Pomalo se bojim za ovu knjigu. Jer to je knjiga ljubavi. Ona je gorući grm. Najbolje je baciti se u njega. Kad se nađete u toj vatri, preplavi vas blagost. Ja sam u njoj; kunem vam se.
Dakle. Pokušat ću napisati uvod. S obzirom na to da me nitko ne želi zamijeniti u obavljanju tog zadatka. Nijedna od dviju pravih čudotvorki ne uspijeva se odlučiti na to.
H se već tjedan dana uzaludno trudi. Svojski. A Prometeja, ona je zapravo već oblikovala cijeli tekst, iz kojeg sam upravo izašla prije pola sata (zato mi je kosa još uvijek slijepljena od Atlantika i kao da sam posuta kristalima posvuda po tijelu. Tko god želi okusiti ovo skoro dovršeno djelo mora samo liznuti moje rame).
Rekla sam: Prometeja je već dala sve od sebe i više od toga, bezrezervno je davala svoje organe, želje, pamćenje; moglo bi se reći da je tekst većim dijelom sačinjen od nje, od njezina tijela, morala, živaca i, nadasve, vrlina.
Ovo nije predgovor. Ovo je sasvim mala prilika da kažem istinu o podrijetlu teksta iz kojeg upravo stižem, osvježena, unezvijerena, a i preplavljena.
Možda je to neka vrsta blagodati. No iz perspektive tehnike, to je ozbiljno mučenje: osjećam se vrlo bliskom i poznajem se toliko drugačijom od H i od Prometeje, drhtim istim strahom kao i kirurg: pokret treba biti suptilan poput Stvoriteljeva da se ne bi povrijedila zadivljujuća unutarnja organizacija tijela. A ja nipošto ne pripadam Stvoriteljevoj vrsti. Ja sam samo autorica. To je tanašan lik. Ipak, barem sam žena. Cilj mi je prišuljati se što je moguće bliže biću dvaju pravih čudotvorki, ne bih li obgrlila konture njihovih duša svojom, a da svejedno ne uzrokujem nikakvu zbrku. No u toj krajnjoj, ponekad nužnoj bliskosti može se uvijek dogoditi da se dva „ja“ dotaknu. Svaku ne-svoju rečenicu, a koja bi mogla proći kao moja, trudim se iz sve snage vratiti onome kome pripada.
Mogla sam prepustiti prvu stranicu H, koja je i sama autorica brojnih početaka knjiga, no ovaj bi put to možda bio prevelik zahtjev; iz njezina truda nije proizašlo još nimalo teksta, samo grčevi, mjesečarsko pjevušenje i stanje hipnotizirane hipnotizerke; već je tjedan dana izmučena, gori od želje da nešto napiše; cijelo joj tijelo odiše slatkom vrućinom, no to još uvijek nije urodilo plodom. Osim toga, ona je istovremeno zauzeta paljenjem starih knjiga, priručnika, stručnih teza, teorijskih svezaka – zato što je oni sprječavaju da učini jedinu stvar koju smatra hitnom i ispravnom: da ispusti himnični krik užitka koji bi u kori starog okorjelog jezika stvorio procjep.
– Ona više ne zna čime početi: pjevanjem, izgaranjem, pretvaranjem u tekućinu, istjecanjem, prštanjem; čini gotovo sve to istovremeno; stvarajući užaren vlažan kaos. A što misli u ovom trenutku?
(H) – Što ću učiniti sa svojim teorijama, tako lijepima, tako gipkima i tako teoretskima, sada kada su opkoljene stvarnošću glavom i bradom, i to u obliku Prometeje, dočim to uopće nisu očekivale. Naime, upravo ih je ona osiguravala i potvrđivala njihov bitak, te su spokojno pasle na simboličnim poljima u mojoj glavi, i ispuštale meke, skladne i odlično usklađene rzaje zadovoljstva, međusobno si češljajući duge grive, ne sumnjajući u sebe, ni ne sluteći iznenađenje koje se spremalo oboriti na njihovo postojanje! Iznenađene su? Da, nimalo zabezeknute, nego očarane, spremne pobijati se i preobratiti se, ne razlikujući apstraktno od konkretnog, bez poštovanja prema čuvenoj, nevidljivoj i blještavoj liniji granice između žanrova, prema nepronađivom, nevjerojatnom i stoga neporecivom, potpuno neizbrisivom božanstvu.
Sve moje lijepe teorije, sve savršenije, moji šatlovi, moje rakete, moji strojevi sposobni natjecati se u preciznosti, u domišljatosti, u hitrosti s najizdržljivijim tražilicama, moje prvakinje, koje sam oblikovala s toliko brižnosti i zadovoljstva, sve njih. Od prve, one o biseksualnosti, koja mi je uvijek zadavala malo boli, do one najmlađe, najmekše, one koja me odnijela, plešući na Rossinijevu ariju, u neprekidnu galopu, od Alžira, preko Santiaga do Jeruzalema.
I sve moje teorije spretno su i elegantno nalazile svoje mjesto u mojoj vlastitoj zvjezdanoj noći. Postojao je poredak. Toliko su se pokoravale mojim željama da, čak i ako su potjecale od mene, svejedno su me iznenađivale i podučavale i premda nisu bile ništa više od hipoteza i iluzija, uvijek su me vodile u sigurnu luku lako kao prave barke. I od iluzije do iluzije na kraju se dođe do spoznaje o svijetu. Da. No, već neko vrijeme moje teorije nemaju onaj isti ponosni i ratoborni stav, tvrdoglav i čak ponekad ozbiljan (kao kad su me savjetovale kako riješiti ljubavne zavrzlame). One su radosne; zadirkuju jedna drugu, gotovo opijene oslobođenjem. Igraju se vlastitim konceptima, dodaju se njima kao loptama.
Zapravo, što imaju još u sebi teorijsko – osim određenog vokabulara pomoću kojeg pjevaju brojalice – ? I kakva je to teorija ako je lagana poput leptira, ako je odvlači i najsuptilniji miris (a čak i ne teoretizira o svojoj lakoći, nego leprša, ne žaleći ni za čim)?
– Evo što uzrujava H, i muči je: upravo se rastaje od svojevrsnog načina postojanja s rječnicima, dobro organiziranim intelektualnim ladicama, cipela s potpeticama, nakitom, značkama, doktoratima, riznicama znanja itd. Službeno umire od straha. Ali u sebi umire od nestrpljenja. Ne može dočekati da se riješi svojeg tereta. No zaboravljanje toliko puno toga zahtijeva puno više vremena nego što možemo čekati – barem u ovoj knjizi.
– (I ja sam, kao i vi, zamijetila neprestano pojavljivanje nehajnih aluzija. To je znak ovih vremena. Gotovo ih je nemoguće potisnuti: jer u Prometejinim šumama ima tako lijepih i nježnih kobila da ih nitko nema srca odbaciti. I H je takva kad zamišlja da ih ima (kobilâ) među Prometejinim precima. Još jedan razlog zašto joj se uopće ne smije povjeriti uzde ovog teksta.)
– Sve to zato što je Prometeja žena? Sva ova uskipjelost, ovo drhtanje, ovaj otpor?
– Da. Ne. Da. D da… Ne. Ne. Ne. Nda.
Da Prometeja je žena.
Da ali „zato što žena“, ali to nije važno.
Ali ne; radi se o tome da nije važno tko je toliko važan.
– Ali tko to tvrdi? Tko govori u čije ime?
– Radije bih rekla ovako: to nije ono što sprječava H da piše u svoje ime.
Istina je da ova knjiga, kojoj pokušavam pronaći najprikladniji ulaz – ne znam kako to reći – ona jest – prije svega već jest. Nadalje, ona se ne piše kao knjiga, zato što knjiga uvijek pomalo određuje svoje čitanje. Ona, ova knjiga, koja je već posve prikupljena, ispod baš ovog lista (zamislite cijelu šumu ispod jednog lista!), ona potpuno pripada unutrašnjosti. Tako je gola. Možda je upravo pomalo odijevam. Ipak to nije moja briga. Možda je samo želim zaštititi od nepomišljenih, naglih provala: kao da nema ni zida ni pokrivača, možete se ondje naći slučajno, ili onamo upasti, bez truda čitanja.
No možda se i ja bojim.
Bojim se.
Već sam je pročitala. I, iskreno: svidjela mi se. No bojim se. Ne bojim se vas, Fidelia, Sania, Ania. Bojim se vas.
(Bilježim sve ovo u zasebnu bilježnicu. Bilježnicu sumnji.)
Ova je knjiga naga kao Prometeja. Nije razmišljala, pišući se, o sljedećem čitanju. Bojim se za nju. No Prometeja čak i ne razmišlja o osjećaju straha.
Tako je gola.
Nevina je. Ne postavlja si pitanja kakva si ljudi postavljaju – (i ima pravo) – ovdje nema mjesta za postavljanje tih pitanja.
Nevina poput Prometeje. (Budući da dolazi od nje.)
Kao prvo, Prometeja nije nikad mislila reći: „ja sam žena“. (A ona to svejedno jest…) Ne, istina je: Promethea jest. Jest Prometeja. (Iznutra je tako lijepa.) (Knjiga koja slijedi je u njoj. Ona je možda njezina vlastita utroba.)
No ja sam samo žena što misli da ima jednu obavezu koju ne smije zaboraviti. A ta obaveza, koju mislim da moram ispuniti, jest: „kao žena“ ovog vremena moram govoriti i ponavljati „ja sam žena“, zato što živimo u razdoblju koje je već toliko staro i neuko i teško da uvijek prijeti opasnost ginocida.
To je ono što vjerujem. To je ono što osobno vjerujem da vjerujem. Vjerujem i obvezujem se vjerovati, i moram, svim ženama pod velom na zemlji, vjerovati da i dalje moram tvrdoglavo izgovarati čarobnu rečenicu, razotkrivajuću, obrednu – „Ja sam žena“. Kada? Koliko god često je moguće i potrebno. A pogotovo kada počinjem graditi novu kuću, ili začinjem novu knjigu, uz rituale, tjeskobno opipavajući. I nadasve pri podizanju krhkog, privremenog grada, nasilu oživljenog, drhtavog od straha, moje imaginarne zemlje; nadasve pri utemeljenju te nesigurne države, te stvari, tog ludog stvorenja, te opsjene koja je jača od mene, tog neobuzdanog djeteta, koje me i sluša i ne sluša, dolazi od mene i odlazi od mene, koje je jedva dio mene, koje bježi od mene, uzdiže se, poput planine, galopira, moram se početi uzdizati, uspeti se, moram pokušati uhvatiti je, no ne smijem se zavaravati: tek što se ukazala, već je daleko, ja streljačica, ona strijela.
I što onda učiniti da moja strijela ne bude posve izlišena prošlosti, da sačuva trag moje želje, svojeg podrijetla? Jedni čega sam se dosjetila jest da ugraviram na njezin štap malu krilaticu poput ove: „Stvorila me žena.“
Sada puštam strijelu. To je samo metafora. Voljela bih moći spustiti sve oružje.
– Zato što sam zapravo pomalo umorna od ovog života pod opsadom. U položaju sam sićušne državice koju okružuje dvadeset velikih neprijateljskih država, koja od svojeg rođenja vrišti iz sveg glasa: „ja postojim, ja jesam, ne prilazite mi, imam zube, imam pandže“, tako vrišti, i boli je grlo i bole je ramena i oči i želi prestati odijevati se u čelik i htjela bih spavati gola na vrućem pijesku na obali mora, htjela bih sada drijemati na obali Prometeje, bez oružja, bez brige, bez sjećanja, bez mračnih slutnji. Tako bih htjela biti žena, a da ne razmišljam o tome. Tako bih htjela biti bezgranično slobodna žena: toliko slobodna da bih bila oslobođena i bolnog osjećaja oslobađanja. Htjela bih biti tako slobodno slobodna da čak više i ne bih morala sama sebi reći: „Kako sam slobodna!“ zato što bih to samo bila, čisto, apsolutno, bila bih to, bila bih, i to je sve, bila bih H, ležala bih na obali Prometeje, drijemala bih, vrijeme bi bilo savršeno lijepo, i probudila bih se, na obali Prometeje, i ne bih se osvrtala drhteći, ne bi bilo nikoga iza mene, nikoga iznad nas, ne bih trznula iza sna, ne bih pružila ruku da dohvatim list papira, štit, pušku, olovku; ondje bi bilo more, bio bi mir, zemlja, ne bi bilo nikoga, ili bi bilo ljudi, pjevala bih ili ne bih pjevala, to bi ovisilo o ritmu moje krvi, dugo bih udisala Prometejin biljni miris, to bi moglo trajati jako jako dugo, zato što bi iznad mora, zemlje i nas, bilo i sve vrijeme.
Ali nisam bezgranično slobodna. Samo sam dovoljno slobodna da mogu sanjati o tome. I također, da mogu pogađati u kojoj to iznimno rijetkoj lakoći zraka Prometejine misli nalaze nadahnuće.
Jer Prometeja i zaspi i probudi se nenaoružana.
Ona je čak prirodno nenaoružana, da, tako nevino nezaprljana oružjem da se ponekad zbog nje živciram, osjećam da je gotovo nedolično pojaviti se pred njezinom nagošću, ja tako oklopljena nepovjerenjem, opernaćena predosjećajima, argumentima, frazama, puna prognoza, iskustava, nečistog i teškog sjećanja.
Kako osjetiti razliku?
Kao da sam sanjala Slobodu. Kao da sam u snu podučavala o Slobodi. I ne znam o tome govoriti, ne znam ni riječ onoga što bih trebala znati, tu je ta publika, tražim Knjigu, ne znam na kojem se jeziku trebam izraziti, izvan sebe sam, pred svijetom, kriva sam i izvan sebe i kriva u sebi, i dok sa sramom i očajem listam nečitljivi priručnik s bilješkama, vidim kako dubinom mojeg sna prolazi velika čudesna kobila i odjednom, ja iza svojega stola, svojega zatvora, svojega zlotvora, vidim kako ondje, daleko od mene, pada srebrni odsjaj, i to je ona, to je sama Sloboda, to si Ti, Prometeja, prolaziš i ja ostajem osvijetljena tiha poput kamena u dubini svojega sna. Ali tu je to ružičasto srebrno svjetlo koje mi miluje kamen i prodire u moju bol sve do utrobe.
Oh, omekšaj me, oplodi me, otopi me!
Ja, dolje potpisana „autorica“, dolazim iz knjige koja slijedi, u ime H, koja trenutačno ne može iz svojih njedara izvući goruće riječi.
„Autorica“ je pseudonim, i ne bi smio nikoga zavarati.
(Bilješka Prometeji o stilu knjige: )
Čini mi se da se ovdje moram pokušati zapitati o podjeli na Ja i H.
Tražim Prometeju dopuštenje da pomalo budem dvije, ili više, ili pomalo nesigurna, sve dok ne – ili uspijem prihvatiti živjeti i pisati upravo ondje gdje živim, te dakle budem jednostavno svoja, ista ona koja živi i piše – ili iskreno odlučim u korist jedne od svojih dviju mogućnosti.
Trenutačno sam naklonjenija ideji sjedinjenja. No sada, na ovim stranicama, koje su plod mojeg kajanja ili nepovjerenja, nastavljam najprije živjeti, a onda pisati, lagano iskosa, često posađena na najvišim granama stabala, nadzirući tri obzora, spremna poletjeti na prvi znak uzbune, puštajući H, svoje prvo lice; da se snalazi s policijskim i novinarskim ispitivanjima. Gotovo sam se posvađala s Prometejom u vezi s time. Ona mi je bez okolišanja zamjerila taj moj mali manevar. Barem sam tako shvatila njezino čuđenje kad je vidjela da sam si rezervirala dva mjesta u tekstu (tako da mogu neprekidno kliziti između njih) i plakala sam. Da, nakon kraćeg oklijevanja, procijenila sam da je taj incident zaslužio suze. To je dakle bilo gotovo kritično.
Opet nemam dovoljno snage, opet mi manjka smjelosti. Ja sam – bila sam dosad – autorica koja se uvijek prisiljavala da pretvara stvarnost u fikciju, s jednakim poštovanjem i za stvarnost i za fikciju, osjećala sam se dužnom izbjeći bilo kakav pokušaj prikazivanja i stoga sam uvijek htjela držati pisanje na stanovitoj udaljenosti od života (barem sam vjerovala da to želim – no ne mogu suditi o rezultatu).
Pokušala sam pisati čisto… itd.
– Zaustavljam se: ne zanima me tko sam bila. Tko sam dok jesam vrtoglavo mi je nepoznato. Istini za volju, umirem od straha. Sjajno je. Ne mogu čak ni reći da pišem ili da sam napisala ovu knjigu koja nas očekuje, svježa i zadihana iza ove stranice – premda sam ja njezina urednica, ova je knjiga jurnula, i to je za mene bio nevjerojatan galop, jer nisam nikad mislila da ću se naći na leđima kobile.
Govorim o tom galopu, jer je bio takav da sam osjetila najveće iznenađenje dotad. I tako sam spoznala da sam dopustila da me nosi životna sila znantno jača od moje. Samo sam pratila tu divnu putanju po svijetu. Dakle, ova knjiga donosi i rutu te ekspedicije, koja je jedina proistekla izravno iz moje ruke. No također me nosio i tok ogromne rijeke, promijenjenu, uljuljkanu, omotanu, ispuštenu, oborenu, oporavljenu. I dok sam bila u njoj, nikad se nisam bojala. Pa i ja, i ja sam ponekad nosila u svojim slabinama, prenosila.
Sve to da bih ti rekla, Prometeja, da imam novih problema s ovom knjigom: jer dosad sam ja bila ta koja je uglavnom stvarala moje knjige, barem što se stila tiče. Odlučivala bih prilično rano. Ne bih nametala savršeno gotov oblik. No ostajala bih otvorena za motive, melodije, dimenzije, boje, poput arhitekta koji vodi računa o svim zemljopisnim i povijesnim obilježjima, te o prijekim potrebama božice koja će se prikazati, ovdje u ovom hramu. Ne bi se mogla objaviti i izreći svoje proročanstvo kada joj mjesto to ne dopustilo. Počinjala bih, dakle, osluškivanjem otkucaja božičina srca.
No ovaj put ona možda ne treba moje usluge. Osjećam se nelagodno, gotovo besposleno, pomalo sumnjičava, veoma vesela; bezbrižnost me mami, zamisao da jedva budem autorica knjizi koja mi prethodi oduševljava me i plaši. Ipak imam osjećaj odgovornosti. Ponajviše se ne želim pretjerano okoristiti djelom u kojem samo djelomično sudjelujem. No ne želim se ni poštedjeti od opasnosti ovako otvorene objave.
Imam poteškoća s ovom knjigom. No knjiga ih nema, ni sama sa sobom, ni s Prometejom.
Zašto se bojim? Zato što je ovo knjiga za Djecu. Djecu s velikim D. Velika Djeca. Svih naraštaja i rasa i rodova.
Zato što je ovo knjiga ljubavi. Katkad je zovem Knjigom Bjesova. Bijesna je to knjiga. Treba se baciti u nju. Njezina je vatra puna blagosti.
Jer ovo je knjiga o onome što je sad… koja se treba čitati bez kalkuliranja. Bez propitivanja: „a poslije? a na kraju?“ Jer nema kraja.
Jer se ova knjiga ne boji. Uglavnom, zbog toga ju H ne bi mogla sama napisati. A ni
ja.
Uostalom, ovo je Prometejina knjiga. Ovo je knjiga koju je Prometeja zapalila kao požar u H-inoj duši.
Prometeja ne razumije zašto sam dopustila H da uđe ovamo kad je knjiga već bila tako procvala i razbujala se oko nas. Ne znam kako se opravdati. Nisam mogla drugačije. Ima trenutaka kad sam ja H. Ne želim to. Samo ne želim prekidati tekst, čak i ako gotovo gubim svijest od bijesa.
Ali najčešće je H ona koja gubi svijest.
Rekoh da ova knjiga u potpunosti pripada unutrašnjosti. Ako ja-autorica izrazi potrebu da stvori nekakvo vanjsko šetalište ili ljestve ili da satka svileni šator, to joj možda ne služi na čast.
Prometeja je moja junakinja.
No pitanje pisanja je moj protivnik.
Prometeja je junakinja mojeg života, moje mašte, moje knjige.
Ja sam njezina pobornica. Borim se za nju, za njezina prava: njezine stvarnosti, njezine prisutnosti, njezine veličine.
Naoružana sam ljubavlju, pažnjom. To nije dovoljno.
Gdjekad imam potrebu dodati i pisanje. Prometeja je tako velika. Pisanje mi pomaže. Uspinjem se na nju.
No pisanje od mene zahtijeva i nekakvu naknadu, a ne znam točno od čega se sastoji.
Događaju se čudne stvari: pišem da bih se približila Prometeji; tako je bolje tražim, sporije, podrobnije, dublje. Ali onda počnem gubiti dodir s površinom, jednostavnost, svjetlo.
Dramatično je.
Ovo može otići daleko. Ovo može otići predaleko.
Događaju se i druge čudne stvari: svaka stranica koju napišem mogla bi biti prva stranica knjige. Svaka stranica ima puno pravo biti prva stranica. Kako je to moguće?
To proizlazi iz toga što je ova knjiga jedan dan poslije drugog, i svaki je dan najvažniji dan, onaj koji upravo prolazi. Treba mi sve vrijeme svijeta za svaki dan.
Jer smo u vječnosti.
Mi. Prometeja, ja, autorica, H, vi, ti, tko god želi, tko god nas voli, tko god voli.
Ova je knjiga skup prvih stranica.
Dramatično je to, za autoricu.
I također je katkad bolna briga. Imam glavobolju zbog toga: voljela bih da Prometeja odabere stranicu koja će biti prva, kao što se odabire školjka na plaži.
Čudo: ustanovila sam da ne mogu gotovo ništa reći o Prometeji u njezinoj odustnosti. Zato što, kad je odsutna, nje zaista nema. Dakle to je ono što živim: Prometejinu odsutnost. Vidim kako ju je izblijedila odsutnost. Ništa joj ne može vratiti sjaj. Odbojno mi je šminkati je riječima.
Treba mi biti posve blizu da bih mogla govoriti o njoj, a ne o njezinoj slici. Imam potrebu otvoriti prozor i zvati je svojim glasom. Bojim se da me, ako nije ondje, pisanje ne odnese daleko od nje, daleko od mene, daleko od pisanja, daleko od istine.
To čudo ujedno i otežava. Pa ne mogu pisati baš samo o sadašnjem trenutku?
Ne činim li to stalno? No dosad sam smatrala da pišem po papiru? Ponekad je papir bio dovoljno debeo da ne osjetim krv kako kola ispod kože, ispod papira.
Otvaram svoju bilježnicu, svoj prozor, zovem, i moja je junakinja tu, u stvarnosti. Preplavljuje me.
Upozoravam je: „Pišem o tebi, Prometeja, bježi, spasi se. Bojim se pisati te, ozlijedit ću te!“
No umjesto da bježi, ona stiže galopirajući, ulazi zadihana kroz prozor, i potpuno živa baca se u knjigu, i sve je puno sjajnog smijeha i prskanja vode posvuda, po mojoj bilježnici, po stolu, mojim rukama, našim tijelima.
Kao što rekoh: ova je knjiga potpuno sadašnja. Počela se pisati kad je počela sadašnjost. Puno prije no što sam shvatila da se stvara knjiga. Otad sam zastarjela. Možda je sada pokušavam vratiti na naš teren? Zbog toga me Prometeja osuđuje? Ona smatra da je lijepa ovakva kakva jest. Ja se bojim te ljepote. Bojim se imati pravo. Bojim se također da ona ima pravo. Tako sam rastrgana da se jutrima budim s iščašenim ramenima.
Ovo je pitanje koje me uznemiruje: kako postići da se bude istovremeno i unutra i vani?
Želim izbjeći prijetvornost. Živo osjećam da izazivam Prometejinu strepnju kadgod si dopuštam govoriti u dva glasa (zapravo samo jedan od ta dva glasa govori čujno; drugi nitko ne čuje). Pokušavam se staviti na Prometejino mjesto. Kako bih se ja osjećala da se ona doima kao dvije žive osobe? Ne znam. Sa svojom dušom u produžetku, sa svojom osobom-plus-sjenom, teško se stavljam na mjesto one koja ima jedinstvenu veličinu, čak i ako ima mjere i veličinu duše, visinu, jednog naroda združenih snaga. Prometeja je narod. Ja sam tek dvoje, od kojih je jedno sjena.
Dakle, je li H moja sjena? Ne znam više. Ja je smatram sjenom, no ima ljudi koji osjećaju da sam ja njezina sjena. A zar bih trebala biti sjena svoje sjene? Razumijem da bi to moglo biti nelagodno. Kada volite osobu, ne volite njezinu sjenu.
No mogla bih o H reći da je ona moja noćna osoba. Prepušta se potapanju poslušnije od mene. Dopušta si i malo oponašanja, dok se ja bojim gubitka osobnosti, draže mi je biti na leđima kobile nego u njezinoj špilji iskona, gdje odjekuju prve glazbe; no H itekako privlači pothvat boravka u mojem Paleolitiku, sve do Dvorane Kobila. Kada je previše tamno u Vrutku u kojem H sanja, kao što je sada, a ako je se svejedno želi čuti, treba se opremiti svjetiljkom od ružičastog pješčenjaka, u kojoj gore grančice smreke i osvjetljavaju Špilju Duše sve do 15000 godina dubine.
Misli se skupljaju kao suze u H-inim prsima, – nije budna, ali ne spava: pluta, jedva se mičući, nedaleko od ruba ovog teksta u koji je uronjena – njezine misli imaju isti slatko-slani okus kao i svijetla tekućina koja ispunjava gotovo sferičnu membranu ove „priče“…
Stavljam svoje lice na H-ina prsa. Čujem kako suze teku zidom Dvorane. Ugodno miriše i zacijelo sanja Kobiline bokove. Svaki put kad Kobila prođe snom, osjećam je u mirisu koji se širi u noći. Danas kao i prije 15000 godina. Danas prije 15000 godina.
Čujem:
H: – „I sada sam ondje…“
(Slušaj, Prometeja, ovo je prvi redak jedne od prvih stranica unutrašnje knjige. H dakle trenutačno mora biti tu negdje, u Brodu. Plan unutrašnje knjige začuđujuće nalikuje nalazištu u Lascauxu. Prometeja je to otkrila. Čak i podjelu na osam glavnih dvorana ili poglavlja i galerija, što se podudara s osam razdoblja. No posvuda se mogu naći freske u magdalenijanskom stilu, koje odlikuju lakoća poteza, dinamičnost tijela, te aura vječnosti koja naglašava sve scene uhvaćene u njihovoj odsječnoj trenutnosti. Čekaj:
Moram još nešto primijetiti što se tiče H-ine nužnosti u ovom tekstu. H mi možda malčice prethodi; seže od moje osobne antike, ona je dakle i starija i mlađa od mene. Iz perspektive moje osobne arheologije, ona se smješta u pred-znanje, u stanje pomalo djetinje prijemčivosti: prethodi joj svijet. Da. Najprije je bio svijet, u koji je uronjena, koji je ljulja, tuče, zapljuskuje, i ona to osjeća, osjeća, u stanju fetusice koja je u središtu života, sve čuje, sve osjeća, i nije još nikad ništa vidjela. No ova fetusica već misli i govori: kad bi samo mogla voljom roditi! – )
Iznova slušam:
H: – „… Tako je beskrajno teško izdići se izvan svilenih njedara sadašnjosti, da bi se pričvrstila zlatna nit na rubu te špilje, tako da bi i drugi vidjeli kuda se zaputiti,
… Plačem zbog toga, želim govoriti o onome o čemu uopće nisam sigurna da znam govoriti, želim govoriti o unutrašnjosti, ne želim izaći iz nje
tako sam duboko u vlažnoj svilenoj tami labirinta i nema niti
Tako je beskrajno teško izumiti najtanju zlatnu nit da bih se izdigla van i označila: ovdje, ovdje možemo odlučiti prepustiti se i kliznuti u pripovijedanje.
– Pripovijedanje? Koje pripovijedanje? Kad bi se barem radilo o pripovijedanju! No to i nije pripovijedanje, to je vrijeme, goruće vrijeme, koje pulsira iz sata u sat, to je vrijeme koje otkucava u prsima života.)
– U bolnom sam stanju ribe koja je odlučila da je vrijeme pogledati moru u oči.
Tako rastegnuta, tako izmučena, vrpolji se i isteže peraje, no uzalud, uspijeva izroniti tek između poneka dva vala i još uvijek bez krila.
Bljuje mi se, (jeca H) otkad sam otvorila usta bljujem metafore, „šuma“, „pripovijedanje“, „riba“, sve lažno, sve izvlači korist iz moje izbezumljenosti, zato što ne znam kako izaći a da ostanem unutra, ne znam, ne želim više toliko, tako mi je dobro ovdje u opojnom i kozmičkom trbuhu sadašnjosti! Pa ipak želim predstaviti tu sadašnjost – komu? – onima koje volim, jer je to svijet koji vrijedi ponuditi, po mom mišljenju, to je unutarnja Indija, to je prirodna palača, to je zemlja veličanstvenog krajolika – naposljetku sve što sam htjela reći jako brzo, prije no što se metafore sruče na moje srce ne bi li mi ukrale krv, jest da sam otkrila ulaz u život silno bogat osobnim događajima, silno nemiran, moćan i plodan, život koji ne prestaje rasprskavati se u živote, u krike života, u suze života, u smjehove života, u pjevove života, u strahote života,
ulaz je tako blizu, naravno, kao u pričama, kao u stvarnosti, iznimno je blizu, takoreći ovdje, u vrtu, još bliže, u kući, u prsima, još bliže? – još bliže…
(jeca H, zgrčena tijela, ljusaka sjajnih od znoja, raširenih peraja, drhtavih škrga, pokušavajući prijeći, pa makar krepala, od kraljevine vode do kraljevine riječi)
… Nisam čak ni znala da to postoji… taj svijet, nisam znala. Mislila sam da postoji samo u glavi, i u snovima. … A sada: u njemu sam.
Prijevod: Katja Knežević
Priredio: Ivan Šunjić
Izvornik: Cixous, Hélène (1983). Le livre de Promethea. Éditions Gallimard: Paris.