JUG
Šta sam uopće očekivao onomad
odlučivši se da stvar ispitam
i zbog sebe
zapišem u jednu malu sivu svesku
kupljenju kod bljedunjavog, debelog knjižara
koji je prodavao i zbirke rješenja
s rezultatom da ja nikad ne naučih računati?
Trebao sam znati
da je sve što se u tom gradu prodavalo
bilo varka.
Trebao sam isto tako znati da je Rim
u koji sam stigao nešto kasnije,
ne ispisavši svesku do kraja,
bio tek bijedi odsjaj
onoga što sam pamtio iz muzgavih
knjiga iz biblioteke.
I pored toga napisah
u tom gradu jednu od svojih prvih pjesama
jednoj djevojci kojoj se nije svidjela,
možda zato što je znala
ono što ja znam tek sad.
U Ateni sam sedmicu dana sjedio zaključan
u tijesnoj hotelskoj sobi.
Držeći na oku suprotni ugao ulice
gdje je svijet sjedio i po čitav dan buljio
kao da će se nešto evo sad dogoditi
a nikad ništa nije,
izgrickao sam čitavu jednu olovku.
Jedine riječi koje sam uspio prenijeti na papir
bile su ”svjetlost” i ”buka”
riječi koje ću kasnije smatrati
vrlo opisnima za taj grad.
U vozu iz Istanbula za Beograd
bilo je bolje,
zahvaljujući novinama koje sam ponio:
Jedan jugoslovenski zemljoradnik
motao je od njih cigarete
nudeći me kruhom, sirom i vinom,
pričajući mi o svom životu.
Riječi su mi bile sasvim strane
ali ispovijest
shvatih do posljednjeg detalja.
Do mene je
sjedila jedna djevojka i slušala.
Nosila je cvjetnu ljetnu haljinu
u žarkim bojama
koje su izgleda bile otisnute.
Ispod dubokog okovratnika
nazirao se iznošeni grudnjak
i teške grudi.
Znojila se. Gornja joj
je usna bila vlažna
a tkanina pod pazuhom uflekana.
U Beogradu je sišla.
Petnaest godina kasnije mislio sam na nju
putujući istim putem
u suprotnome pravcu
i na druge žene koje
sam poslije sreo
na miris njihova znoja, na cvijeće
koje sam im slao,
na njihova imena i sve one riječi
koje sam im pisao u pismima.
Mislio sam i na zemljoradnika:
Na njegove od duhana požutjele brkove,
njegove priče iz rata
i druge priče, koje sam čuo od drugih ljudi,
o drugim ratovima, na drugim jezicima.
Mislio sam na svoje vlastite ratove
svoje vlastite priče i vlastiti jezik –
na cjelinu zagubljenu u detaljima!
U Istanbulu je bilo mračno i toplo.
Tek procvala stabla kestena
podsjećala su me na glavnu ulicu
u mom rodnom gradu, u maju.
Tad se ono sjetih knjižare.
Takvih večeri bi samo prolunjao pored nje.
PROHUJALO S VIHOROM
Mjesto na kom se sasvim slučajno nalazim
– uvijek je mjesto koje zasjenjuje
ono na kom bih najradije da sam
i zato liči na našu podsvijest
i na ono čim se već
u životu važno baviti
– Platonom, zvjezdanim nebom i dubokom
melankolijom armenske muzike. Još
juče, nakon što me grom
koji se dugo nećkao
i koji je nastavio dugo da se nećka,
istjerao iz kuće,
šetao sam naokolo sa zvukom njega u glavi
i prošao pored kina u kom su prikazivali
”Prohujalo s vihorom”
prije bog zna koliko godina. Crvenom kredom
na prljavom betonskom zidu neko je
ispisao poruku: “I ti si muški šovinista“
što me odmah podsjetilo na jednu
od mojih starih prijateljica.
Mora da sam je malo i volio, jer me je bocnulo
u srcu
a iz nepoznatog razloga njena odjeća
razbacana po blatnjavoj obali rijeke
i ostaci kasnog doručka na travi
bili su jedino čega se sjećah. Tako je to
kad danas premalo čitamo Platona
a naša tri mozga sputavaju jedno drugo.
Pretpostavljam
da smo vodili ljubav pod žalosnim vrbama
što su po lijenoj vodi bacale sjenke
i možda smo poslije pričali o zajedničkom životu
umakavši nožne prste u rijeku, ali to su sve
nagađanja
kako znati da je to bila baš ona
kad pamtim jedino okolnosti,
donje rublje, rijeku i prljave tanjire
ne znam
ali u određene fenomene čovjek je sasvim siguran
na primjer u to da svaka stvar koju vidimo nije ništa drugo
no jadna imitacija
koja nas sprečava da vidimo stvarnu stvar.
I tako, jedino što nam preostaje
je opet ono mjesto, što melankolično i nestvarno
zasjenjuje mjesto: Nešto zakloni sunce
krilo, oblak ili duh
a hladan vjetar kasnije tog dana
iznenada poljulja vinske flaše na površini rijeke
gdje filozofi na palubi jahte napuštaju
Platona u korist Heraklita
a moj mozak počinje da govori sam sa sobom
poput prazne učionice u augustu
unakažene istim reckama: Na pauzi sam
batalio ”Prohujalo s vihorom”, bio mi je dosadan
ali upamtih sjajan zalazak sunca
iz djetinjstva filma u boji i miris ljetne večeri
pred kinom, nakon što su pljusak i grmljavina stali.
Umjesto ”mjesto” moglo je pisati ”Slagelse”
”riječ” ili ”melankolija”.
Za Armenijom, međutim, čeznem bez prestanka.
POŠTA
Koliko su samo neposlana pisma
ljepša
od onih koje šaljemo
i kako su iznenađujući odgovori:
Sasvim neočekivane riječi što se same od sebe
spajaju
u savršena rješenja problema
koja tek onda otkrivamo.
Nisam na primjer ništa znao o Venecueli
dok nisam započeo ove redove
a sad se evo već upetljah u
divnu ali beznadežnu ljubavnu vezu u njoj
– i to sa ništa manje nego
sedamnaestogodišnjom ljubavnicom predsjednika
Margaritom, Rositom
ili kako se već zovu tamo u Venecueli,
jednom od onih plodnih latinskih ljepotica
što cvjetaju veoma brzo. I sve te nevolje samo
zato što je bilo fino vrijeme, pa sam apsolutno
morao da pišem
o tome kako sam prošao pored pošte
i, ne želeći da uđem,
sjeo i ljenčario na suncu ispred nje
sve dok nisu zatvorili. I na tome
evo stoji već sedmicu dana.
Zato ne piši, ljubavi, već dođi
požuri
prije no što me otkriju i likvidiraju
u Venecueli
ili Saudijskoj Arabiji ili negdje drugdje
gdje je prevruće da bi se hladnokrvno razmišljalo.
Dođi i pričaj mi
o svim onim pismima koje si mi htjela poslati
ili koja sad možda kupe prašinu
unutra u pošti.
KOD KUĆE
Konačno su sva mjesta kod kuće:
Ružičaste planine,
zaljev što se plavi
i prašnjava cesta što ih
na odsjevu mladog mjeseca povezuje.
A kuća kojoj smo stigli
izdaleka
da bi se nastanili u njoj
sastoji se od jednog jedinog, beskrajno dugog
u bijelo okrečenog zida.
*izbor iz raznih zbirki, objavljenih u periodu između 1972. i 1998.
Priredio i s danskog preveo Alen Mešković
