UČESTALI ĆATIĆ
Jedni uče Fatihu, poneki tiho se krste,
najviše svraćaju onī koji pjesnika žale…
Ja zamišljam, ispod fesa, bogatašicē prste
i lirske srsi uz koje cvatu lijerke male.
U pogledu njenu sni pjesnik što se zaludu bori
s nametnim svjetovima, mutnijim od pjanih sjena.
Svaka je utjeha varljiva, najviše u zori
koja u novom danu odškrinjuje okna njena.
Ćatić je lirik kojem nudimo vlastite tuge
kao osobni zalog, kad je i zrcalo zloba:
Šta sniju naši životi? Čije smo zemne sluge?
– Dok kraj njegove humke zivkamo umrla doba,
jednako otvoreni i za sve sudbine druge
koje su krenule do našega slućenog groba…
5. juli 2019.
SA LOVĆENSKIH BRDA
Sretenu Vujoviću
Između uzdignutih planinā
i zaljuljanih morā prostiru se naši
rasuti životi… Golim okom se vidi
kako lađe odvoze godine i dane,
sve trenutke u kojima boravismo,
i kako ostavljene praznine same se
popunjavaju uspomenama i očuvanim
dušinim prtljazima, radi utjehe…
A kad se sve ove planine sastave
i kad se razbježala mora jedna u druga
uliju, bit ćemo jednako daleko
i jednako blizu istome ovom pogledu
s uzdignutih planina prema morima
koja strpljivo čekaju naš orlovski let
Cetinje, 11. februar 2019.
DVADESETI VIJEK
Na izložbi “Apokalipsa” Džeka Hodžića
I dalje nas na grobljima dvadeseti vijek mori
teretima: svaki čovjek na hiljade ljeta nosi!
Pod zemljom su svi nȅdužni, i naivni i zlotvori,
zamrljani epitafi krive usta: Kaži, ko si!
Kroz đavolju sluz u zraku, molitva je strahu sklona?
Čim dignemo dlane uvis, sporimo se sa istinom?
Odvajkada groblja nisu s nebesima čista spona;
istine su ispod zemlje, s janusovskom popudbinom.
Dvadeseti vijek traje s bljeskom noža, s krikom ptice
kojoj zrno nemilosno zaustavi zamah k jugu…
Svako groblje od živoga oblikuje vjernog slugu,
da, omamljen mirisima znojne gline, svoje lice
privoli da bude mapa budućih i prošlih ljeta,
sve dok ne bi kroz sjećanje rascvala se rana sveta.
1. decembar 2018.
KROZ ISTOČNU BOSNU
Vozim se kroz noć kao kroz ugušćalu ugljenu prašinu,
džamijske munare iskaču preda me poput zbunjene
i napuštene djece, u retrovizoru vidim kako dugo žmirkaju
stozjenim svojim očima… Nikoga i ništa one ne bi pitale?
Kao da su sagrađene od gustih slojeva strahova i samoća?
Neke se svjetlicama odaju da su uzdignute iz inata, ima ih
oblikovanih od manihejske šutnje, koja će jednom poklopiti
svaku tvarčicu što umišljaše da imaše nekad tijelo i dušu
U polusnu, čujem ezane, miješaju se s plačem nerođene
djece, s obiju strana autoceste zasreću me lica poredana
u zidove, obrasle lišajem i vlažnim mahovinastim biljem
Davno mi je jedan stari imam govorio da su džamije
ograđeni svemirski vrtovi čijim će blagodarnim
humusom biti prehranjivane i naše obeznađene kosti
NIKO
Svako jednom bude Niko ispod runa
zlatorunskog – spašava se iz pećine!
Čim sloboda se osjeti, neistine
prolome se: Ja sam Niko! Glas k’o kruna
carska morem zasvijétli, kopnom, svime
što uspjede da umakne od kiklopa.
A u zraku uzvitlanu se prokòpā
osjećanje ništavnosti? Svako ime
biva Niko kad ga utren strah obgrli!
Pa ne znamo u kojemu pravcu čula
odaslati – dok misao plašna hrli
bliže lažnim zemnostima, bez skrupula
kroz koje smo u životu više mrli
no živjeli – podno izmišljenih kula.
BALKANSKI INSTITUT ZA VIKTIMOLOGIJU
I sljedećeg dana brojit ćemo mrtve
– Sve jednog po jednog, do mrkloga mraka…
Ugraditi ih u džamije i crkve
– Tako im je zemlja zauvijek la(h)ka!
Možemo ih katkad izdati na revers
Službama evropskim, radi statistike?
Šeširima stavit’ rumen fes pred pretres
– Sve ovisi kakve svanut će prilike.
Kad dođemo i mi na red da nas broje,
Tražit ćemo samo vrhunske stručnjake!
Živi neka legnu, mrtvi će da stoje
Kad izruče trupla na pokretne trake…
Sve je u kružnici usljed katkad koje
Nadzornici smrti isljeđuju rake.
9. januar 2012.
OBILJEŽENĪ
Obilježio me rat, pa tuge za otišlim mojim
i sumnje je li sve moglo biti drukčije i onda
kad dani se splitahu u klupka zmijā anakondā;
one gutaše redom – nestalē prestadoh da brojim…
Zbrajahu nas kao žrtve još jednog plemenskog rata
– logorske žigove nosimo mjesto ličnih kartica.
Prošlost nas se nagutala, živimo poput krastica
na domovinskim ranama – mrtvi iz lažnog inata…
I sve što radimo, mislimo, pišemo, redovno sve je
uokvireno ratovima, svime što nismo htjeli.
Jedino, djetinjast sonet sebi se, jutrom, veseli
– u vrtu maternjeg jezika uzgaja orhideje,
u nadi da cvat im neće biti obilježen kao
da grȁd je historije i na vrt nemilosno pao.
POZNAVANJE PRIRODE I DRUŠTVA
Imam skoro šezdeset i ne smijem da se
zaljubim! O ljubavi jedino mogu nadugo
pisati, a u stvarnosti moram biti društveno
odgovoran; odvajkada s taraba vrebaju
vrane grabljivice i s balkona se zalijeću
sladunjave pogrde… Valja umaći sumnjivim
večernjim pričinima i grakćućim nagodbama!
Imam skoro šezdeset i moje je da više
razmišljam o Budućem svijetu negoli o pčeli
koja ovoga trena pada na otvoren kaduljin cvijet.
Zar ne vidiš, dovikujem sebi, eno i sunce
zalazi za brda, dremljivi pijetli sklapaju krila,
a to što se ponekad srce razmaše u prsima shvati
kao obmanu nakon koje ćeš mirinije da spavaš
3. maj 2016.
PRIČAO MI JEDAN SAMAC
Sve češće razmišljam o tebi, moj dobri kućni đavole, koji mi
u polumraku spavaće sobe redovno puštaš nježne filmove
o biblijskim pustošima i eshatološkim dramama u uzrovanim
ljudskim dušama, koji me pridružuješ iznenadnim čudesima
koja opsjedaju čula čim s prvim pijevcima otvorim oči…
Nas dvojica smo se brzo privikli jedan na drugoga.
S tobom sam jer si gubitnik, uvijek na zlom glasu, i protiv
tebe su se urotili svi koji se plaše da ih drugima ne odaš.
U mojemu domu našao si sigurnost i mir i prije negoli si
odlučio uzeti u zaštitu moj život sa kojim sam odavno u zavadi.
I ne ljuti se što sam ovoliki slabić za tvoje velikodušne ponude
da ubijem, da otmem, da ukradem ono što, kako mi govoriš, pripada
meni, da u po svijetloga dana skinem se gol i protrčim ulicom
kojom je maločas prošla moja velika i zauvijek òtišlā ljubav…
2. juli 2019.
GDJE CVATU BAGREM I BAJAM
Jednom, kad odeš tamo, sve ovdje ostat će isto;
svijet će biti svijet jednako – reče nam Hajjam.
Lažno je pitanje dokle bit će kroz priče čisto
sve što se veže uz tebe… Možda na vinski sajam
dospjedneš svojim životom, stisima ponajviše?
Možda će nacionálci upregnut’ te u najam
za više ciljeve? Time nevjerstvo ti se briše?
Češće zađi u šume gdje cvatu bagrem i bajam
i čut ćeš nemirno srce kako bi ono rado
u mirise prsnulo odmah – baš tē, nikoje druge…
Nikad se nadao ne bi, ni javno a ni kradom,
da predsmrtne nesanice kratke su ili duge
koliko misli budu bliske s đavoljom paradom,
dok stisi dršću da ne budu otadžbinske sluge.
