezbedno mesto.
Rost se plašio.
Danju bi ostajao u kovačnici i čekao mušterije. Često satima ne bi razgovarao ni sa kim, koračao bi između razbuktale vatre i gomile gvozdenih ostataka, sedeo bi na nakovnju i gledao u zatvorena vrata. Kovačnica je bila u polumraku. Doduše, u zidove su bili ugrađeni veliki prozori, metrima visoki lukovi, kao u crkvi, ali staklo je bilo toliko umuzgano od prašine i čađi da je samo mlečna svetlost prodirala u unutrašnjost. Rostu je to bilo baš po volji. Niko nije mogao da pogleda u kovačnicu a da ne otvori vrata, i sam se izlažući pogledu. Tu se osećao bezbednim i grejao je ruke na vatri. Ni žena nije mogla odjednom da se pojavi sa svojim olujnim obrvama i gromovitim brojevima. Bar je Rost tako mislio dok jednog dana nije stala pored njega. Rost je nije čuo da dolazi; ni zračak svetla nije prodro kroz vrata u kovačnicu i nakratko osvetlio pod prostorije. Nije spavao. Ali žena je stisnula usne i Rostovo srce se sledilo.
„Kakvu si mi ovo glupost ispričao?!”, siktala je mašući mu jednim računom pred licem. Rost ju je pogledao i nije znao šta hoće. Ona je bila ta koja je napisala račun.
„Šta će ljudi misliti o meni ako vide da obračunavam stvari koje ti nikada nisi uradio!“, vikala je žena i Rost je počeo da drhti, jer mu se učinilo da naslućuje prvi broj u njenim ustima. Umesto toga, osetio je njen dlan na licu, pa papir računa, pa opet dlan. Ona ga je tukla. Tukla ga je sa obe ruke. Rost je štiteći se stavio šake ispred lica. Čuo je ženu kako vrišti, njene ruke su mu pogađale glavu, šake. Onda je urlajući izgovorila jedan broj.
„Dvesta pedeset”, vikala je, stalno je ponavljala „250”.
Broj se uvišestručio, sklonio je Rostove ruke u stranu, prodirući u njegove uši, u glavu. Njene ruke su ga pogodile u potiljak. Polako je skliznuo na pod. Ali odjednom se začuo drugi glas.
„Prestanite”, rekao je.
Najpre je to rekao tiho, kao da se bori da se pribere, kao da mora da prevaziđe sopstvenu zapanjenost, onda je postao odlučniji i naposletku zazvučao odrešito.
„To nije vaša stvar“, povikala je žena.
Rost više nije osećao ništa. Broj je jurcao njegovom glavom i ogledao se u bezbrojnim ogledalima; ali staklo ogledala se polako zamaglilo i broj se umirio, zaljuljavši se još nekoliko puta tamo-ovamo, da bi iz uva kliznuo napolje, u neizgovoreno.
Čovek je rekao: „Pa nije tako strašno. Svako može da pogreši u računici.”
„Ja ne grešim“, rekla je žena, „ja sam osuđena na to da mi ova budala uveče kaže šta je uradila, razumete li!?”
Rost je provirio kroz prste. Poznavao je seljaka.
„Hajde da izađemo odavde”, rekla je žena.
Čovek je pošao za njom.
Rost je ostao sam.
Kad je Rost narednih dana sretao ljude iz sela na putu do posla, na njihovim licima je mogao razaznati nešto što do tada nije znao, a što mu se dopadalo. Oči tih ljudi kao da su bile ljubaznije kad su ga pozdravljali, prelivene čudnim sjajem. Glas im je bio jasan, a ne neprijatan kao inače. „Dobar dan“ bi ga dočekivalo propraćeno klimanjem glavom. Ponekad bi čak izdaleka mogao čuti kako ljudi tihim kašljucanjem pročišćavaju grlo kako bi ga pozdravili kad se sretnu. Pritom bi im u uglu usana zaigrao osmeh pun razumevanja. Rostu se to sviđalo i ponekad bi ujutro namerno hodao polako ka kovačnici, kako bi povećao mogućnost da sretne nekog iz sela. Kad bi stigao u kovačnicu, seo bi na nakovanj i prisećao se izraza lica onog ko ga je pozdravio. U glavi bi prizivao ljubazne crte lica, i ako bi tada neko ušao u čađavu prostoriju, zatekao bi Rosta čudno nasmešenog.
Dok je Harald Rost tako provodio i prepodnevno i poslepodnevno vreme, retko bi pomislio na ženu u svojoj kući. Nije imao pojma šta je po celi dan smišljala, znao je samo da se uvek pravila da je u poslu i radovao se što može da joj se skloni s puta. Jer kad bi Rost naveče pošao kući, već usput bi mu se steglo grlo. Želudac bi mu se zgrčio i glad bi iščezla. Ušao bi u kuhinju i već bi čuo njeno siktavo disanje koje je dopiralo iz dnevne sobe. Činilo mu se da je taj stružući zvuk iz dana u dan bivao sve glasniji, kao da neko šmirgla neravne flaše. Onda bi je video kako skuplja svoju dugu riđu kosu na potiljku, i osetio bi strah. Bilo je samo pitanje vremena kada će postati zla, to je Rost znao i bez reči bi seo na jednu stolicu.
Još nije ništa rekla.
Jedne večeri je Rost došao kući, a žena nije bila tu. Najpre je seo na svoju stolicu u dnevnoj sobi da je sačeka, ali žena nije dolazila. Rost je otišao u kuhinju pa u spavaću sobu. Stan je bio prazan. Srce je počelo brže da mu udara, ali nije se usudio da se obraduje. U glavi mu je bio smeh, ljudi su pravili grimase, negde se čula muzika. Neki glas ga je pozvao da zaigra. Rost je i dalje bio na oprezu. Ako bi opušteno šećkao unaokolo, nedeljama bi ga mučila brojevima. Morao je pripaziti. Ali žena se te noći nije pojavila. I kada je Rost konačno zaspao, kada je ostavio svoje snove iza sebe, i kada je svetlost novog jutra prodrla između zavesa, zabivši svoj zrak pod Rostove kapke, i kada se on probudio, u kući nije bilo nikoga. Rost je doručkovao na miru, imao je dobar apetit, ali istovremeno i nemirnu savest. Pošao je u kovačnicu, tamo je celi dan nervozno hodao ukrug. Da bi se umirio, ravnao je čekićem beskorisne predmete od gvožđa, prethodno ih usijane vadeći iz vatre. Potom bi oped hodao od jednog do drugog zida i nazad. Naveče je zatvorio vrata i otišao kući brže nego inače. Već izdaleka je video da je svetlo u dnevnoj sobi upaljeno. Osvetljenje ga je ubolo u oči poput igle. Da li je jutros zaboravio da ugasi lampu? Ne, uopšte nije bio u dnevnoj sobi. Moguće da je bio previše uzbuđen da bi mislio na prekidač. Otvorio je vrata i miris dima mu se uvukao u nozdrve. Rost se nakašljao i ušao u kuhinju.
„Rano si završio”, doviknula je žena iz dnevne sobe.
Rost je progutao pljuvačku. Grlo mu se potpuno osušilo. Imao je osećaj da mu se sve slepilo, nepce, jezik, grkljan. Više nije bilo pljuvačke, a ipak je imao potrebu da nešto proguta. Sedela je na kauču i pušila, na njenim prekrštenim nogama bila je pepeljara prepuna opušaka.
„Ti pušiš?“, otelo se Rostu jedva čujnim glasom. Istog trenutka je znao da je to bilo pogrešno pitanje.
„Da li se to tebe tiče”, rekla je žena i ošinula ga crnim očima po licu. Rost je seo i zaćutao. Žena je izbacivala oblake dima u prostoriju, što je bilo propraćeno neprekidnim krckanjem i šištanjem. Tada je Rost primetio fotografiju na podu pored kauča. Nije je video u celini, samo polovinu koja je virila iza naslona, ali je video da je to velika fotografija, visoka najmanje koliko od prstiju do lakta. Na beloj pozadini svetlucala je njena crvena kosa. Tek sada se Rost zapitao gde li je žena bila i šta je radila. Ne zato što ga je to stvarno interesovalo, nego zato što se nikada ranije nije dešavalo da je nema cele noći. Rost je nije znao takvu. A sada kad je opet bila tu, to ga je uznemirilo. Ništa dobro neće proizaći iz toga. Kradom ju je pogledao iskosa. Bila je starija. Za jednu noć i dan kao da je ostarila nekoliko godina. Šta se dogodilo? Da li je neko na njoj isprobavao brojke? Huškao brojeve na nju, kažnjavao je? Rost je pokušavao da razmisli. Dah je klizio duž zidova dnevne sobe nagomilavajući duvanski dim.
Rost je čekao ali se ništa nije dešavalo.
Žena je izgleda bila umorna, zavaljena na kauču, palila je cigarete jednu za drugom. Rost se nije usuđivao da otvori prozor, mada je vazduh bivao sve teži. Sedeo je na svojoj stolici i nije znao da li da ide u krevet ili još da čeka. Šta da čeka? Da ga udari, da mu dâ brojeve. Pogledao je ženu. Njene crne oči bile su skrivene iza kapaka, glava je bila blago pognuta napred. Da li je zaspala? U desnoj ruci joj je još gorela cigareta. Rost je skupio hrabrost i bešumno ustao. Stolica je zaškripala. Rost je zastao. Ne, ona se nije pomerila. Samo je njeno disanje škriputalo preko stola. Rost se tiho došunjao do vrata dnevne sobe koja su vodila ka kuhinji. Nije se usudio da još jednom pogleda ženu. Njegove noge su se polako kretale drvenim podom. Onda je osetio užareni bol na svojoj desnoj ruci. Rost je vrisnuo. Žena ga je pogledala odozdo, iz svojih duplji, i tiho se nasmejala. Njeno disanje je pritom zapucketalo, kao da joj se grlo sastoji od bezbrojnih čestica koje divlje skaču u svim pravcima. Povukla je dim iz cigarete. Rost je jurnuo u kuhinju i stavio ruku pod hladan mlaz vode. Plikovi od opekotine su mu iskočili iznad srednjeg prsta. Zagrizao je donju usnu, ne da bi ublažio bol – poznavao ga je od kovačke vatre – ne, morao se suspregnuti da ne bi zaplakao, da ne bi potonuo u procep njenih očiju, budući da je gajio tako veliku nadu.
Te noći se dim uvukao i u spavaću sobu. Rost je stisnuo čaršav uz lice, ali skoro da oka nije sklopio. Kad bi nakratko zadremao, iz crnog procepa bi sunuli plamenovi da mu oprlje lice i on bi se prenuo. Znojio se, prevrtao po krevetu. Noć nikako da prođe.
Kad se razdanilo, Rost se osećao bedno. Obukao se i ušao u kuhinju. Hladan dim je razapeo tanke niti od zida do zida. Nasuo je vodu u šerpu i stavio je na peć. Onda je primetio tišinu. Oslušnuo je. Ništa. Nije čuo disanje. Da li je otišla? Rost se usredsredio. Sluh je čekao. Ništa. Otvorio je prozor i duboko udahnuo kroz nos. Onda je ušao u dnevnu sobu da i tamo provetri.
Sedela je na kauču.
Rost se uplašio i promucao neko izvinjnje. Isto kao i prethodne večeri, sedela je na kauču; samo јој je glava dublje pala na grudi. Rost je očekivao brojeve. Uplašen je stajao između vrata i kauča.
Nije rekla ništa.
Podigao je pogled i pored njene ruke video rupu u štofanoj presvlaci kauča okruženu pepelom. A i njen srednji prst i kažiprst bili su nagoreli.
Bila je mrtva.
Stvari imaju posledice. Rost je opet bio sam.
Seoska zajednica mu je izrazila saučešće, ali Rost je imao osećaj da se pritom smeje. A on se nije smejao. Nije verovao celoj toj stvari. Čak ni posle sahrane nije hteo u „Lipu”. Otišao je kući i u dnevnoj sobi seo na svoju stolicu. Kuća je bila začuđujuće mirna. Kad bi Rost oslušnuo, duboko u sebi začuo bi tihi smeh, ali još uvek je osećao strah. Jednom je već poverovao da je više nema, pa ga je opekla svojom cigaretom. Pogledao je prazan kauč i progorelu rupu na njemu, a onda se uplašeno osvrnuo. Bio je sam. Pored kauča je i dalje stajala fotografija. Rost je ustao i osmotrio je. To je bila slika žene iz ranijih dana. Izgledala je lepo sa crvenom kosom. Oči su joj bile blistavocrne. Rost je skrenuo pogled. Imao je osećaj da čuje njeno šištavo disanje. Pokušao je da plače, da joj pokaže svoju tugu. Nije mogao. Da li će mu to oprostiti?
„Molim”, rekao je Rost i pomislio da čuje njen tihi glas, „molim!”
Onda je opet sve bilo tiho.
Stavio je fotografiju na sto. Tamo je ostala.
Kada bi Rost naveče došao kući s posla ili iz kupovine – tu i tamo je čak opet odlazio u šetnju – pozdravljao bi je. Nakon toga bi oprezno počeo da jede.
Nikada ništa nije govorila, nije ga tukla, nije vitlala brojevima. Ipak se Rost nije mogao odlučiti da skloni fotografiju. Ona je s njim delila vreme, izgledalo je kao da ga posmatra. Rostu je ona bila sumnjiva. Život mu je postao miran. Ali nije se osećao sasvim bezbedno. Morao je pronaći rešenje koje će žena prihvatiti. Rost je razmišljao. Jednog dana je došao na ideju. Odjednom je znao šta treba da uradi. Duboko u njemu, tihi smeh je postajao jači, njegov strah se smanjivao i, nakon dužeg kolebanja, Rost je odlučio da fotografiju obesi u spavaćoj sobi iznad svog kreveta, da je odloži sasvim javno.
„Posebno mesto za ženu“, rekao je Rost oprezno se osvrćući po dnevnoj sobi da utvrdi da li ga možda čuje. Pritom je mislio o tome da u spavaću sobu ulazi samo noću, dakle, ženu skoro ne bi ni viđao. U krevetu spava, svetlo je ugašeno, ona može da zuri sa zida koliko god hoće.
„Posebno mesto za ženu“, uzviknuo je Rost ponovo kad je sa fotografijom u ruci ušao u kuhinju. „I lep ram ću da uradim za ženu“, dodao je ljubazno. Onda je brzo otišao u kovačnicu, izmerio je fotografiju i počeo da pravi robustan ram od teških komada gvožđa. Radio je celi dan, čekićem je ravnao neka mesta, pa bi taj deo opet stavio iznad vatre, dodavao je ukrase. Gotov ram je ispao masivan, kao za večnost, pa je Rost morao da napregne svu svoju snagu da bi ga doneo kući do spavaće sobe. Tamo je u zid iznad kreveta zakucao dva najveća eksera koja je našao i okačio sliku. Klečao je na svom čaršavu znojeći se i moglo se pomisliti da se moli pred gvozdenim oltarom u čijem je središtu bila crvenokosa ženska glava.
Te večeri, tačno sedam nedelja otkako je žena sahranjena, Rost je prvi put posle toliko godina stajao u „Lipi“ i pio. Prve rakije nikako da mu legnu. Previše ljudi ga je gledalo, sašaptavalo se, klimali su mu ljubazno glavom. U grlu ga je peklo, i u stomaku je palacala vatra. A onda, tu je bila i žena. Hoće li joj se svideti novo mesto? Da li ga je prozrela? Kako će primiti njegovo pijančenje? Već nedeljama ga nije oslovila brojevima. Nije hteo da rizikuje. Samo još jednu.
Ali posle prvog sata i niza čašica, sve je bilo kao i ranije, kao da žene nikada nije ni bilo, kao da ta epizoda nije postojala, kao da je vreme vraćeno unazad. I Rost je pogledao u prazninu između flaša iza šanka i u krhotini ogledala video je krčmu iza sebe kako se mirno reflektuje. Čak i kad je gazda napravio fajront i doneo račun pa pažljivo izrekao broj, Rost nije imao osećaj da mu nešto jurca po glavi, da nešto skače i kida njegov razum. Samo je osetio laku drhtavicu iza čela, vibraciju koja se spustila do potiljka i nestala negde na leđima, kao da je nikada nije bilo.
Rosta su sedam dana kasnije našli u njegovom krevetu. Uznemireni time što se kovač posle svoje prve večeri u „Lipi” uopšte nije pojavljivao ni na ulici, ni na poslu, ni u krčmi, dogovorili su se da odu do njega i zakucaju na vrata. Kad niko nije odgovorio, ušli su u kuću i u dnevnoj sobi videli kauč s progorelom rupom. Puna pepeljara je bila na stolu i vonjalo je na duvanski dim. Niko nije znao da je Rost pušio. Ušli su u spavaću sobu i tamo je, zdrobljene lobanje, ležao Rost. Uramljena slika je dopola visila nad njegovim licem, na kojem se skorila krv. I svakome od prisutnih stanovnika sela u istom trenutku je palo na pamet pitanje: Da li je kovač ikada poljubio ženu?
Gi Helminger, “Rđa”, s njemačkog preveo Dragoslav Dedović, Partizanska knjiga, 2022.
Knjigu možeete nabaviti uskoro na: Partizanska knjiga