Budilo ga je zvono za sabah. Trznuo se tek kada je noćni odgajatelj Samir Zukić Zuka počeo divljački kucati svežnjem ključeva po staklu iznad vrata. Ustao je i krenuo u kupatilo da bi se abdestio, ali je otišao u wc i zaključao se. Još uvijek je bio mrzovoljan i nije mu se išlo na sabah. Neće na prvom sabahu u godini napraviti prozivku.
Dok je čamio u wc-u čekajući da se završi sabah pa da se on može vratiti spavanju, odluči da danas neće otići na nastavu. Samo je još morao pronaći način da prevari školskog doktora. Po savjet je otišao, naravno, Baltazaru. Njemu je, trenutno, jedinom vjerovao, ali je on bio i najbolji savjetnik. Nakon što je čuo kako se učenici vraćaju iz džamije, otišao je do Baltazarove sobe i zatekao ga u dubokom snu. Ismail se samo nasmijao i uvjerio da je došao pravom čovjeku. Pa on nije ni ustajao iz kreveta.
– Baltazare! Hej, probudi se. Treba mi tvoj savjet. – laganim drmanjem je uspio probuditi Baltazara. Nije bio siguran da je pridobio njegovu pažnju jer je samo malo podigao i zakrenuo glavu, još ležeći na stomaku, i gledao upitno u Ismaila svojim snenim očima.
– Neću da idem na nastavu. Prvi je dan škole i ne znam kako da prevarim Baketa. Moraš mi pomoći. – molećivo je objašnjavao Ismail svoju situaciju. Baltazar zavuče ruku ispod jastuka, izvadi zelenu kesicu limuntosa i pruži je Ismailu uz kratko objašnjenje kako da ga iskoristi.
– Po dva prstohvata ušmrći u obje nosnice u trenutku kada onaj ispred tebe uđe kod Baketa. – nakon što mu objasni, glava mu klonu kao da je satima samo čekao trenutak kad će je spustiti na jastuk. Htio je Ismail pitati šta da kaže Baketu, ali uzalud. Baltazar je već spavao.
Bakir Izetić bio je doktor primarijus pred penzijom. Radio je i kao školski doktor u Gazi Husrev-begovoj medresi. A sve softe su ga zvale, jednostavno, Bake. Ako bi se neko uistinu razbolio od Baketa bi se tražila samo uputnica, nikako lijek. Međutim, lijekove je doktor primarijus dijelio velikodušno. Problem je bio što je većina lijekova imala na sebi oznake humanitarne pomoći. Naime, u toku posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, u današnjim prostorijama stacionara je bio, također, stacionar pa su softe s pravom smatrale da su to lijekovi iz perioda agresije. Drugi problem je bio taj što su učenici istinite priče toliko dopunjavali da se na kraju govorilo kako uvaženi doktor primarijus za temperaturu, glavobolju, povraćanje i bol u nozi propisuje iste tablete. S vremenom, toliko puta ponovljena priča postala je istina.
Ismail je stajao u podugačkom redu ispred kabineta Baketa i mislio o tome šta će mu reći. Nije znao kako će djelovati limuntos, ali je bio odlučan u tome da ne ode na nastavu. Kada je bilo vrijeme da uradi kako mu je rečeno, otišao je do najbližeg wc-a i ušmrkao po dva prstohvata limuntosa u obje nosnice. Trajalo je svega nekoliko sekundi pa se nije stigao ni vratiti do kabineta kad je počeo nekontrolisano kihati. Iskihao je većinu limuntosa, ali ga je i dalje nepodnošljivo peklo u nosu i grlu. Osjetio je da gori u licu, čak su mu i oči bile vrele. Ušao je u kabinet doktora primarijusa još uvijek kihajući dok je desnim rukavom brisao nos. Bake je naglo poskočio i zabrinuto pitao Ismaila šta mu je. Ostavši zbunjen Baketovim pristupom prvo čega se sjetio bila je vrućica. Ali ispostavilo se da je to savršen odgovor jer je Ismail u tom trenutku imao sve simptome vrućice. Bake mu je odmah naškrabao neki recept kojeg Ismail nikad nije ni pogledao i rekao mu da ide u sobu. Neka dođe sutradan po opravdanje. Ismail je bio van sebe od sreće. Stacionar nije bio u upotrebljivom stanju tih mjeseci pa je poslan u sobu, a sobe niko neće provjeravati. To je pak značilo da može provesti sve vrijeme vani. Otišao je na svoj sprat da se presvuče i umije. Pri umivanju je izlazilo još limuntosa te je osjetio znatno olakšanje. Pogledao se u ogledalo i nije bilo ni rumenila, a kamoli crvenila. Nos više nije pekao, samo je ostalo malo gorčine u grlu.
– Baltazare, Baltazare… – prigušenim tonom uz osmijeh na licu reče Ismail i izađe na Sarače s tek napravljenom frizurom.
Nestalo je mrzovolje i tjeskobe. Sunce je grijalo i obasjavalo Sarače. Toplina koju je osjećao na svojoj koži kao da se preli i u njegovu dušu. Htio je skakati dok je, više mehanički nego svjesno, išao prema Kolobari. Sjeo je unutra, u velikoj sali u prvom ćošku lijevo. Zavalio se u nisku platnenu stolicu i čekao svoju kahvu koju je naručio još na ulazu. Na stolu su stajale novine i Ismail ih uze da vidi šta se novo dešava u svijetu sporta. Stigla je kahva, a on je završavao sa svojom rubrikom. Nastavio je čitati i ostale rubrike što obično nije radio. Ali sada ima vremena, ima para i nije na nastavi, a prelijep dan. Zašto ne bi pročitao cijele novine? I krenuo je redom i u jednom naslovu pročitao ime Šejla. Sva ona tjeskoba koja ga je činila mrzovoljnim kao da se ponovo, u svoj svojoj silini svalila na njega. Samo je čekala određeni trenutak. Stvori mu se njena slika u glavi, kako onako sva u crnom ulazi u Kolobaru i sjeda za njegov sto. Ovo je… Šejla Gabela. Dolazi nam iz Srebrenice… Njen brat je maturant. Njen brat je maturant! Osjećao je gnjev i ljutnju! Nije mogao izbaciti tu zadnju rečenicu iz glave. Kad god bi se potrudio ne misliti na to, ona bi se samo ponavljala češće, još glasnije ne dajući drugim mislima da je nadvladaju.
– Čiji brat je maturant?
Trgnu se i podiže glavu. Stajao je konobar i pitao ga čiji je brat maturant? Je li to on buncao naglas? Mora da je počeo naglas izgovarati tu rečenicu koju nije nikako mogao otjerati iz misli.
– Ma ništa. Pusti, nešto se ja zamislio, pa počeo naglas misliti. – posramljeno odgovori konobaru koji se nakon toga samo okrenu i ode bez riječi.
Novine su još stajale otvorene pa ih Ismail preklopi i ostavi na drugi kraj stola. Ne želi da misli o toj djevojci. Gadi mu se. Bila je njegova – tu je riječ izgovarao, čak i kad se monolog vodio samo u njegovoj glavi, s naročitom mržnjom – sestra. I to je bilo dovoljno da nikada više ne sjedne s njom. U njenoj blizini mu se povraća. Zbog nje je sinoć prvi put zapalio cigaru, ali konzumiranje duhana i nije bilo toliko loše. Ustade i na izlazu iz Kolobare naruči još jednu kahvu pa ode do obližnje prodavnice po cigare. Kupio je Marlboro. Kasnije kad je objašnjavao Baltazaru razloge svog pušenja nikad nije ni pokušao negirati da je dugo vremena s početka pušenje bilo samo furke radi.
Na stolu ga je čekala kahva i u stolici Baltazar.
– Otkud ti ovdje? Zar ti ne bi trebao biti na nastavi? – s izrazom čuđenja na licu je pitao Baltazara koji se pravio kao da ništa i nikoga ne primjećuje. Tek kad Ismail ponovo sjede na svoju stolicu, Baltazar podiže glavu i obrati se Ismailu.
– Čuj, zar ti ne bi trebao biti na nastavi? Prep’o sam se da ćeš mi još početi vaziti. Šalim se, došao sam jer sam znao da ću te ovdje naći. Imamo Sport ponedjeljkom. Znam da smo Kova, Keno i ja izašli, ali nismo sigurno jedini. Pa ko će ba prvi dan na Sport? – Baltazar postavi pitanje na kojeg nije ni očekivao odgovor.
– Pa, vala si upravu. Neka si ti doš’o i nek’ nisi nikoga poveo sa sobom. – reče mu očekujući da Baltazar sam shvati njegove namjere. A on, i ako ih nije shvatio, poče pričati o onome što je Ismailu ležalo na duši, još od sinoć.
– Ti ode sinoć glavom bez obzira. Mislio sam da ćeš je ubiti kad sam vidio kako je gledaš. Čak sam se i ja prep’o. I razumio sam te. Ali današnji odlazak kod Baketa nisam baš shvatio. Najbitnije je ipak da je limuntos djelovao. Ostalo ćeš mi valjda sam ispričati. – na licu mu je bio osmijeh pobjednika. Tako se osjećao kad se sjetio da je on zaslužan što je Ismail prevario doktora.
– E, onaj limuntos je čudo! Nikad ga nisam onakvog vidio! Odmah je skočio spreman da mi da sve što mu zatražim. A morao sam otići. Poželio sam ja mnoge momke, ali nisam se osjećao dobro. Brate, ona Šejla… gadi mi se! Kad god pomislim na nju, stomak mi se okrene i bude mi muka. Hvata me nekakav bijes.
– Ali ja sam vidio kako si je gledao dok je još prilazila našem stolu. Ponos ti se toliko digao da sam pomislio da će srušiti sto. – zadirkujući ga, Baltazar pokuša da smijehom opusti Ismaila.
– Ma hajde ne seri. Pa i sam si je vidio. Ali kad Selma reče da je njegova – kao i uvijek je tu riječ, a i svaku drugu kojom bi označavao Muharema Gabelu, govorio s naročitom mržnjom koja se pokazivala i na njegovom licu – sestra sve je palo u vodu. I jutros se tamam oraspoložim jer nisam na nastavi, uzmem novine da prelistam Sport jer nikad ne čitam ostatak, ali eto jutros krenem čitati i ostatak. Imam vremena, kontam. I tako čitam kad ono u nekom naslovu debelim, boldiranim slovima piše Šejla. I znaš čega se sjetim? – Baltazar samo podiže glavu u znak pitanja.
– Sjetim se one hulje! Vidim ga onako crvenog u licu, zajapuren ko bik, kako se dere na mene. Vidim ga kako udara drugu djecu. Jednom sam čak sanjao kako stojim u redu sa hiljadama druge djece. I na neko podmuklo zvono izlazimo jedan po jedan i ona hulja nas šamara.
– Ja kada god pomislim na njega, sjetim se kako sav modar prilazi tebi i traži ti dozvolu da sjedne i da ti se obrati. – Baltazar prokomentarisa smijući se kao da ga zabavlja ta scena kada god pomisli na njega. Ismail se na to samo blago nasmija pa nastavi.
– Slušaj ba, sinoć sanjam kako se pojavi njeno prelijepo lice i smješi mi se. Krenem uživati gledajući njeno lice koje mi se pojavilo u glavi i vidim da imaju iste oči. Već mi se počinje gaditi, a onda se i njen mali nosić izduži i pretvori u njegovu odvratnu crvenu nosurinu. Tada već i usta poprime njegove obrise. I tako stoji lice Muharema umotano u crvenu maramu. Smiješ se, zabavlja te to, ali mene plaši. Od sinoć ne prestajem misliti na nju, ali svaki put se ona počne pretvarati u njega. I onda mi se gadi, podsjeti me da je njegova sestra i krene me obuhvatati bijes. Nesavladiv bijes.
– Smiri se. Osvetićeš se ti, znam da hoćeš. Ali to ti ne smije biti opsesija. Moraš biti hladan i oštrouman, a ti to nisi. I počinješ me brinuti. Vrijeme je za jelo, a ti ništa ne spominješ. Hajmo na ručak.
– Hajmo mi kod Kurte, pa i na kolač možemo ako hoćeš.
– Jebote Kurto, stalno si tamo. Hajmo u ADK? – upita ga Baltazar.
– Ma nema šanse! Lud si ba. Kurto je izmislio doner za ADK.
– Ja ne znam šta za tebe znači doner pa to kažeš, al’ eto.
– Ma u ADK je suh doner. Sos im ne valja, treba ti pet litara vode da ono pojedeš.
– Jedini razlog što ja više volim u ADK, pored što je jeftiniji, je njihov sos.
– Aaa… opet ću ti ponoviti: Baltazare, ti si lud! – na to se on se nasmija, a za njim i Ismail. Baltazar u tom trenutku pomisli kako mu je bar malo popravio raspoloženje i zajedno uđoše kod Kurte.
