Haruki Murakami je ne samo nesumnjivo najeksperimentalniji japanski romanopisac koji je preveden na engleski, nego i najpopularniji, sa milionskom prodajom širom svijeta. Njegovi najveći romani naseljavaju liminalnu zonu između realizma i bajke, detektivske priče i naučne fantastike: Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta, na primjer, ima protagonistu koji doslovno ima dvije svijesti, a Ljetopis ptice navijalice, što je možda njegovo najpoznatije djelo van Japana, počinje prozaično – kao potraga muškarca za njegovom nestalom ženom – a onda tiho mutira u najčudniji hibridni narativ od Tristram Shandya Laurencea Sternea. Murakamijev svijet je alegoričan, konsturuisan od poznatih simbola – praznog bunara, podzemnog grada – ali značenje tih simbola ostaje hermetično do kraja. Usprkos činjenici da on duguje mnogo popularnoj kulturi (a posebno američkoj pop kulturi) može se reći da rad niti jednog autora nikada nije bio više privatan.
Murakami je rođen 1949. u Kyotu, drevnom japanskom glavnom gradu, u porodici srednje klase sa velikim interesom za nacionalnu kulturu: njegov otac je bio profesor japanske književnosti, njegov djed budistički svećenik. Kada je imao dvije godine, porodica se preselila u Kobe, koji je tada bio razvijeni lučki grad, sa stalnim prilivom stranaca (pogotovo američkih mornara) što je evidentno oblikovalo njegov senzibilitet. Odbacujući japansku književnost, umjetnost i muziku u ranim godinama Murakami je počeo da se sve više poistovjećuje sa svijetom van Japana, sa svijetom koji je poznavao kroz ploče jazza, holivudske filmove i jeftine romane.
Kao student u Tokyju kasnih šezdesetih Murakami je razvio strast prema postmodernoj fikciji gledajući, tiho ali odobravajući, kako protestni pokreti dosežu svoj vrhunac. Oženio se kada je imao dvadeset i tri godine i nekoliko narednih godina svog života je proveo vodeći jazz klub Peter Cat u Tokyju prije nego što mu je objavljivanje njegove prve knjige omogućilo da živi od pisanja. Roman Slušaj kako pjeva vjetar, koji je preveden na engleski ali po autorovoj želji nije prodavan van Japana, donio mu je priželjkivanu Gunzo književnu nagradu i prvu publiku. Sa svakom knjigom koja je uslijedila priznavanje i popularnost su rasli dok ga objavljivanje njegovog prvog realističnog romana 1987. Norveška šuma nije transformisalo u književnu mega-zvijezdu i de fakto „glas generacije osamdesetih“, japansku verziju J. D. Salingera. Knjiga je prodana u više od dva miliona kopija samo u Japanu, što je ekvivalentno jednoj kopiji po domaćinstvu u Tokyju.
Pošto je Murakami nerado bio poznata ličnost u svojoj zemlji, življenje godinama u inostranstvu mu je osiguralo distancu od njegove javne slike. Živio je i u Evropi i u SAD-u; Ljetopis ptice navijalice naprimjer je napisan dok je predavao na Princetonu i Tuftsu. Iako se nikada nije vratio na otvorenu liričnost Norveške šume njegovi romani nastavljaju da nalaze sve širu publiku – njegov novi roman Kafka na obali je već prodan u tri hiljade kopija u Japanu i tek treba da se objavi na engleskom jeziku krajem godine. U svijetu Murakami je danas najčitaniji japanski pisac njegove generacije; dobio je doslovno svaku nagradu koju Japan ima, uključujući i najveću Yomiuri književnu nagradu. Također je i vrlo aktivan prevoditelj, koji je japanskoj publici donio tako raznolike pisce poput Raymonda Carvera, Tima O’Briena i F. Scott Fitzgeralda, i to mnoge od njih i po prvi put.
Murakamijev ured je smješten odmah pored Aoyamae, pretrpane buticima, što je tokijski ekvivalent njujorškog SoHo-a. Zgrada je niska i stara, kao da su se promjene u naselju dešavale bez njene dozvole. Murakami unajmljuje prostor srednje veličine na šestom spratu, a prostorije ostavljaju isti dojam kao i zgrada: jednostavni drveni ormarići, uredske stolice, plastične navlake na stolovima – ukratko uredski namještaj. Dekor izgleda jako nepodudaran sa idejom o radnoj sobi pisca ali istovremeno joj na neki način i odgovara: njegovi likovi se često nalaze u takvom svakodnevnom okruženju kada se svijet snova po prvi put objavi. Ali ispostavilo se da, iako on tu ponekad i piše, osnovna funkcija ureda jeste da bude centar za poslovni dio Murakamijeve karijere. Zrak je ispunjen uljudnom zaposlenošću. Ne manje od dva asistenta samouvjereno kruže u otmenim čarapama na nogama.
Kroz intervju koji smo obavili tokom dva poslijepodneva zaredom pokazao je spremnost na smijeh koji je prijatno odudarao od tišine ureda. On je očito jako zaposlen čovjek i po vlastitom priznanju nerado priča, ali kada je počeo ozbiljan razgovor shvatio sam da je fokusiran i otvoren. On govori bez zastajkivanja, ali sa dugim pauzama između izjava, jako vodeći računa da dadne najprecizniji odgovor. Kada je razgovor skrenuo na jazz ili maratone u trčanju, dvije njegove najveće strasti, lako biste ga mogli zamijeniti za nekoga dvadeset godina mlađeg ili čak petnaestogodišnjaka.
PARIS REVIEW
Upravo sam pročitao Nakon potresa, vašu najnoviju zbirku priča i jako mi je interesantno kako slobodno miješate priče koje su realistične, u stilu vašeg romana Norveška šuma recimo, sa drugima koje imaju više zajedničkog sa Ljetopisom ptice navijalice ili Tvrdo kuhanom zemljom čudesa i krajem svijeta. Da li vidite temeljnu razliku između te dvije forme?
HARUKI MURAKAMI
Moj stil, odnosno ono što ja mislim da je moj stil, vrlo je blisko Tvrdo kuhanoj zemlji čudesa. Ne volim realistični stil. Više volim nadrealni stil. Ali u Norveškoj šumi sam se bio odlučio da napišem sto procentni realistični roman. Bilo mi je potrebno to iskustvo.
PARIS REVIEW
Da li ste gledali na tu knjigu kao na stilsku vježbu ili ste imali određenu priču koja se najbolje mogla reći na realističan način?
MURAKAMI
Da sam nastavio da pišem nadrealne romane mogao sam biti kultni pisac. Ali htio sam da se probijem u mainstream, tako da sam morao dokazati da mogu napisati realističnu knjigu. Zato sam je napisao. Bila je best-seller u Japanu – što sam i očekivao.
PARIS REVIEW
Znači to je bio strateški potez.
MURAKAMI
Tačno. Norveška šuma se vrlo lako čita i lako razumijeva. Mnogi ljudi vole tu knjigu. Onda se mogu zainteresovati i za moje druge knjige; tako da to puno pomaže.
PARIS REVIEW
Znači japanska publika je poput američke? Žele jednostavnu priču.
MURAKAMI
Moja zadnja knjiga Kafka na obali se prodala u tri hiljade kompleta – ovdje je, znate, štampana u dva toma. Bio sam začuđen da ih se toliko prodalo; to nije uobičajeno. Priča je jako komplikovana i teška za pratiti. Ali moj stil, moja proza je vrlo laka za čitati. Ima smisla za humor, dramatična je i napeta. Postoji neka vrsta magičnog balansa između ta dva faktora; možda je to drugi razlog mog uspjeha. Ali ipak mi je nevjerovatno da ljudi po tri-četiri godine čekaju moj novi roman. Jednom sam intervjuisao Johna Irvinga i on mi je rekao da je čitanje dobre knjige poput droge. Jednom kada se navuku, uvijek čekaju.
PARIS REVIEW
Želite da pretvorite vaše čitatelje u džankije?
MURAKAMI
To je John Irving rekao.
PARIS REVIEW
Ta dva faktora – otvorenost, narativ koji je lako pratiti uparen sa često zbunjujućim sižeom – da li je to svjestan izbor?
MURAKAMI
Ne, nije. Kada počnem pisati, nemam nikakvog plana. Samo čekam da priča dođe. Ne biram kakva je priča ili šta će se desiti. Samo čekam. Norveška šuma je drugačija, jer sam bio odlučio da pišem u realističkom stilu. Ali u osnovi ne mogu birati.
PARIS REVIEW
Ali da li izabirete taj glas u koji govori u vašim knjigama, taj bezizražajni glas koji je lako pratiti? Da li to birate?
MURAKAMI
Dobivam neke slike i onda povezujem jednu sa drugom. To je fabula. Onda tu fabulu objasnim čitatelju. Trebate biti vrlo blagi kada nešto objašnjavate. Ako mislite: to je OK, znam ja to, onda je to vrlo arogantno. Lake riječi i dobre metafore; dobre alegorije. To je ono što ja radim. Objašnjavam vrlo pažljivo i jasno.
PARIS REVIEW
Da li vam to dolazi prirodno?
MURAKAMI
Nisam inteligentan. Nisam arogantan. Ja sam baš poput ljudi koji čitaju moje knjige. Imao sam jazz klub i pravio koktele i sendviče. Nisam želio da postanem pisac – to se samo desilo. To je vrsta dara, znate, sa nebesa. Tako da mislim da trebam biti vrlo ponizan.
PARIS REVIEW
Sa koliko godina ste postali pisac? Da li vam je to došlo kao iznenađenje?
MURAKAMI
Kada sam imao dvadeset i devet godina. Oh, da, to je bilo iznenađenje. Ali navikao sam se istog trenutka.
PARIS REVIEW
Istog trenutka? Od prvog dana kada ste počeli pisati?
MURAKAMI
Počeo sam pisati za kuhinjskim stolom nakon ponoći. Trebalo je devet mjeseci da završim tu prvu knjigu; poslao sam je izdavaču i dobio neku vrstu nagrade, tako da je to bilo kao san – bio sam iznenađen time što se dešava. Ali trenutak kasnije sam mislio: da, desilo se i ja sam pisac; zašto da ne? Bilo je tako jednostavno.
PARIS REVIEW
Kako je vaša žena reagovala na vašu odluku da počnete pisati?
MURAKAMI
Nije ništa rekla; a kada sam ja rekao: ja sam pisac, bila je iznenađena i pomalo postiđena.
PARIS REVIEW
Zašto je bila postiđena? Da li je mislila da nećete uspjeti?
MURAKAMI
Postati piscem je pomalo razmetljivo.
PARIS REVIEW
Ko su vaši uzori? Koji su japanski pisci utjecali na vas?
MURAKAMI
Nisam čitao mnogo japanskih pisaca kada sam bio dijete, čak ni kao tinejdžer. Želio sam da pobjegnem od ove kulture; mislio sam da je dosadna. Previše zagušljiva.
PARIS REVIEW
Zar vaš otac nije bio profesor japanske književnosti?
MURAKAMI
Jeste. Tako da se tu radilo i o odnosu otac-sin. Jednostavno sam bio naklonjen zapadnjačkoj kulturi; jazz muzici, Dostojevskom, Kafki i Raymondu Chandleru. To je bio moj svijet, moja zemlja snova. Mogao sam otići u St. Peterburg ili Zapadni Hollywood kad god sam to želio. To je moć romana – možete otići bilo gdje. Sada je lako otići u SAD – svako može otići bilo gdje u svijetu – ali ’60-tih to je bilo gotovo nemoguće. Tako da sam samo čitao i slušao muziku i tako sam išao tamo. To je bilo neko stanje svijesti, kao san.
PARIS REVIEW
I to je u jednom trenutku dovelo do pisanja.
MURAKAMI
Tačno. Kada sam imao dvadeset i devet odjednom sam počeo da pišem roman. Htio sam da napišem nešto, ali nisam znao kako. Nisam znao kako da pišem na japanskom – nisam skoro uopće čitao japanske pisce – tako da sam posudio stil, strukturu, sve od knjiga koje jesam čitao – američkih knjiga ili zapadnjačkih knjiga. Kao rezultat sam dobio moj originalni stil. Tako da je to bio početak.
PARIS REVIEW
Vaša prva knjiga je bila objavljena, dobili ste nagradu, druge su stajale pred vama. Da li ste počeli da se družite sa drugim piscima?
MURAKAMI
Ne, ne uopće.
PARIS REVIEW
Niste u to vrijeme imali prijatelja pisaca?
MURAKAMI
Niti jednog.
PARIS REVIEW
Tokom vremena da li ste sreli ikoga ko je postao prijatelj ili kolega?
MURAKAMI
Ne, ne uopće.
PARIS REVIEW
Do danas nemate niti jednog prijatelja koji je pisac?
MURAKAMI
Ne. Mislim da nemam.
PARIS REVIEW
Nema nikoga kome pokazujete svoj rad dok još pišete?
MURAKAMI
Nikada.
PARIS REVIEW
Vašoj ženi?
MURAKAMI
Pa, pokazao sam joj prvi rukopis mog prvog romana ali ona tvrdi da ga nikada nije pročitala! Tako da pretpostavljam da nije bila impresionirana.
PARIS REVIEW
Nije bila impresionirana.
MURAKAMI
Ne. Ali to je bila prva verzija i bila je loša. Prepravljao sam je i prepravljao.
PARIS REVIEW
Sada kada radite na knjizi da li je ona ikada znatiželjna, zanima li je šta pišete?
MURAKAMI
Ona je moja prva publika, svaki put kada napišem knjigu. Oslanjam se na nju. Ona je za mene neka vrsta partnera. To je kao kod Scotta Fitzgeralda – za njega je Zelda bila prva publika.
PARIS REVIEW
Znači da se nikada niste, ni u jednom trenutku vaše karijere, osjetili kao dio zajednice pisaca?
MURAKAMI
Ja sam usamljenik. Ne volim grupe, škole, književne krugove. Na Princetonu je bila neka kafeterija ili nešto slično i bio sam pozvan da tu jedem. Joyce Carol Oates je bila tamo, i Toni Morrison isto, i ja sam bio uplašen, nisam mogao ništa pojesti! Bila je tu i Many Morris, ona je vrlo draga osoba, ima skoro isto godina kao i ja, i postali smo prijatelji, rekao bih. Ali u Japanu nemam niti jednog prijatelja pisca, samo zato što ja moram da imam … distancu.
PARIS REVIEW
Veći dio romana Ljetopis ptice navijalice ste napisali u SAD-u. Da li je život tamo imao nekog jasnog utjecaja na vaš proces pisanja ili na sam tekst?
MURAKAMI
Tokom četiri godine pisanja Ljetopisa ptice navijalice živio sam u SAD-u kao stranac. Ta „stranost“ me je stalno slijedila, kao sjena, a isto se događalo i sa protagonistom romana. Kad razmislim o tome shvaćam da sam je napisao u Japanu to je mogla biti sasvim drugačija knjiga.
Moja stranost tokom života u SAD-u je drugačija od stranosti koju osjećam kada sam u Japanu. Bila je očitija i direktnija u SAD-u i dala mi je mnogo jasnije prepoznavanje mene samog. Proces pisanja tog romana je bio sličan procesu ogoljivanja sebe, na neki način.
PARIS REVIEW
Da li trenutno ima pisaca u Japanu čije knjige čitate i u kojima uživate?
MURAKAMI
Da, nekoliko njih. Ryu Murakami. Banana Yoshimoto – neke od njenih knjiga volim. Ali ne pišem prikaze ili kritike; ne želim biti uključen u to.
PARIS REVIEW
Zašto ne?
MURAKAMI
Mislim da je moj posao da posmatram ljude i svijet, a ne da im sudim. Uvijek se nadam da ću se postaviti tako da ostanem daleko od zaključivanja. Volio bih da sve ostavim široko otvoreno za sve mogućnosti u svijetu.
Više volim prevođenje od kritike, jer teško da se od vas traži da o bilo čemu sudite kada prevodite. Rečenicu za rečenicom samo puštam da taj tekst, koji volim, prolazi kroz moje tijelo i moj um. Potrebni su nam kritičari u ovom svijetu, ali to jednostavno nije moj posao.
PARIS REVIEW
Da se vratimo na vaše knjige: tvrda američka detektivska fikcija je očito bila vrijedan izvor. Kada ste bili izloženi tom žanru i ko vam ga je otkrio?
MURAKAMI
Kao srednjoškolac sam se zaljubio u kriminalističke romane. Živio sam u Kobeu, lučkom gradu, u koji su često dolazili strani mornari i prodavali svoja džepna izdanja knjižarama sa polovnim knjigama. Bio sam siromašan, ali one su se mogle jeftino kupiti. Naučio sam da čitam engleski iz tih knjiga i to je bilo jako uzbudljivo.
PARIS REVIEW
Koja je bila prva knjiga koju ste pročitali na engleskom?
MURAKAMI
Moje ime je Archer Rossa MacDonalda. Naučio sam puno stvari iz tih knjiga. Jednom kada sam počeo, nisam mogao stati. U isto vrijeme sam volio čitati Tolstoja i Dostojevskog. Te knjige imaju napetost, nisu dugačke, tako da nisam mogao prestati čitati. Tako da je za mene to ista stvar – Dostojevski ili Raymond Chandler. Čak i sada je moj ideal za pisanje fikcije spojiti Dostojevskog i Chandlera u jednu knjigu. To je moj cilj.
PARIS REVIEW
U kojem uzrastu ste prvi put čitali Kafku?
MURAKAMI
Kada sam imao petnaest. Pročitao sam Zamak; to je bila odlična knjiga. I Proces.
PARIS REVIEW
To je interesantno. Oba romana su nezavršena što naravno znači da u njima nema razrješenja: vaši romani isto – pogotovo vaše novije knjige, poput Ljetopisa ptice navijalice – često kao da se opiru onoj vrsti razrješenja koju publika možda očekuje. Da li je to možda na neki način zbog Kafkinog utjecaja?
MURAKAMI
Ne sasvim. Čitali ste i Raymonda Chandlera, naravno. Njegove knjige ne daju zaključke. On može reći: On je ubica, ali meni nije važno ko je to uradio. Ima ta vrlo interesantna epizoda kada je Howard Hawks snimao Veliki san. Hawks nije mogao shvatiti ko je ubio šofera, pa je nazvao Chandlera i pitao ga, a Chandler je odgovorio: Nije mi važno! Isto je i sa mnom. Zaključak ne znači ništa. Nije mi važno ko je ubica u Braća Karamazovi.
PARIS REVIEW
Ali ipak želja da se otkrije ko je ubio šofera je dio onoga što čini Veliki san knjigom koja se ne može ispustiti iz ruku.
MURAKAMI
Ni sam, kada pišem, ne znam ko je to uradio. Publika i ja smo na istom. Kada počnem pisati priču uopće ne znam zaključak i ne znam šta će se naredno desiti. Ako postoji slučaj ubistva na početku ne znam ko je ubica. Pišem knjigu jer želim da to saznam. Ako znam ko je ubica onda pisanje priče nema svrhe.
PARIS REVIEW
Da li je tu prisutan i osjećaj da ne želite da objašnjavate vaše knjige, slično kao što san gubi svoju snagu kada ga analiziramo?
MURAKAMI
Dobra stvar u pisanju knjiga je što možete sanjati dok ste budni. Pravi san ne možete kontrolisati. Kada pišete knjigu budni ste; možete izabrati vrijeme, dužinu, sve. Pišem četiri ili pet sati ujutro i kada dođe vrijeme stanem. Nastavim naredni dan. U pravom snu to ne možete.
PARIS REVIEW
Kažete da dok pište ne znate ko je ubica ali pada mi na pamet mogući izuzetak: lik Gotande u Pleši, Pleši, Pleši. Postoji izvjesno svjesno usmjeravanje u tom romanu do trenutka kada Gotanda prizna – u stilu klasičnih kriminalističkih romana on nam je predstavljen kao posljednja osoba na koju bismo posumnjali. Da li ste možda unaprijed znali da je Gotanda kriv?
MURAKAMI
U prvoj verziji nisam znao da je to Gotanda. Bližeći se kraju – na dvije trećine romana ili tako nešto – znao sam. Kada sam napisao drugu verziju prepravio sam scene sa Gotandom, znajući da je on kriv.
PARIS REVIEW
Da li je to onda jedan od glavnih razloga prerade – uzeti sve što ste saznali na kraju prve verzije i onda raditi na ranijim dijelovima da bi se stvorio određeni osjećaj neizbježnosti?
MURAKAMI
To je tačno. Prva verzija je uvijek neuredna; moram se vraćati i vraćati.
PARIS REVIEW
Kroz koliko verzija obično prođete?
MURAKAMI
Četiri ili pet. Provedem šest mjeseci pišući prvu verziju i onda provedem sedam ili osam mjeseci prepravljajući.
PARIS REVIEW
To je prilično brzo.
MURAKAMI
Ja sam vrijedan radnik. Jako se koncentrišem na svoj rad. Tako da je, znate, lako. I kada pišem ne radim ništa drugo, samo pišem moju fikciju.
PARIS REVIEW
Kako je strukturisan vaš tipični radni dan?
MURAKAMI
Kada pišem roman ustajem se u četiri ujutro i radim pet ili šest sati. Poslije podne trčim deset kilometara ili plivam hiljadu i petsto metara (ili radim oboje) onda malo čitam i slušam muziku. Idem u krevet u devet uvečer. Držim se te rutine svaki dan bez varijacija. Samo ponavljanje postane važna stvar; vrsta hipnoze. Hipnotišem sam sebe da dosegnem dublje stanje uma. Ali održavati takvo ponavljanje dugo – šest mjeseci ili duže – traži mnogo psihičke i fizičke snage. U tom smislu pisanje romana je kao trening preživljavanja. Fizička snaga je potrebna koliko i umjetnička senzitivnost.
PARIS REVIEW
Želio sam vas pitati o vašim likovima. Koliko stvarni oni postanu za vas dok pišete? Da li vam je važno da imaju život neovisan od narativa?
MURAKAMI
Kada osmišljavam likove za moje knjige volim da posmatram stvarne ljude u mom životu. Ne volim da mnogo pričam; volim da slušam priče drugih ljudi. Ne odlučujem kakvi su to ljudi; samo pokušavam da mislim o tome kako se osjećaju, gdje idu. Neke faktore sakupim od nekog muškarca, neke druge od neke žene. Ne znam da li je to „realistično“ ili „nerealistično“ ali za mene su moji likovi stvarniji od stvarnih ljudi. Tokom tih šest ili sedam mjeseci dok pišem ti ljudi su u meni. To je neka vrsta kosmosa.
PARIS REVIEW
Vaši protagonisti često izgledaju kao da služe kao projekcije vaše vlastite tačke gledišta u fantastični svijet vaših narativa – sanjar u snu.
MURAKAMI
Molim vas mislite o tome na ovaj način: imam brata blizanca. I kada sam imao dvije godine, jedan od nas – bilo koji – bio je kidnapovan. Odveden je na daleko mjesto i od tada se nismo vidjeli. Mislim da je moj protagonist on. Dio mene, ali ne ja, i nismo se vidjeli dugo vremena. To je neka vrsta alternativne verzije mene samog. U smislu DNK mi smo isti, ali naše okruženje je bilo drugačije. Tako da će naši načini razmišljanja biti različiti. Svaki put kada pišem knjigu stavim se u tuđu kožu. Jer ponekad sam umoran od toga da budem ja. Na taj način ja bježim. To je fantazija. Ako ne možete imati fantaziju, kakva je poenta u pisanju knjige?
PARIS REVIEW
Još jedno pitanje o Tvrdo kuhanoj zemlji čudesa. Postoji izvjesna simetrija u njoj, izvjesna formalna kvaliteta, ali isto tako i osjećaj odlučnosti koji je odvaja od kasnijih knjiga poput Ljetopisa ptice navijalice, na primjer. Da li su se vaše ideje o funkciji i važnosti strukture u romanu u jednom trenutku promijenile?
MURAKAMI
Da. Moje prve dvije knjige nisu bile objavljene van Japana; nisam želio da budu. To su nezreli radovi, mislim – vrlo male knjige. Bile su nespretne, ako je to prava riječ.
PARIS REVIEW
Šta su bile njihove mane?
MURAKAMI
Ono što sam pokušavao da uradim u moje prve dvije knjige je da dekonstruišem tradicionalni japanski roman. Pod dekonstruišem mislim otklonim sve iznutra i ostavim samo okvir. Onda sam morao da ispunim taj okvir nečim novim i originalnim. Otkrio sam kako da to uradim uspješno tek nakon moje treće knjige Lov na divlju ovcu, iz 1982. Prva dva romana su bila važna za proces učenja – ali ne više od toga. Smatram da je Lov na divlju ovcu istinski početak mog stila.
Od tada moje knjige su postajale sve veće i veće; njihove strukture su sve komplikovanije. Svaki put kada pišem novu knjigu volim da razrušim pređašnju strukturu da bih smislio nešto novo. I uvijek za novu knjigu uzmem novu temu, ili novo ograničenje, ili novu viziju. Uvijek sam svjestan strukture. Ako promijenim strukturu moram da promijenim stil moje proze i moram da u skladu sa tim promijenim i likove. Da svaki put radim istu stvar bilo bi zamorno. Dosadilo bi mi.
PARIS REVIEW
Ipak koliko god da su se neki elementi vašeg stila promijenili, neki su ostali isti. Vaši romani su uvijek u prvom licu. U svakom od njih muškarac se vrti u mreži seksualno nabijenih veza sa ženama; on je generalno pasivan u odnosu prema njima, koje izgleda kao da funkcionišu kao manifestacije njegovih strahova i fantazija.
MURAKAMI
U mojim knjigama i pričama žene su medijumi, na neki način; funkcija medijuma je da omogući da se kroz njega nešto dogodi. To je kao vrsta iskustvenog sistema. Protagonistu vodi medijum i vizije koje mu on daje.
PARIS REVIEW
Medijum u viktorijanskom smislu? Psihički medijumi?
MURAKAMI
Ja seks smatram činom … nekog predavanja duše. Ako je seks dobar vaša rana će zaliječiti, vaša mašta će se rasplamsati. To je kao prolaz u više sfere, u bolje mjesto. U tom smislu, u mojim pričama, žene su medijumi – predznaci dolazećeg svijeta. Zato one uvijek dolaze mom protagonisti; on ne ide njima.
PARIS REVIEW
Čini se u vašim romanima postoje dva sasvim različita tipa žena: one sa kojima protagonist ima duboko ozbiljnu vezu – to je često žena koja nestane i sjećanje na nju ga progoni – i druga vrsta žene, koja dolazi kasnije i pomaže mu da traži ili suprotno tome – da zaboravi. Žene ovog drugog tipa su obično otvorene, ekscentrične i seksualno slobodne, i protagonist kontaktira sa njima na mnogo topliji i duhovitiji način nego sa nestalom ženom, sa kojom se nikada nije bio u potpunosti povezao. Kojoj svrsi služe ta dva tipa?
MURAKAMI
Moj protagonist je uvijek uhvaćen između spiritualnog i realnog svijeta. U spiritualnom svijetu, žene – ili muškarci – su tihi, inteligentni, skromni. Mudri. U realnom svijetu, kako kažete, žene su vrlo aktivne, komične, pozitivne. Imaju smisla za humor. Protagonist je podijeljen između ta dva sasvim suprotna svijeta i ne može da izabere. Mislim da je to jedan od osnovnih motiva u mom radu. Vrlo je vidljiv u Tvrdo kuhanoj zemlji čudesa, gdje je njegov um doslovno fizički podijeljen. U Norveškoj šumi su tu, također, dvije djevojke i on ne može da se odluči između njih od početka do kraja.
PARIS REVIEW
Moje simpatije uvijek idu prema djevojci koja ima smisao za humor. Za čitaoca je lakše stvoriti odnos u kojem je humor glavna valuta; teže ga je očarati iskrenim opisom ljubavne veze. U Norveškoj šumi sam cijeli vrijeme navijao za Midori.
MURAKAMI
Mislim da bi većina čitatelja rekla isto. Većina bi ih odabrala Midori. I protagonist je naravno odabire na kraju. Ali jedan dio njega je stalno u drugom svijetu i on ga ne može napustiti. To je dio njega, ključni dio. Svi ljudi imaju neku bolest u svom umu. Taj prostor je dio njih. Imamo zdravi dio našeg uma i ludi dio. Pregovaramo između ta dva dijela; to je moje uvjerenje. Ludi dio moga mozga mogu vidjeti posebno kada pišem – ludi nije dobra riječ. Neobični, nerealni. Moram se, naravno, vraćati u realni svijet po zdravi dio. Ali da nemam ludi dio, bolesni dio, ne bih bio ovdje. Drugim riječima protagonistu podržavaju dvije žene: bez jedne ili druge on ne može nastaviti. U tom smislu Norveška šuma je najbolji primjer onoga što ja radim.
PARIS REVIEW
Lik Reiko u Norveškoj šumi je interesantan u tom svijetlu. Ne znam gdje bih je tačno smjestio; ona kao da je zagazila u oba svijeta.
MURAKAMI
Ona ima polu-zdrav, polu-lud um. To je grčka maska: ako je gledate sa jedne strane ona je tragičan lik, ako je gledate s druge onda je komičan. U tom smislu ona je vrlo simbolična. Jako volim taj lik. Bio sam sretan kada sam je napisao Reiko-san.
PARIS REVIEW
Da li i vi imate više naklonosti prema vašim komičnim likovima – vašim Midorama i May Kasaharasama – nego prema vašim Nokosama?
MURAKAMI
Volim da pišem komične dijaloge; zabavno je. Ali bilo bi dosadno da su svi moji likovi komični. Ti komični likovi su neka vrsta stabilizatora za moj um; smisao za humor je vrlo stabilna stvar. Morate biti pribrani da biste bili duhoviti. Kada ste ozbiljni možete biti nestabilni; to je problem sa ozbiljnošću. Ali kada ste duhoviti vi ste stabilni. Ali ne možete se nasmijani boriti u ratu.
PARIS REVIEW
Mislim da je malo romanopisaca pisalo i pisalo toliko kompulsivno o svojim opsesijama, poput vas. Tvrdo kuhana zemlja čudesa, Pleši, pleši, pleši, Ljetopis ptice navijalice i Moj slatki Sputnik skoro zahtijevaju da se čitaju kao varijacije na temu: muškarca je napustio, ili je na drugi način izgubio, objekt njegove želje, i vođen je nemogućnošću da ga prepusti paralelnom svijetu koji se čini kao da nudi mogućnost da se povrati izgubljeno, mogućnost koju život kako on (a i čitatelj) zna nikada ne može dati. Da li biste se složili sa takvom karakterizacijom?
MURAKAMI
Da.
PARIS REVIEW
Koliko je centralna ta opsesija u vašoj fikciji?
MURAKAMI
Ne znam zašto stalno pišem te stvari. Nalazim da u radu Johna Irvinga, svakoj njegovoj knjizi, postoji ista osoba sa dijelom tijela koji nedostaje. Ne znam zašto stalno piše o tim dijelovima tijela koji nedostaju; vjerovatno ni on sam to ne zna. Isto je i sa mnom. Mom protagonisti uvijek nešto nedostaje i on za tim traga. To je kao Sveti Gral ili Philip Marlowe.
PARIS REVIEW
Ne možete imati detektiva ako nešto ne nedostaje.
MURAKAMI
Tačno. Kada mom protagonisti nešto nedostaje on to mora tražiti. On je kao Odisej. Tokom potrage on prolazi kroz mnoge čudne stvari…
PARIS REVIEW
Tokom pokušaja da se vrati kući.
MURAKAMI
Mora da preživi ta iskustva i na kraju nalazi ono što je tražio. Ali nije siguran da je to prava stvar. Mislim da je to motiv mojih knjiga. Odakle dolaze te stvari? Ne znam. Ali to mi odgovara. To je pokretačka snaga mojih priča: nedostajanje, traženje i pronalaženje. I razočaranje, neka vrsta nove svijesti o svijetu.
PARIS REVIEW
Razočarenje kao preporod?
MURAKAMI
Tačno. Samo iskustvo je značenje. Protagonist je promijenio tok svojih iskustava – to je glavna stvar. Ne šta je našao već kako se promijenio.
PARIS REVIEW
Želio sam da vas pitam o procesu prevođenja u vezi sa vašim knjigama. Kako ste i sami prevodilac morate biti svjesni rizika. Kako ste odabrali svoje prevodioce?
MURAKAMI
Imam tri – Alfred Birnbaum, Philip Gabriel, Jay Rubin – a pravilo je „ko prvi dođe njegovo je“. Prijatelji smo, tako da su oni vrlo iskreni. Čitaju moje knjige i onda jedan od njih pomisli: To je odlično! volio bih to raditi. I uzme. Kao prevodilac znam da je biti entuzijastičan glavni dio dobrog prijevoda. Ako je neko dobar prevodilac ali ne voli tu knjigu naročito, onda je tu kraj priče. Prevođenje je jako naporan posao i uzima puno vremena.
PARIS REVIEW
Prevoditelji se nikada ne tuku između sebe?
MURAKAMI
Ne baš. Imaju svoje preferencije; različiti su ljudi, sa različitim karakterima. Philu se svidio Kafka na obali i uzeo ju je. Jay nije bio previše entuzijastičan. Phil je jako skromna, nježna osoba, a Jay je vrlo pedantan, precizan prevoditelj. On ima jak karakter. Alfred je pomalo boem; ne znam gdje je on sada. Oženjen je ženom iz Mianmara, ona je aktivistkinja. Ponekad ih vlasti uhapse. On je ta vrsta osobe. On je neka vrsta slobodnog prevoditelja; ponekad mijenja prozu. To je njegov stil.
PARIS REVIEW
Kako sarađujete sa vašim prevoditeljima? Kako tačno funkcioniše taj proces?
MURAKAMI
Dok prevode pitaju me mnogo toga, a kada završe prvu verziju ja je pročitam. Ponekad im dam neke prijedloge. Engleska verzija mojih knjiga je jako važna; male zemlje, poput Hrvatske ili Slovenije, prevode sa engleskog, ne japanskog. Tako da moraju biti jako precizni. Ali u većini zemalja se prevodi sa originalnog japanskog teksta.
PARIS REVIEW
Vi sami, čini se, više volite da prevodite realiste – Carver, Fitzgerald, Irving. Da li to govori o vašem čitalačkom ukusu ili pomaže vašem pisanju tako što uronite u nešto sasvim drugačije?
MURAKAMI
Ljudi koje sam prevodio su napisali knjige iz kojih sam mogao nešto naučiti. To je glavna stvar. Mnogo naučim od realističnih pisaca. Njihov rad za prevođenje zahtijeva vrlo pažljivo čitanje, tako da mogu vidjeti njihove tajne. Da prevodim postmoderne pisce poput Dona DeLilloa, Johna Bartha ili Thomasa Pynchona tu bi došlo do sudara – moje ludilo nasuprot njihovog. Divim se njihovom radu, naravno; ali kada prevodim biram realiste.
PARIS REVIEW
O vašem pisanju se često govori kao najpristupačnijoj japanskoj književnosti za američku publiku, toliko da ste prozvani najzapadnjačkijim savremenim japanskim autorom. Zanima me kako vidite svoju vezu sa japanskom kulturom.
MURAKAMI
Ne pišem o strancima u stranim zemljama; želim da pišem o nama. Želim da pišem o Japanu, o našem životu ovdje. To mi je važno. Mnogi ljudi kažu da je moj stil pristupačan zapadnjacima; to je možda istina, ali moje priče su moje vlastite, i nisu pozapadnjačene.
PARIS REVIEW
I mnoge reference koje izgledaju zapadnjačke Amerikancima – Bitlsi, na primjer – su također integralni dio japanskog kulturnog pejzaža.
MURAKAMI
Kada napišem da ljudi jedu hamburger u McDonald’s-u Amerikanci se pitaju: Zašto taj lik jede hamburger umjesto tofua? Ali jedenje hamburgera je za nas vrlo prirodna stvar. Svakodnevnica.
PARIS REVIEW
Da li biste rekli da vaši romani precizno portretiraju savremeni urbani Japan?
MURAKAMI
Način na koji se ljudi ponašaju, način na koji ljudi pričaju, način na koji ljudi reaguju, način na koji ljudi misle je vrlo japanski. Ni jedan japanski čitatelj – skoro ni jedan japanski čitatelj – se nije požalio da su moje priče drugačije od našeg života. Pokušavam da pišem o Japancima. Želim da pišem o tome šta smo mi, gdje idemo, zašto smo ovdje. Pretpostavljam da je to moja tema.
PARIS REVIEW
Rekli ste jednom, osvrćući se na Ljetopis ptice navijalice da ste bili zainteresovani za vašeg oca, šta mu se događalo i za cijelu tu generaciju; ali nema figure oca u vašim romanima, niti bilo gdje u vašoj fikciji. Gdje je to vidljivo u samoj knjizi?
MURAKAMI
Gotovo svi moji romani su napisani u prvom licu. Glavni zadatak mog protagoniste je da posmatra stvari koje se dešavaju oko njega. Vidi šta mora vidjeti, ili šta treba vidjeti, u stvarnom vremenu. Ako mogu reći on sliči na Nicka Carrawaya u Velikom Gatsbiju. On je neutralan, i da bi sačuvao svoju neutralnost on mora biti slobodan od bilo kakvog srodstva, bilo kakve povezanosti sa vertikalnim porodičnim sistemom.
To se može smatrati i mojim odgovorom na činjenicu da je „porodica“ igrala pretjerano važnu ulogu u tradicionalnoj japanskoj književnosti. Želio sam da prikažem mog glavnog lika kao neovisnu, apsolutnu individuu. Njegov status urbanog lutalice je isto vezan za to. On je vrsta čovjeka koji bira slobodu i samoću umjesto intimnosti i ličnih veza.
PARIS REVIEW
Kada sam čitao „Super-žaba spašava Tokyo“ u vašoj zadnjoj zbirci priča, u kojoj ogromni podzemni crv živi duboko ispod Tokyja i prijeti da ga uništi, nisam mogao da ne mislim na mangu, ili stari japanski film sa čudovištima. Isto tu je i tradicionalni mit o ogromnoj morskoj mački koja spava u tokijskoj luci, koja se, prema legendi, budi svakih petnaest godina i uzrokuje potres. Ima li vam i jedna od ovih asocijacija smisla? Na primjer manga? Vidite li tu vezu sa vašim radom?
MURAKAMI
Ne, ne vidim. Nisam veliki obožavatelj manga stripova. Takve stvari nisu utjecale na mene.
PARIS REVIEW
A japanski folklor?
MURAKAMI
Kada sam bio dijete čuo sam mnogo japanskih folklornih i starih priča. Te priče su presudne dok odrastate. Figura te super-žabe na primjer je možda došla iz arsenala tih priča. Vi imate arsenal američkog folklora, Nijemci imaju svoj, Rusi svoj. Ali postoji i zajednički arsenal iz kojeg crpimo: Mali princ, McDonald’s ili Bitlsi.
PARIS REVIEW
Arsenal globalne pop kulture.
MURAKAMI
U pisanju knjiga narativi su danas jako važni. Nisu mi važne teorije. Ne brinem se o vokabularu. Važno je da li je narativ dobar ili ne. Imamo novu vrstu folklora kao rezultat tog Internet svijeta. To je vrsta metafore. Gledao sam taj film, Matrix – to je folklorna priča savremenog uma. Ali ovdje svi kažu da je dosadan.
PARIS REVIEW
Da li ste gledali anime film Spirited Away Hayao Miyazakija? Čini mi se da ima nekih sličnosti sa vašim knjigama, da i on tretira folklorni materijal na savremene načine. Volite li njegove filmove?
MURAKAMI
Ne. Ne volim animirane filmove. Vidio sam samo mali dio tog filma, ali to nije moj stil. Nisam zainteresovan za takve stvari. Kada pišem knjige, krenem od slike i ta slika je vrlo jaka.
PARIS REVIEW
Idete li često u kino?
MURAKAMI
O, da. Stalno. Moj omiljeni redatelj je iz Finske – Aki Kaurismäki. Svidio mi se svaki njegov film. On je daleko od običnog.
PARIS REVIEW
I duhovit je.
MURAKAMI
Jako duhovit.
PARIS REVIEW
Ranije ste rekli da humor stabilizira. Da li je koristan i za druge stvari?
MURAKAMI
Želim da se moji čitatelji ponekad nasmiju. Mnogi čitatelji u Japanu čitaju moje knjige u podzemnoj dok idu na posao. Radnik sa prosječnom platom dnevno provodi dva sata u vožnji podzemnom i ta dva sata provodi čitajući. Zato se moje knjige štampaju u dva toma: Bile bi preteške da su u jednom. Neki ljudi mi šalju pisma i žale se da se smiju dok čitaju moje knjige u vozu! Sramote se zbog toga. Takva pisma najviše volim. Znam da se smiju dok čitaju moje knjige: to je dobro. Volim da nasmijem ljude nakon svakih deset stranica.
PARIS REVIEW
Da li je to vaš tajni recept?
MURAKAMI
Ne kalkulišem. Ali ako uspijem to uraditi dobro je. Volio sam čitati Kurta Vonneguta i Richarda Brautigana dok sam bio na fakultetu. Oni imaju smisao za humor ali istovremeno ono o čemu pišu je ozbiljno. Volim takve knjige. Kada sam prvi put čitao Vonneguta i Brautigana bio sam šokiran otkrićem da postoje takve knjige! To je bilo kao otkriće Novog Svijeta.
PARIS REVIEW
Ali nikada niste bili u iskušenju da napišete nešto u tom stilu?
MURAKAMI
Mislim da je ovaj svijet po sebi neka vrsta komedije, ovaj urbani život. TV sa pedeset kanala, ti glupi ljudi u vladi – to je komedija. Tako da pokušavam da budem ozbiljan, ali što više pokušavam to postajem sve komičniji. Bili smo smrtno ozbiljni kada sam imao devetnaest godina, 1968. i 1969. To je bilo ozbiljno vrijeme i ljudi su bili veliki idealisti.
PARIS REVIEW
Interesantno je da je Norveška šuma, koja je smještena u to vrijeme, možda najmanje komična od svih vaših knjiga.
MURAKAMI
U tom smislu naša generacija je ozbiljna generacija. Ali gledajući unazad na to vrijeme bilo je jako komično! Bilo je to dvosmisleno vrijeme. Tako da smo mi – moja generacija, navikli na to, pretpostavljam.
PARIS REVIEW
Jedno od osnovnih pravila magičnog realizma je da ne skreće pažnju na fantastične elemente priče. Vi, ipak, odbacujete to pravilo: vaši likovi često komenatarišu ono što je čudno u fabuli, skreću čitateljevu pažnju na to. Kojoj svrsi to služi? Zašto?
MURAKAMI
To je vrlo zanimljivo pitanje. Volio bih razmisliti o tome… Pa, mislim da je to moje iskreno opažanje kako je svijet čudan. Moj protagonist prolazi kroz ono kroz šta ja prolazim dok pišem, što je isto ono kroz šta čitatelji prolaze dok čitaju. Kafka ili García Márquez, ono što oni pišu je više književnost u klasičnom smislu. Moje priče su aktuelnije, savremenije, više spadaju u postmoderno iskustvo. Mislite o tome kao o filmskom setu, gdje je sve – svi rekviziti, sve knjige na zidu, police – lažno. Zidovi su načinjeni od papira. U klasičnoj vrsti magičnog realizma zidovi i knjige su stvarni. U mojoj fikciji ako je nešto lažno ja želim reći da je lažno. Ne želim se ponašati kao da je stvarno.
PARIS REVIEW
Ako nastavimo sa metaforom filmskog seta, da li možda povlačenje kamere unazad ima namjeru pokazati rad studija?
MURAKAMI
Ne želim da uvjerim čitatelja da se radi o realnoj stvari; želim da pokažem kako jeste. U smislu da govorim tim čitateljima da se radi samo o priči – da je to laž. Ali kada osjetite laž kao istinu, ona može biti istinita. Nije lako za objasniti.
U devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću pisci su nudili stvarnost; to je bio njihov cilj. U Ratu i miru Tolstoj opisuje bojno polje tako detaljno da čitatelji vjeruju da je ono stvarno. Ali ja to ne radim. Ne pretvaram se da je to stvarnost. Živimo u lažnom svijetu; gledamo lažne večernje vijesti. Borimo se u lažnim ratovima. Naša vlada je lažna. Ali nalazimo stvarnost u lažnom svijetu. Tako da su i naše priče iste takve; prolazimo kroz lažne scene, ali mi sami, dok idemo kroz te scene jesmo stvarni. Situacija je stvarna u smislu da smo joj predani, da je istinski odnos. To je ono o čemu želim pisati.
PARIS REVIEW
U vašem pisanju, stalno se vraćate sitne detalje.
MURAKAMI
Jako volim detalje. Tolstoj je htio da dadne potpuni opis; moji opisi su fokusirani na vrlo mala područja. Kada opišete detalje malih stvari, vaš fokus je sve bliži i bliži, i dešava se suprotno od Tolstoja – postaje sve nerealističnije. To je ono što želim raditi.
PARIS REVIEW
Da toliko približite fokus da prođete kroz zonu realizma a svakodnevno i banalno postane ponovo čudno?
MURAKAMI
Što se više približim ono postaje sve manje stvarno. To je moj stil.
PARIS REVIEW
Ranije ste spomenuli García Márqueza i Kafku kao pisce književnosti koji su suprotni od vašeg rada; da li o sebi mislite kao o piscu književnosti?
MURAKAMI
Ja sam pisac savremene književnosti, što je sasvim drugačije. U vrijeme kada je Kafka pisao imali ste samo muziku, knjige i teatar; sada imamo Internet, filmove, iznajmljivanje videa i mnogo drugog. Sada imamo puno konkurencije. Glavni problem je vrijeme: u devetnaestom stoljeću su ljudi – ovdje govorim o višoj klasi koja je bila besposlena – imali mnogo slobodnog vremena, pa su čitali velike knjige. Išli su u operu i sjedili tamo po tri ili četiri sata. Ali sada su svi prezaposleni, nema više besposlene klase. Dobro je čitati Moby Dicka ili Dostojevskog, ali danas su ljudi previše zaposleni za to. Tako da se i fikcija drastično promijenila – moramo ljude hvatati za vrat i uvlačiti ih unutra. Savremeni pisci fikcije koriste tehnike iz drugih oblasti – jazz, video igre, sve po redu. Mislim da su video igre trenutno bliže fikciji nego bilo šta drugo.
PARIS REVIEW
Video igre?
MURAKAMI
Da. Lično ne volim igrati video igre, ali osjećam sličnost. Ponekad kada pišem imam osjećaj da sam dizajner video igre, i istovremeno i igrač. Izmislio sam program i sada sam usred igre; lijeva ruka ne zna šta desna radi. To je neka vrsta odvojenosti. Osjećanje podijeljenosti.
PARIS REVIEW
Da li time kažete da iako nemate pojma šta će se naredno desiti dok pišete drugi dio vas zna tačno šta dolazi?
MURAKAMI
Nesvjesno, pretpostavljam. Kada sam okupiran pisanjem znam šta autor osjeća i znam šta čitatelj osjeća. To je dobro – daje mi brzinu u pisanju. Jer želim znati šta će se naredno dogoditi isto koliko i čitatelj. Ali isto ponekad morate zaustaviti struju. Ako ide previše brzo ljudi se zamore i dosadi im. U određenom trenutku ih morate zaustaviti.
PARIS REVIEW
I kako to radite?
MURAKAMI
Samo to osjetim. Znam da je vrijeme da se stane.
PARIS REVIEW
Šta je sa jazzom i muzikom generalno? Koliko je korisna za vaš rad?
MURAKAMI
Jazz slušam od kako sam imao trinaest ili četrnaest godina. Muzika je veliki utjecaj: akordi, melodije, ritam, osjećaj za blues pomažu kada pišem. Želio sam biti muzičar ali nisam dobro svirao instrumente, pa sam postao pisac. Pisanje knjige je kao sviranje: prvo sviram temu, onda improvizujem, onda dolazi neka vrsta zaključka.
PARIS REVIEW
U tradicionalnom jazzu početna tema se vraća pred kraj. Da li se i vi vraćate vašoj?
MURAKAMI
Ponekad. Jazz je za mene putovanje, mentalno putovanje. Isto kao i pisanje.
PARIS REVIEW
Koji su vaši omiljeni jazz muzičari?
MURAKAMI
Ima ih previše! Volim Stana Getza i Gerrya Mulligana. Kada sam bio tinejdžer oni su bili najžešći muzičari ikada. Isto volim Milesa Davisa i Charliea Parkera, naravno. Ako me pitate koga najviše slušam odgovor bi bio Milesa iz perioda od pedesetih kroz šezdesete. Miles je bio inovator, čovjek koji je držao korak sa svojim vlastitim revolucijama – jako mu se divim.
PARIS REVIEW
Da li volite Coltranea?
MURAKAMI
Ah, tako-tako. Ponekad radi previše. Previše insistira.
PARIS REVIEW
Šta je sa drugim vrstama muzike?
MURAKAMI
Volim i klasičnu muziku, naročito baroknu muziku. A u mojoj novoj knjizi Kafka na obali protagonist, dječak, sluša Radiohead i Princea. Bio sam jako iznenađen: neki član Radioheada voli moje knjige!
PARIS REVIEW
Ja nisam iznenađen.
MURAKAMI
Čitao sam japanski prijevod tekstova i komentara sa Kid A neki dan i on je rekao da voli moje knjige, bio sam jako ponosan.
PARIS REVIEW
Možete li mi malo govoriti o Kafka na obali?
MURAKAMI
To je najkomplikovanija knjiga koju sam ikada napisao, čak komplikovanija i od Ljetopisa ptice navijalice. Skoro je nemoguće objasniti.
Dvije priče teku paralelno. Moj protagonist je petnaestogodišnji dječak. Njegovo ime, ne prezime, je Kafka. U drugoj priči protagonist je šezdesetogodišnji muškarac. On je nepismen; ne zna čitati i pisati. On je neka vrsta glupana, ali može pričati sa mačkama. Dječaka, Kafku, je prokleo njegov otac, edipovska vrsta kletve: ti ćeš me ubiti, mene – svog oca i voditi ljubav sa svojom majkom. On bježi od oca, da bi pobjegao od njegove kletve i ide daleko, ali prolazi kroz vrlo čudan svijet, vrlo nerealistične stvari slične snovima.
PARIS REVIEW
Po pitanju strukture da li je sličan Tvrdo kuhanoj zemlji čudesa i kraju svijeta, u smislu da ide naprijed i nazad, poglavlje za poglavljem, od jedne fabule do druge?
MURAKAMI
Tačno. U početku sam pokušavao da napišem nastavak Tvrdo kuhane zemlje čudesa, ali sam odlučio da napišem sasvim drugačiju priču. Ali stil je sličan. Duh je jako sličan. Tema je ovaj svijet i drugi svijet; kako se možete kretati između njih.
PARIS REVIEW
Jako sam uzbuđen da to čujem jer mi je Tvrdo kuhana zemlja čudesa vaša najdraža knjiga.
MURAKAMI
Meni isto. To je jako ambiciozna knjiga, nova, jer protagonisti u mojim knjigama su uvijek u svojim dvadesetim ili tridesetim. Ovaj put to je pedesetogodišnjak.
PARIS REVIEW
Više kao Holden Caulfield?
MURAKAMI
To je tačno. Bilo je na neki način uzbudljivo pisati tu priču. Kada sam pisao o dječaku mogao sam se sjetiti kako je bilo kada sam ja imao petnaest godina. Mislim da je pamćenje najvažnija imovina ljudskih bića. To je kao gorivo: sagorijeva i zagrijava nas. Moje pamćenje je kao ormarić: Ima toliko ladica u tom ormariću da kada želim da budem petnaestogodišnji dječak otvorim jednu ladicu i nađem predio koji sam vidio kada sam bio dječak u Kobeu. Mogu omirisati zrak, i mogu dodirnuti zemlju, i mogu vidjeti zelenilo drveća. Zato želim da napišem knjigu.
PARIS REVIEW
Da povratite te percepcije petnaestogodišnjaka?
MURAKAMI
Na primjer. Da.
PARIS REVIEW
Koliko je za stil koji ste razvili bilo važno odrastanje u Kobeu a ne negdje drugo u Japanu? Kobe ima reputaciju svjetskog grada, i možda malo ekscentričnog.
MURAKAMI
Ljudi u Kyotou su čudniji od onih u Kobeu. Okruženi su planinama pa je njihov mentalitet drugačiji.
PARIS REVIEW
Ali rođeni ste u Kyotou. Je li tako?
MURAKAMI
Da, ali preselili smo se u Kobe kada sam imao dvije godine. Tako da sam odatle. Kobe je na moru i blizu planina, na nekoj vrsti litice. Ne volim Tokyo; previše je ravan, širok, beskrajan. Ne sviđa mi se ovdje.
PARIS REVIEW
Ali živite ovdje! Siguran sam da možete živjeti gdje god želite.
MURAKAMI
To je zato što ovdje mogu biti anoniman. Isto kao i u New Yorku. Niko me ne prepoznaje; mogu ići bilo gdje. Mogu sjesti u voz i niko me ne ometa. Imam kuću u malom gradu u predgrađima Tokyja, i svi me tamo znaju. Prepoznaju me svaki put kada izađem u šetnju. Ponekad je to naporno.
PARIS REVIEW
Spomenuli ste Ryu Murakamija ranije. Čini se da on kao pisac ima sasvim drugačiji program.
MURAKAMI
Moj rad je neka vrsta postmoderne; njegov je više mainstream. Ali kada sam po prvi put pročitao Coin Locker Babies bio sam šokiran; odlučio sam da bih volio napisati tako snažan roman. Onda sam počeo da pišem Lov na divlju ovcu. Tako da je to neka vrsta rivalstva.
PARIS REVIEW
Jeste li prijatelji?
MURAKAMI
Imamo dobar odnos. Barem nismo neprijatelji. On ima vrlo prirodan, snažan talent. To je kao da ima izvor nafte odmah ispod površine. Ali u mom slučaju, moja nafta je bila tako duboko da sam morao da kopam i kopam i kopam. I to je bio zaista težak rad. I uzelo je vremena da stignem tamo. Ali jednom kada sam stigao, bio sam jak i samouvjeren. Moj život se ustrojio. Bilo je dobro prokopati do kraja.
(Ljeto, 2004.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/2/the-art-of-fiction-no-182-haruki-murakami