SINOVI KOJI SE POVRAĆAJU
Kada nam prva sunca
napune oči sjajem
i kad nam srca budu kô ptičija perja;
okrenućemo se da ko stogodišnji starci
ostavimo mirom veliki šareni grad.
Zaklopićemo oči,
– prsti su nam kô srebrni štapići –
uznijećemo uz prva brda
kô mirise velikog cvijeća:
dragost u srcu,
blagost u oku
i vrisak u duši.
Narodili smo se s uzoranim zemljama,
majke su nam kô zelene biljke;
posvetiće se lagane božje duše
mnogo puta do smrti.
Mi nismo grješni što smo rođeni,
majke su naše suncima pojene;
blagost u duši
kô zlato na srcu
i kô velik vijenac voljenih bolova.
Uznijećemo uz brda
na srebrnim prstima
u oku i duši i velikom srcu
kô vijenac od zlatna cvijeća;
golemu široku radost,
mirise ranih oranja
i drage djetinje sne…
Sela su nam draga s posljednjih dimova
i djevojke s tvrdim njedrima,
umićemo se rosama
kô kuštrava čobančad
i kô ptice.
Kada nas jutra pomiluju prvim suncima
i srca kô pjesme ptica
zamirišu na rana cvijeća,
uznijećemo široke duše naše
redom uz sva brda…
Orosiće nam se rođenja davnašnja
kô mlade trave kraj šuma.
Pronijećemo se,
mi nismo grješni što smo rođeni;
zagrliće nas bolesne majke naše,
odavno se nismo ljubili.
Povratićemo se da kô stogodišnji starci
ostavimo mirom veliki šareni grad.
RAZLOMCI
Nebo je kô crna glomazna kapa,
znoj na čelu božjeg čovjeka,
žulj na dlanu rođenom
i lokve u ostavljenim stopama –
ej, Bože, pa ovaj je život ipak eto snošljiv.
Dan kao crv na duši –
dovječan memento krvnog tištanja,
noć je drago toplonoćilo –
da zglobovi san usniju,
da oči javu ne ćute.
Na dlanu kap vode, ogledalo kô nebo,
pisan sam u njemu kao priča –
znoj na kori topla hljeba
žulj na srcu
u veni tvrd mlaz
oko bez vlage,
ej – (kažem to, Bože!)
život je ovaj ipak eto snošljiv.
Kada se jave sjetiš
na suncu traži mrlju kao čovječju glavu,
znaj da bi onda paščad lajala na njega
kao i mjesec.
Nebo kô tovar zloboga –
čovjeku bez tople riječi,
živinčetu pod teškom toljagom
i sunce je kamen u glavu…
PJESMA DA SE GLASI
Ulica –
prosjak sit ili gladan (svejedno je to ljudima!)
pijan proleter, podbuhla bludnica,
policajac s debelom žilom,
trbušast buržuj ugojen,
radnička djeca, psetad, ispljuvak sušičavca,
nagrižen mjesec nad kvartom,
božji zub na srcima našim.
Krv cijeđena iz svake vene,
na usni tuđi čik, psovka i Bogu i vremenu,
grč u oku pijanu,
u nozi trn kao kolac,
blatnjava ruka na čelu,
vječiti smisao dugodane jave.
I trag naš u ovoj zemlji
(čini se i mjesec na njega laje)
neumivena riječ rđalom suncu
da zori drugim svitanjem,
tužba je to javljenoj javi –
pjesmom se u nas ne govori
bez mnogo rakije…
Općinski fenjer u kvartu
žut cvijet u oku nosećih žena,
dobar drug u pozne sate,
java svakonoćna –
mjesec je lajao kô pseto,
zvijezde su puceta s buržujskih košulja…
Sedmi je dan tmula radost –
za krv kapanu, za grč, za trn u nozi,
u žutoj koverti nešto banknota –
ej, je li to pjesma da se glasi!?
ZAPISI
I
Mjesec kô glava dječija
i žut list u granju šljivovu,
da mi nije štapa u tebe, druže,
ni korak dalje.
Ne ulazi jesen u dušu kao u šljivike,
udes li je kriv ili majke koje nas začeše,
mladost mi je ova kô ludost…
Kad suh list na stazi zgazim,
ćutim mu prolaznost u hrsku,
ove ti jeseni prtim, dobri druže,
dvadeset četvrtu.
Upire mi mjesec u stopu prstom,
ostaje za mnom trag u gradskom blatu –
laju li to psetad na njega
ili na nas, druže…
II
U magli fenjer,
na uglu dremovan policajac,
dva druga u ovom gradskom ponoćju.
Ove mi zvijezde nad kućama
kô dobre oči djetinje.
Mnogo je srce kô moje,
mnoga je duša kô moja,
premnogo nas je, Bože, griješnika.
Nije mi ovo jesenje tegotno,
gole su krošnje kô ruke molećive,
a žut list kô dan prolazan…
Sjetim se staroga praga –
tuži se moj dobričina otac
da me baš nikako ne može preboljeti,
sjetim se, a ove moje teturave noge
bunjaju travu kraj staze,
hoće li mi, Bože, u ovoj tuđini
otrudniti noge od hoda.
AMANET
Suzom na dlanu kazano voljenje
i stiskom drhtavim rečeno boljenje
za blagost nedospavanu
i za drag san nedopjevan,
to je glašeno u nama davnom davninom.
Neka te, dobra moja,
nikad tako ne rasplaču,
neka te mlad oblak na nebu
opomene moje krvi i ruke –
To ti je amanet za golemo doboljenje,
za tvoju ranu melem i povoj,
neka te nikad ne rasplaču kletvom rečenom,
to su ti topli prsti na oči stužene.
JAVA CRNOMORNA
Daleko od rodnih prisoja –
doma u brijegu,
travnog luga,
starca oca
i pripečene šljive,
ovdje mi pečalno oko zasuzi
– dahom tegota crnomorna…
Rodi l’ to mati sina
da više kamen voli goli,
zače l’ to, sijedi oče,
da kletvom kopanih godina,
klonulom rukom, nogom oteščalom
odbacim dušu za tuđe blato!
Nije u ovom srcu toplo oko,
a ove ruke i ne sanjaju milovanje –
kroz taj dan, kroz noć, kroz godine
i gladno je pseto dobar drug
(u ljudi nisu tople riječi
ni kao njuška kisnulog šteneta!).
Što ću ti riječima koje sam davno poboravio
(Boga niječim otkako gladujem)
– sunce na zaleđenoj cesti,
mjesec u gradskom bunjištu,
zvijezde kô vlažne oči;
pa da mi se srce otkravi?
I nogu kad dignem i ruku kad pružim,
na zori ni tvojoj ni mojoj duši, druže,
dan svane uvijek jučerašnji.
Znaš li kada će svanuti sutra?!
Daleko od sunca
od doma, od topla srca,
pa kad se i ove tuđe rakije napiješ,
zaboraviš na crnomoran dan, na noć, na godinu…