I
Crno poput neba
(mart – juni 2021)
Postoji nešto zadivljujuće što uvijek nadilazi znanje, inteligenciju, pa čak i genijalnost, a to je nedostatak razumijevanja.
Anomalija,
VICTØR MIESEL
Blake
Ubiti čovjeka i nije neka caka. Treba motriti, pratiti, promišljati, i to mnogo, te, u odsudnom času, isprazniti um. Baš tako. Isprazniti um. Učiniti da se svijet zgusne, da se zgusne i svede na puščanu cijev ili oštricu noža. To je sve. Ne preispitivati se, ne dozvoliti da nas vodi gnjev, nego odabrati protokol, postupati metodično.
Blake zna kako se to radi i radi to tako dugo da se više ne sjeća ni kad je počeo. Poslije se stvari odvijaju same od sebe. Blake svoj život gradi na tuđoj smrti. Bez moraliziranja, molim. Ako je nekome do rasprave o etici, spreman je uzvratiti statistikom. Jer – Blakeu je žao – ali kad ministar zdravstva sreže budžet, kad tu i tamo ukine CT, doktora, odjel za reanimaciju, on dobro zna da time hiljadama neznanih ljudi značajno skraćuje život. Odgovoran, ali ne i kriv – stara priča. S Blakeom je drugačije. Uostalom, nema se šta pravdati jer ga nije briga.
Ubijanje nije poziv, to je predispozicija. Stanje duha, ako baš hoćete. Blake ima jedanaest godina i ne zove se Blake. Sjedi pored majke, u Peugeotu, na sporednoj cesti nadomak Bordeauxa. Ne voze se previše brzo, cestu prelazi pas, udar im neznatno promijeni putanju, majka vrišti, koči, prejako, automobil krivuda, motor se gasi. Ostani u autu, dušo, mili Bože, bolje da ostaneš u autu. Blake ne sluša, ide za majkom. U pitanju je sivodlaki škotski ovčar, udarac mu je zgnječio prsa, krv mu curi niz cestu, ali nije mrtav, cvili, zvuk podsjeća na bebin plač. Majka jurca na sve strane, uspaničena, rukama Blakeu pokriva oči, muca nesuvislo, želi pozvati hitnu, Ali, mama, to je džukela, to je obična džukela. Škotski ovčar dahće na ispucanom asfaltu, njegovo iskrivljeno, polomljeno tijelo izvilo se pod čudnim uglom, prožimaju ga sve slabiji trzaji, ugiba Blakeu pred očima i Blake znatiželjno posmatra kako život napušta životinju. Gotovo je. Da ne zabrine majku, dječak odglumi malo tuge, doduše, ono što on zamišlja tugom, ali ne osjeća ništa. Majka i dalje stoji pored malog leša, skamenjena, Blakeu ponestaje strpljenja, vuče je za rukav, Hajde, mama, nema smisla da stojimo tu, mrtav je, idemo, zakasnit ću na utakmicu.
Ubijanje je i vještina. Blake otkriva da posjeduje potrebne kvalifikacije onog dana kad ga ujak Charles povede u lov. Tri hica – tri zeca, svojevrstan talent. Gađa brzo i precizno, umije se prilagoditi i najizanđalijim sačmaricama i sasvim nepodešenim puškama. Na vašarima ga djevojke vuku za rukav, Hej, pliz, osvoji mi žirafu, slona, Game Boy, da, bravo, hajde opet! i Blake dijeli plišane igračke, videoigrice, postaje noćna mora štandova za pucanje, da bi se potom odlučio za rad iz sjene. Blakeu se dopada ono čemu ga uči ujak Charles – klanje jelena, komadanje zečeva. Da se razumijemo: nimalo ne uživa u tome da ubija, da dokrajči ranjenu životinju. Nije on zlikovac. Ne, njemu se zapravo sviđa tehnički dio izvedbe, ta nepogrešiva rutina nastala usljed ponavljanja.
Blake ima dvadeset godina i upisao je, pod jednim nadasve francuskim prezimenom – Lipowski, Farsati ili Martin, ugostiteljsku školu u jednom gradiću u Alpama. Pazite, nije da mu je to bio jedini izbor – mogao se on baviti bilo čime, volio je i elektrotehniku, programiranje, imao je dara za jezike, za engleski mu je, naprimjer, bio dovoljan tromjesečni kurs na londonskom Lang’su da ga počne govoriti gotovo bez naglaska. Ali ono što Blake voli iznad svega je kuhanje, zbog tih trenutaka u kojima mu se mozak. bavi samo osmišljavanjem recepata, zbog vremena koje čak i u vrevi kuhinje protiče bez žurbe, zbog dugih spokojnih sekundi dok posmatra kako se puter topi u tavi, kako se dinsta luk i nadima sufle. Voli mirise i začine, uživa u aranžiranju boja i okusa na tanjiru. Mogao je biti najbolji učenik u školi, ali dođavola, Lipowski (ili Farsati, ili Martin), ne bi škodilo da pokažeš malo ljubaznosti prema gostima. Ovo je uslužna djelatnost, uslužna, shvataš li, Lipowski (ili Farsati, ili Martin)!
Jedne večeri u kafiću, neki mu pijani tip reče da bi želio naručiti nečije ubistvo. Sigurno je imao dobar razlog za to, nešto u vezi s poslom, ženom, Blakeu je bilo svejedno.
“Bi li to obavio, za lovu?”
“Ti si lud”, odvrati Blake. “Potpuno lud.”
“Platit ću ti, i to masno.”
Iznos koji nudi sadrži tri nule. Blake se nasmija.
“Ma daj. Šališ se?”
Blake pijucka polako, bez žurbe. Tip se svalio na šank. Blake ga prodrma.
“Vidi, znam nekoga ko bi to mogao odraditi. Za duplo više love. Ne poznajem ga lično. Sutra ću ti reći kako ćeš doći do njega, ali nakon toga mi ovo više nemoj spominjati, okej?
Te noći Blake izmišlja Blakea. Po Williamu Blakeu, kojeg je čitao nakon što je pogledao Crvenog zmaja, film s Anthonyjem Hopkinsom, i zato što mu se svidjela pjesma: “I vinuh se u taj opasni svijet: / Uz vrisak, nemoćan i nag / Kao u oblak skriven vrag.” A i zbog samog imena Blake, black i lake, crno i jezero, zvuči opako.
Već sutradan jedan američki server registruje izvjesnu mail adresu blake.mick.22, kreiranu u nekom internet‑kafeu u Ženevi. Blake od neznanca kešom kupuje polovan laptop, nabavlja staru Nokiju i prepaid karticu, fotoaparat i teleobjektiv. Kad je kompletirao opremu, kuharski šegrt tipu iz kafića daje kontakt tog “Blakea”, “ali ne može garantovati da je e‑mail adresa još u funkciji”, i potom čeka. Tri dana kasnije, čovjek iz kafića šalje Blakeu zakučastu poruku iz koje se može zaključiti da je na oprezu. Ispituje teren. Traži rupu u priči. Ponekad prođe i cijeli dan da ništa ne odgovori. Blake spominje metu, logistiku, vrijeme isporuke i zahvaljujući tim mjerama predostrožnosti uspijeva umiriti tipa. Postižu dogovor, Blake traži pola iznosa unaprijed: sam avans sadrži četiri nule. Kada čovjek precizira da želi da sve izgleda kao “prirodna smrt”, Blake udvostručuje sumu i traži dodatnih mjesec dana. Sada već uvjeren da se radi o profesionalcu, tip pristaje na sve uslove.
Hervé Le Tellier, “Anomalija”, s francuskog prevela Tea Mijan Bilalagić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook