Dok ti pišeš naučni rad o danskoj umjetnosti za zlatnu medalju
a ja nalazim indiskretnim navesti o kom se tačno periodu radi,
pomišljam na Zafer što u prevodu znači pobjeda i njenu 14-15-ogodišnju kći Seher
što znači zora i ne znam koju sam od njih dvije više volio,
a da nikad ljepše proljetno veče nije bilo, to znam.
Seher nosi vodu sa bunara i da ne bih sreo njen probojni pogled
tražim utočište u jednoj Heineovoj pjesmi koja govori o istom.
Zafer pere moje košulje pod krošnjama badema u sumraku boje krvavog kamena
a ja mislim na rublje što se vijori na lahoru s mora
kao na nešto iz ovoga grada čega ću se uvijek sjećati, čak i onda kada budem zaboravio grad
i Zafer i Seher i njene mlađe sestre i tužnog hodžu Hüseyna s kim su u familiji.
Hüseyn se popeo na minaret sa zelenom kapicom na glavi pa s otvorenim rukama za ušima
uči: ”Allahu ekber, Allahu ekber”, Bog je najveći, Bog je najveći,
na način koji proljetnu tamu čini intenzivnijom
kao da već nije bila dovoljno intenzivna, to je ono što se zove naknadna pamet.
Gore u amfiteatru pomišljam na to da je Bog zaista jako velik
i da je Islam zelena tkanina koja umotava zemlju u proljeće,
zelena tkanina sa zlatnim arapskim slovima izvezenima na njoj
i proljetno cvijeće što klija kroz zelenu strogost usprkos svemu.
I ražalim se što natpis nikad neću razumjeti u potpunosti.
Ipak, volio bih da me sahrane umotanog u takvu jednu tkaninu
i da me stari muhtar Kadir i njegova dva sina Osman i Muharrem s nadimkom Žgoljo
i hodža Hüseyn odnesu do mezara.
Odavde jedva razlikujem čemprese i nakrivljene bašluke mezarluka
jer se more nekih sto metara iza njih bijelo u mraku lomi.
Nasuprot tome, jasno vidim lica grčkih statua
što leže na dnu amfiteatra, među polomljenim obrubima davno otpalim,
neke žene djelimično nagriženih lica
čije šuplje očne duplje neprestano bulje u mene na način koji nalazim zlim.
U tami proljetne večeri odjednom u cijelosti shvaćam grčku dramu
i osjećam se kao jedan od njenih glavnih likova, opterećen svojom sudbinom
za razliku od prilikâ što jedna po jedna tu i tamo sjedaju u gledalište.
To su muškarci iz sela, koji vade hašiš iz svojih skrovišta
i počinju duvati prve večernje džointe, dok jedan od njih pjeva neku žalopojku iz Adene.
Prepoznajem Slijepog Mehmeta, Malog Mustafu i njegovog brata, Alija Tir Tira
koji je prije tri dana htio da me ubije, ali se pokajao, nadam se.
I oni su u familiji sa Zafer i Seher, ali kako, ne znam.
Hodža Hüseyn još jednom poziva na molitvu, glasniji je sad kad su zvijezde nad nama,
glas mu se miješa sa zvukom mora i šumom krošnji eukaliptusa
a ja si umišljam da se i miris proljetnog poljskog cvijeća stapa sa zvukovima
i zlatnim arapskim slovima koja ne razumijem u potpunosti
a koja i pored toga opisuju moj život bolje nego moje rođene riječi.
Ako bih ikad pisao naučni rad za zlatnu medalju
govorio bi o neopisivom skladu At-Takwira, osamdesetprve sure Kur’ana.
“Kada sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu,
i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu.”
Hodža Hüseyn mi je to sure prije mjesec dana recitovao
na jednoj svadbi, gdje sam osamnaest sati plesao sa muškarcima
dok su Zafer i Seher sjedile sa ženama i krišom nas posmatrale iz tame svojih šamija,
a ja poslao Seher jedan pogled koji joj se ne bih usudio poslati da sam bio trijezan.
Možda je zato Ali Tir Tir htio da me ubije, ko će ga znati?
Ja sam Orfej ovdje, ali bez njegove lire i socijalne funkcije
neko čije rublje pere žena zvana Zafer s očima crnim poput noževa od obsidijana
dok njena kći Seher s očima još crnjim hoda naprijed-natrag od bunara do kuće
i ne zna ništa o danskoj umjetnosti i naučnim radovima za zlatnu medalju,
dok druge dvije kćeri spavaju u mraku pod mojim bijelim košuljama što liče na jedra bez funkcije
jer ni moja ličnost ni moj glas neće pomjeriti ovaj grad s mjesta.
I dok polako izlazim iz amfiteatra i prolazim ispod krošnji drveća
pomišljam na to kako sam niko i ništa među ovim mirisima.
Iako mi se čini da je cvijet Islamske Umjetnosti promatran iz ugla Danske
takođe monument mojih grešaka, niko neće doći i zacviljeti na mom grobu
i niko neće oprati moje tijelo vinom, kako to Omar Hajjam za svoje poželi.
Koliko god da proljetno veče bude intenzivno, niko me neće umotati u zelenu tkaninu
protkanu zlatnim arapskim slovima i odnijeti me do mezara.
Uostalom, sve je to bilo veoma davno i starog muhtara Kadira odavno već nema.
Njegovi sinovi Osman i Muharrem danas su korumpirani političari u Ankari.
Hodža Hüseyn se preselio u grad čije sam ime zaboravio
zajedno sa Slijepim Mehmetom, malim Mustafom i čitavom njegovom porodicom.
Ali Tir Tir je otputovao u Evropu, Zafer je ostarila i ostala nepokretna
a Seher se udala za jednog inžinjera iz Kayserija
po imenu Turgut koji s cijelom pričom nema nikakve veze
kao ni to što Zafer znači pobjeda a Seher zora, posebno u predvečerje
kad mi postaje jasno da te volim evo već sedmicu dana i da vani pada snijeg
dok ti pišeš svoj naučni rad o danskoj umjetnosti za zlatnu medalju.
s danskog preveo: Alen Mešković
