• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
proza

Hassan Blasim: Irački Hristos

Autor/ica: Hassan Blasim
hassan blasimpricasrpko leštarić
Objavljeno: 12.12.2016

 

Uta­bo­ri­li smo se u de­vo­jač­koj ško­li. Svi re­ko­še da će pre­spa­va­ti u sklo­niš­tu, sa­mo hriš­ća­nin Da­ni­jel uze svo­je će­be i ras­pro­stre ga da­le­ko u škol­skom dvo­riš­tu, pod ve­drim ne­bom.

„Po­gle­daj ga! Hri­stos Žvać­ko je iz­lu­deo!“, re­če je­dan voj­nik vi­sok kao pal­mi­no sta­blo, usta pu­nih su­vog hle­ba.

„Ili, mo­žda, ne­će da spa­va s mu­sli­ma­ni­ma!“, ko­men­ta­ri­sao je dru­gi.

Ti mom­ci su obič­ni maj­mu­ni. Ne­ma­ju poj­ma ka­kav je ui­sti­nu Da­ni­jel. Je­di­ni im je po­sao da ona­ni­šu na škol­skim klu­pa­ma na ko­ji­ma su se­de­le de­voj­ke. Sa­mo jed­na ra­ke­ta, i pre­tvo­ri­će se u uglje­ni­sa­ne pe­ni­se. U ova­kvim su­lu­dim ra­to­vi­ma Da­ni­je­lov dar je je­di­ni po­jas za spa­sa­va­nje. Bi­li smo sku­pa u ku­vajt­skom ra­tu. Da ni­je bi­lo nje­go­vih ne­ve­ro­vat­nih mo­ći, ne bi­smo pre­ži­ve­li. Osim to­ga što je ve­či­to utu­čen, Da­ni­jel kao da ni­je od tva­ri od ko­je su lju­di sa­zda­ni. On je pri­jat­ni da­šak po­ve­tar­ca.

Pro­stro sam svo­je će­be po­red nje­ga i is­pru­žio se na le­đa kao on, gle­da­ju­ći u ne­bo.

„Spa­vaj, Ali, dru­že! Spa­vaj… No­ćas ne­ma ni­ka­kvih zna­ko­va. Spa­vaj.“

Po­tom je sme­sta za­hr­kao.

Da­ni­jel je po vas­ce­li dan žva­kao gu­mu. Voj­ni­ci su ga za­to pro­zva­li Hri­stos Žvać­ko. Mno­go pu­ta uči­ni­lo mi se da je Da­ni­je­lu žva­ka­ća gu­ma kao ne­ka ba­te­ri­ja ko­jom na­pa­ja ekran svog mo­zga. Ži­vot­ni san bio mu je da ra­di u ra­dar­skoj je­di­ni­ci. Čim je za­vr­šio sred­nju ško­lu pod­neo je mol­bu da ga pri­me kao do­bro­volj­ca u pro­tiv­a­vi­on­sku od­bra­nu. Mol­ba mu je od­bi­je­na, mo­žda sto­ga što mu je otac bio ru­ko­vo­di­lac u Ko­mu­ni­stič­koj par­ti­ji to­kom se­dam­de­se­tih. Nje­go­va lju­bav pre­ma ra­dar­skim ure­đa­ji­ma bi­la je rav­na lju­ba­vi dru­gih lju­di pre­ma že­na­ma ili fud­ba­lu. Sa­ku­pljao je fo­to­gra­fi­je ra­dar­skih si­ste­ma i go­vo­rio o sig­na­li­ma i fre­kven­ci­ja­ma kao što dru­gi mom­ci pri­ča­ju o svo­jim go­li­ša­vim lju­bav­nim avan­tu­ra­ma na ber­bi grož­đa. Pam­tim šta mi je re­kao u proš­lom ra­tu: „Čo­vek, moj Ali, ima moć­ni­ji ra­dar od svih osta­lih ži­vo­ti­nja! Sve što je po­treb­no je­ste da iz­ve­žba duh da iz­la­zi iz nje­ga i za­tim se vra­ća, kao što se udi­še i iz­di­še.“ I dao je, ta­ko­đe, da mu ute­to­vi­ra­ju na de­snu po­dlak­ti­cu ma­te­ma­tič­ku for­mu­lu za iz­ra­ču­na­va­nje ra­dar­skog efek­ta:

Poš­to su se na­de Da­ni­je­la Hri­sta da će se pri­klju­či­ti je­di­ni­ca­ma PVO ras­pr­ši­le, pri­ja­vio se do­bro­volj­no u voj­ni sa­ni­tet. Ali ni­je se oka­nio lju­ba­vi pre­ma ra­da­ru. Ko god ga je po­zna­vao, ni­je se ni naj­ma­nje ču­dio toj nje­go­voj lju­ba­vi, jer je isti taj Hri­stos Žvać­ko bio naj­čud­no­va­ti­ji ra­dar na sve­tu! Se­ćam se onih uža­snih da­na to­kom na­šeg ra­ta u Ku­vaj­tu. Us­pa­ni­če­ni voj­ni­ci pra­ti­li su ga po­put pa­či­ća, ku­da god da je kre­nuo. Avi­o­ni ali­jan­se bom­bar­do­va­li su na­še ro­vo­ve a da mi ni­smo mo­gli da is­pa­li­mo ni je­dan je­di­ni me­tak. Kao da smo ra­to­va­li pro­tiv vi­še, ne­be­ske si­le. Sve što smo mo­gli bi­lo je da ko­pa­mo još i još ro­vo­va i da se pre­meš­ta­mo s me­sta na me­sto, kao pa­co­vi. Na­po­kon smo se ulo­go­ri­li na ru­bu pu­sti­nje. Je­di­no što nam be­še pre­o­sta­lo bi­la je ve­ra u bo­ga i – u mo­ći hriš­ća­ni­na Da­ni­je­la. Jed­ne ve­če­ri je­li smo u ro­vu s osta­lom voj­skom, kad se Da­ni­jel sta­de ža­li­ti na bol u sto­ma­ku. Voj­ni­ci pre­sta­do­še da je­du, zgra­bi­še oruž­je i spre­mi­še se da usta­nu, gle­da­ju­ći svi sku­pa u Da­ni­je­lo­va usta.

„Ho­ću da se od­mo­rim u hla­du onog vo­do­tor­nja!“, naj­zad pro­go­vo­ri Hri­stos.

Voj­ni­ci po­đo­še za njim gu­ra­ju­ći se i na­sto­je­ći da se za­le­pe uz nje­ga, kao da je on ka­kav štit pro­tiv ra­ke­ta. Po­se­da­li su oko nje­ga u sen­ci vo­do­tor­nja. Po­sle sa­mo tri­de­set pet mi­nu­ta tri bom­be pa­le su na rov. I to ni­je bio je­di­ni slu­čaj. Hri­sto­ve prog­no­ze spa­sle su mnoš­tvo voj­ni­ka. Ono što se u tom ra­tu do­ga­đa­lo u Da­ni­je­lo­voj bli­zi­ni li­či­lo je na pri­če iz cr­ta­nih fil­mo­va. U mag­no­ve­nju, stvar­nost gu­bi ko­he­rent­nost, kre­će da se ras­pa­da i po­či­nje bu­ni­lo. Šta mi­sli­ti o, re­ci­mo, onom na­pa­du svra­ba na Da­ni­je­lo­ve moš­ni­ce, ko­ji je pred­ska­zao pad ame­rič­kog he­li­kop­te­ra na se­diš­te šta­ba? I mo­že li iko po­ve­ro­va­ti da kad Da­ni­jel­ Hri­stos tri­put za­re­dom ki­ne, to ot­kri­va mah­ni­ti na­pad ra­ke­ta­ma. I to su ih bi­li lan­si­ra­li s mo­ra. Bi­li smo voj­ni­ci-ov­ce, vo­di­li smo ko­mič­ne ra­to­ve.

Čuo sam pri­če da je iz­veš­taj vi­šim ko­man­da­ma o to­me sa Hri­stom pod­no­šen u vi­še na­vra­ta. Ali, ha­os u tim da­ni­ma i po­raz na­še ar­mi­je, to što je bi­la zbri­sa­na po­put mu­va, spre­či­li su vla­sti da se ti­me po­za­ba­ve. Ko­li­ko je sa­mo bi­lo gla­si­na o pred­sed­ni­ko­vom sil­nom in­te­re­so­va­nju za ma­đi­o­ni­ča­re, ča­rob­nja­ke i lju­de s nat­pri­rod­nim mo­ći­ma! Tvr­di se da su one knji­ge ko­je su to­kom osam­de­se­tih na­pra­sno pre­vo­đe­ne u ze­mlji jer se ba­ve pa­ra­psi­ho­loš­kim po­ja­va­ma – a ne zna im se ni bro­ja –  ob­ja­vlji­va­ne po na­lo­gu pred­sed­ni­ka, jer je on, na­vod­no, čuo da su na­pred­ne ze­mlje ra­di­le na raz­vo­ju te­le­pat­skih spo­sob­no­sti i ko­ri­sti­le to u špi­jun­skim ope­ra­ci­ja­ma. To otu­da što je pred­sed­nik mi­slio da su na­u­ka i okul­ti­zam jed­no te isto, sa­mo im se me­to­de u ot­kri­va­nju taj­ni raz­li­ku­ju.

Hri­stos se ni­je hva­li­sao svo­jom mo­ći da pred­ska­zu­je, ni­ti ju je sma­trao ne­čim neo­bič­nim. Na­vo­dio nam je pri­če o ljud­skim spo­sob­no­sti­ma za pred­vi­đa­nje do­ga­đa­ja kroz isto­ri­ju. Za­pa­zio sam da Da­ni­je­la nje­go­va teš­ka me­lan­ho­li­ja spre­ča­va da uži­va u po­se­do­va­nju ta­kvog da­ra. Čak ni nje­go­va strast za ra­da­ri­ma ni­je mu do­no­si­la za­do­volj­stvo. Nje­go­vo po­i­ma­nje sre­će bi­lo je za­go­net­no. Ra­zu­meo sam iz nje­go­vih pri­ča da ga je uža­sno pla­ši­la ta­ma ko­ju je no­sio u se­bi. Za svoj ta­le­nat mi­slio je da je to sa­mo do­dat­ni do­kaz ve­li­či­ne na­še ne­mo­ći i niš­tav­no­sti u ovom ta­jan­stve­nom sve­tu. Is­pri­čao mi je da je, još u ra­noj mla­do­sti, pro­či­tao pri­ču ne­kog irač­kog pi­sca. Lič­nost au­to­ro­va bi­la je sar­ka­stič­na i pre­pla­še­na isto­vre­me­no. Ju­na­ka pri­če bi­la je pro­gu­ta­la aj­ku­la po­sle že­sto­ke bor­be u ima­gi­nar­noj re­ci vre­me­na i on se­di ta­mo, sam i za­ro­bljen u ta­mi i raz­miš­lja: „Ka­ko mo­gu da uskla­dim svoj lič­ni ži­vot sa shva­ta­njem da se svet pred mo­jim oči­ma uru­ša­va?“[1]

„To pi­ta­nje op­te­re­ti­lo mi je ži­vot. Od nje­ga mi san ni­ka­ko ne do­la­zi na oči, pe­če kao otvo­re­na ra­na“, re­kao mi je Hri­stos.

Kad smo se na­red­nog ju­tra pro­bu­di­li, ame­rič­ke sna­ge bi­le su na­do­mak Bag­da­da. Po­sle ne­ko­li­ko sa­ti obo­ri­li su dik­ta­to­rov spo­me­nik. Bio je to nad­re­a­li­sti­čan šok. Pre­svu­kli smo se u ci­vil­nu ode­ću i vra­ti­li se po­ro­di­ca­ma. Bio je to sa­mo još je­dan rat sle­pa­ca u ko­jem ni­ko iz na­šeg ba­ta­ljo­na ni­je is­pa­lio ni met­ka.

Po­sle ra­ta ne­ko­li­ko pu­ta sam se sreo s Da­ni­je­lom. Bio se vra­tio da ži­vi sa svo­jom sta­rom maj­kom. Ka­da je ze­mljom za­vla­dao ha­os, po­se­tio sam ga u nji­ho­voj ku­ći u Bag­da­du. Hteo sam da po­raz­go­va­ram s njim o po­vrat­ku u voj­sku. Re­kao mi je da je mr­zeo dik­ta­to­ra, ali da ne­će da da­je svoj do­pri­nos ar­mi­ji ko­ja je pod pa­tro­na­tom oku­pa­to­ra. Po­sle to­ga ga vi­še ni­sam sre­tao. Ja sam se vra­tio u voj­sku, a Da­ni­jel se vra­tio sta­ra­nju o maj­ci. Obe nje­go­ve se­stre bi­le su se još dav­no ise­li­le u Ka­na­du, a i osta­tak rod­bi­ne na­pu­stio je ze­mlju, jed­no po jed­no, go­nje­ni ra­to­vi­ma i lu­di­lom ver­skog fa­na­ti­zma. Od ce­le ve­li­ke fa­mi­li­je osta­la je sa­mo nje­go­va ma­ti. Znao sam da Da­ni­jel glav­ni­nu vre­me­na pro­vo­di u ku­ći, či­ta­ju­ći ro­ma­ne i na­uč­ne en­ci­klo­pe­di­je, pra­ti ve­sti i bri­ne o maj­ci ko­ja je bi­la iz­gu­bi­la i sluh, i vid, i pam­će­nje, sta­rost ju je od­se­kla od sve­ta. Sta­ri­ca vi­še ni­je kon­tro­li­sa­la te­le­sna lu­če­nja i Hri­stos joj je me­njao pe­le­ne i ke­se za mo­kra­ću na sva­kih ne­ko­li­ko sa­ti. Maj­či­na smrt za nje­ga bi zna­či­la ki­da­nje ni­ti ko­ja ga ve­zu­je za to me­sto, a ni­je imao vo­lje da se ise­lja­va. Sta­ri­ja se­stra ga je u du­gom pi­smu pre­kli­nja­la da be­ži iz ze­mlje, ali Hri­stos je bio tvr­do­glav na maj­ku – obo­je su od­bi­ja­li đa­vo­lje is­ku­še­nje, da na­pu­ste svoj iz­gu­blje­ni raj.

Jed­ne ne­de­lje po­sle mi­se, Hri­stos je iz­veo maj­ku u je­dan na­rod­ski re­sto­ran, po­znat po do­brom ke­ba­bu. Vo­leo ga je jer je bio čist i imao je po­seb­ne sto­li­ce za de­cu. Ali, lo­kal se u me­đu­vre­me­nu ja­ko pro­me­nio. On se ni­je ni se­ćao kad je tu do­la­zio po­sled­nji put. Hri­stos oda­bra je­dan pra­zan sto u uglu i po­mo­že maj­ci da sed­ne. Raz­ve­drio ga je kel­ne­rov hu­mor: u na­zi­ve po­pu­lar­nih je­la ume­tao je ime­na sva­ko­dnev­nih in­stru­me­na­ta smr­ti. Go­sti su se sme­ja­li i vo­le­li ga. Ta­ko, on do­vi­ku­je na­rudž­bi­nu: „Por­ci­ja ke­ba­ba sa osve­tlja­va­ju­ćim mi­na­ma za um i tr­buh… Jed­na šrap­nel-čor­ba, ras­pr­ska­va­ju­ća… Pi­ri­nač s ku­va­nim ba­li­stič­kim bo­bom na ra­ket­ni po­gon!“

Hri­stos na­ru­či por­ci­ju i po ke­ba­ba i na­po­me­nu da mu do­ne­su lju­te pa­pri­či­ce, ča­šu jo­gur­ta i bo­či­cu hlad­nog voć­nog so­ka. Kel­ner se vra­ti s na­rudž­bi­nom i us­put is­pri­ča po­pu­la­r­ni vic o ono­me što je bio vr­lo ra­do­znao. Hri­stos se iz uč­ti­vo­sti na­sme­ši. Uze ne­žno u ru­ku dva maj­či­na pr­sta i spu­sti ih da ona opi­pa to­pli ke­bab i pe­če­ni pa­ra­dajz, za­tim ih vra­ti na me­sto, na ivi­cu sto­la. Svo­jim pr­sti­ma ume­si za nju lep za­lo­gaj i gur­nu joj ga u usta, osme­hu­ju­ći se s ve­li­kom, bo­žan­skom lju­ba­vlju.

Ne­ki mla­dić za­pi­ta da li je slo­bod­no da sed­ne za Hri­stov sto. Bio je vr­lo kru­pan i okrut­nih cr­ta li­ca, ali to ni­je sme­ta­lo da se od­mah vi­di da mu ni­je vi­še od dva­de­set. Na­ru­čio je por­ci­ju ke­ba­ba i na­gla­sio da mu sta­ve vi­še lu­ka. Mla­dić je le­po­tom li­ka pri­vla­čio po­gle­de, ali se stal­no če­šao po vra­tu kao da ima šu­gu i oči su mu igra­le kao na zej­ti­nu. Da­ni­jel pri­ma­če či­ni­ji­cu sa sa­la­tom do maj­či­ne ru­ke i pu­sti da ona pr­sti­ma opi­pa ze­le­niš u či­ni­ji­ci, a on joj pri­pre­mi no­vi za­lo­gaj. Mla­dić ih je kri­šom po­sma­trao i, uopšte, čud­no se dr­žao. Po­la­ko je žva­kao svoj za­lo­gaj i upi­njao se da ga pro­gu­ta, kad mu iz le­pih oči­ju po­te­ko­še su­ze. Da­ni­jel to opa­zi, na­že gla­vu pre­ma mla­di­ću i upi­ta ga da li mo­že ka­ko da mu po­mog­ne. Po­no­vo ga je za­pi­tao to isto, ali mo­mak ni­je di­zao po­gled sa svog ta­nji­ra i iz­gle­da­lo je da ni­je ni čuo Da­ni­je­lo­vo pi­ta­nje. Na­sta­vio je da žva­će obil­no li­ju­ći su­ze. Iz­va­dio je ma­ra­mi­cu, obri­sao oči i uš­mrk­nuo se. Kru­žio je po­gle­dom po ce­loj sa­li, za­tim se za­gle­da u oči Hri­stu. Plač­ne cr­te li­ca iz­me­ni­še se ot­kri­va­ju­ći jed­no druk­či­je li­ce – iz­gle­da­lo je kao da je str­gao ma­sku s li­ca. Uhva­ti se za re­ver sa­koa i ras­tvo­ri ga ma­lo, kao kad ko ob­na­žu­je gru­di:

„Vi­di, imam na se­bi eks­plo­ziv­ni po­jas; na pr­vu tvo­ju reč di­ći ću se­be u va­zduh!“

Re­kav­ši to, mo­mak upu­ti pre­te­ći po­gled pre­ma sta­ri­ci.

 

 

Ja sam po­gi­nuo od pri­ja­telj­ske va­tre. Bi­li smo u za­jed­nič­koj pa­tro­li s Ame­ri­kan­ci­ma kad je iz jed­ne ku­će u tom se­lu pri­pu­ca­lo. Ame­ri su uz­vra­ti­li hi­ste­rič­no, mi­sle­ći da mi pu­ca­mo na njih i ja sam do­bio tri zr­na u gla­vu. Na na­šem no­vom sve­tu sreo sam se s Hri­stom. Mo­joj sre­ći ni­je bi­lo kra­ja. Is­pri­čao mi je da ga je onaj mla­dić u re­sto­ra­nu na neo­bjaš­njiv na­čin pri­vu­kao. I ni­je bio sa­mo strah i užas ono što ga je pa­ra­li­sa­lo već je u tom ča­su Hri­sta ob­u­ze­la ne­ka ta­jan­stve­na že­lja da se oslo­bo­di. Ne­ko­li­ko tre­nu­ta­ka zu­rio je u mla­di­će­vo li­ce. Ovaj dru­gi na­že gla­vu i na­re­di mu da usta­ne i po­đe s njim do to­a­le­ta. U pr­vom mag­no­ve­nju on se i ne po­me­ri s me­sta kao da se be­še ska­me­nio, za­tim po­lju­bi maj­ku u če­lo i usta­de.

Mo­mak ga uve­de u to­a­let, sta­de iza vra­ta dr­že­ći prst na pre­ki­da­ču za ak­ti­vi­ra­nje eks­plo­ziv­nog po­ja­sa, iz  kog dru­gom ru­kom iz­vu­če piš­tolj i upe­ri ga u Da­ni­je­lo­vu gla­vu. Unu­tra je bi­lo te­sno i mla­dić ob­gr­li Hri­sta, oba­vi nje­go­ve ru­ke oko se­be i ukrat­ko ob­ja­sni šta ho­će: da se za­me­ne – po­jas za sta­ri­čin ži­vot.

Mla­dić je bio u hi­ste­rič­nom sta­nju i je­dva se kon­tro­li­sao. Re­kao je da na­po­lju ne­ko če­ka da sni­mi eks­plo­zi­ju i ako on se­be ne dig­ne u va­zduh, oni će ga ubi­ti. Da­ni­jel ni­je od­go­va­rao na ovo ni­jed­nom reč­ju. Obo­ji­ca su se ku­pa­li u zno­ju. Ne­ki gost po­ku­ša da gur­ne i otvo­ri vra­ta klo­ze­ta na šta se mla­dić is­kaš­lja. Po­tom po­no­vi Hri­stu obe­ća­nje da će sta­ri­cu bez­bed­no iz­ve­sti iz re­sto­ra­na, ali ako se Hrist ne de­to­ni­ra, on će je ubi­ti. Po­la mi­nu­ta vla­dao je ta­jac, on­da Da­ni­jel klim­nu gla­vom u znak pri­stan­ka sve vre­me zu­re­ći kao od­u­zet u mla­di­će­ve oči. Ovaj mu na­re­di da ot­kop­ča po­jas s nje­ga i opa­še ga oko se­be. To je iš­lo teš­ko u ta­ko te­snom pro­sto­ru. Za­tim se mo­mak opre­zno po­vu­če osta­vlja­ju­ći Hri­sta u klo­ze­tu s po­ja­som na se­bi, a on se br­zo za­pu­ti do sta­ri­ce u uglu sa­le. Po­tap­ša je ne­žno po ra­me­nu i uze je za ru­ku, a ona usta­de i po­đe za njim kao ma­lo de­te. Gu­žva u re­sto­ra­nu bi­la je sve ve­ća i ža­mor se po­ja­ča­vao. Lju­di su se gla­sno sme­ja­li, a pri­bor za je­lo zve­ke­tao je kao da je svud una­o­ko­lo u to­ku bor­ba sa­blja­ma.

Hristos ma­lak­sa­lo pa­de na ko­le­na. Teš­ko je di­sao, za­tim mu pi­šać­ka po­cu­re u pan­ta­lo­ne. Otvo­ri vra­ta klo­ze­ta i is­pu­za pre­ma sa­li za ru­ča­va­nje. Na vra­ti­ma to­a­le­ta su­sre­te ga ne­ki čo­vek, ko­ji se na­da­de u beg vi­ču­ći: „Sa­mo­u­bi­ca! Sa­mo­u­bi­ca!“

Sred pa­ni­ke lju­di, že­na i de­ce što su ga­zi­li jed­no pre­ko dru­gog, Hri­stos ugle­da maj­či­nu sto­li­cu pra­znu. I pri­ti­snu pre­ki­dač…

 

 

Priredio i s arapskog preveo Srpko Leštarić

 

 

 

[1] Re­či Ing­ma­ra Berg­ma­na iz jed­nog in­ter­vjua. – Prim. au­to­ra.

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Hassan Blasim: Kamion za Berlin
Hassan Blasim: Kamion za Berlin, proza

Autor: Hassan Blasim

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić