Tulum
Krenuo sam na tulum u Savski Marof. Dali su mi ime ulice i broj i rekli da se samo trebam pojaviti. Bit će i pića i komada i svega. Na benzinskoj sam ukrao dvije boce vina, u dućanu kupio kutiju cigareta i krenuo. Sjeo sam na vlak i cijelim putem vješto izbjegavao konduktera. Kad bi on ušao u vagon, ja bih šmugnuo niz kompoziciju, na sljedećoj stanici izašao, zaobišao ga i ušao mu s leđa. Ništa lakše. Najobičnija igra.
Veselio sam se tulumu poput srednjoškolca koji prvi put izlazi u grad. Ili u ovom slučaju, putuje izvan grada. Veselo sam poskakivao i pušio hodajući ulicama Savskog Marofa, tražeći navedenu adresu. Kako sam se udaljavao od centra, kuća je bilo sve manje. Već sam pomislio da sam krivo skrenuo i osjećao se poput tupana. Stajao sam zamišljeno i gledao u zvjezdano nebo, dok mi je proljetna hladnoća već lagano prodirala kroz tanku jaknu. Na ulici nije bilo nikoga; ni pješaka, ni vozača automobila ili traktora. Pustoš.
Na broju sedamdeset i četiri nalazila se derutna dvokatnica razbijenih prozora i razvaljenih vrata. Na pojedinim mjestima otpala je žbuka i vidjela se crvena opeka iz koje je rasla mahovina. Bila je to klasična hrvatska kuća kakve svi grade kad se domognu novca. Ovu su očigledno gradili jako davno jer već sam izvana vidio da se u središtu svakog kata nalazi dugi hodnik. Znao sam da je vrijeme takvih hodnika prošlo puno prije mojeg rođenja. Kuća je, doduše, još mogla poslužiti i njeni zidovi mogli su odzvanjati životom: šalicama kave, tanjurima, vešmašinom i zvukom iz ekrana. Mogla se unutra smjestiti cijela jedna obitelj s ocem, majkom, djecom i bakom koja sjedi na fotelji. Mogao je to ostati dom, ali iz nekog razloga nije.
Pomislio sam: još jedna glupa šala. Mojih prijatelja, dakako, koga drugog. Inače imam najbolje prijatelje na svijetu. Kad zaškripi, oni ulete. Pomoć stiže prije no što se okrenete. Čuvaju leđa, pokrivaju drugarski. Kad sam bježao od kuće i kad mi je bio potreban novac i kad je po mene trebalo doći u stanicu i kad je trebalo negdje prespavati…Riješili bi svaki moj problem, a problemi su rasli kao plijesan na vlažnom zidu. Jedino njih sam bio u stanju namirisati i pronaći bez greške.
Nazvao sam ih i pitao koji se to vrag događa. Bio sam na točnoj adresi, na pravom mjestu. Provjerio sam deset puta. Kad su se javili, čuo sam glazbu, komešanje ljudi u pozadini, stotinu različitih zvukova i sudaranje boca.
– Ma ne. Ti si skroz pobrkao lončiće. Tulum je u Novom, a ne u Savskom Marofu. To je od Zaprešića još sat i pol vožnje vlakom. Ako sad kreneš, stići ćeš za dva i pol sata. Ako se poklopi vozni red – pojasnili su mi.
Dvaput sam se lupio šakom po glavi i zinuo kao onaj iz Munchovog Vriska. Kakva prokleta greška u ovaj inače lijep dan! Intuicija je odradila svoje, ali zajebo sam se. I nije bilo prvi put.
Gledao sam u kuću čija se željezna ulična ograda objesila pod naletom vremena. Držala se za stup samo jednom hrđavom spojnicom i bilo je pitanje dana kada će i ona popustiti. Krov je nekad davno bio crven, a sad je postao smeđ i zarašten. Na mjesečini su se jasno ocrtavale siluete korova koji je iz njega nicao kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Otvorio sam bocu vina i popio gutljaj kako bih razbistrio um. S vinom sam popio i svoje tablete za smirenje koje mi je doktor prepisao i koje su stvarno bile učinkovite. Više nisam mogao zamisliti život bez njih.
Sjeo sam na nogostup i zapalio cigaretu.
Počeo sam analizirati situaciju. Ako sad krenem na tulum, stići ću na njegov svršetak. Ni to ne bi bilo loše. Uhvatit ću barem kraj, zakačiti pijane ljude i možda ispadne dobro druženje. Kad svježa krv upadne među ljude koji su pod utjecajem opijata, može donijeti nove ideje i dobru raspravu. Može razdrmati atmosferu. Ali to je veliko možda. Vrlo lako se dogodi baš suprotno pa se osjećate poput uljeza. Nikad se nisam volio osjećati poput uljeza, navlačiti tuđe poglede pune prijezira, kao da te bičuju dok prolaze pored tebe.
Nisam imao ni novac za kartu. Postojala je mogućnost da me kondukter izbaci u nekoj pripizdini nakon Zaboka. Tek tad ću se naći u problemima. Jebemti tulum.
Poslao sam im poruku da ipak neću doći. Odgovor nisam dobio.
Pažljivo sam odvagnuo svoje opcije gledajući u ruinu ispred sebe. Mogao sam sjesti na kakav prigradski vlak i krenuti put Zagreba ili sam mogao ostati tu. Zašto i ne bih. Došao sam u točnu ulicu i na pravi kućni broj. Kuća je ovdje, a i ja sam tu. Dok sam u sebi izgovarao te riječi, veliko zdanje čija je bijela fasada već pocrnjela, počelo mi je djelovati ljepše. Kao da se cijela kuća razveselila što je se netko napokon zaželio. Kao da je žudjela da netko napokon u nju uđe. Nakon svih tih godina…
Zapuhnuo je vjetar i ulazna vrata su se malo pomaknula. Oblačak je prekrio Mjesec. Gotovo da je nestao, toliko je bio tanašan i na tren je nestalo njegove svjetlosti.
Rukom sam pomaknuo tešku uličnu ogradu i našao se u dvorištu. Zapljusnuo me je topli zrak, kao kad za ljetne noći uđete u borovu šumu. Puteljak od kamenih blokova bio je zelen od lišajeva i mahovine i po njemu se hodalo kao po tepihu. Prišao sam vratima, uhvatio okruglu kvaku i do kraja ih otvorio. Hodnik je bio ravan, a sa svake strane su se nalazili prolazi u kojima su nekad bila vrata. Sada je kroz njih dopirala mjesečina i obasjavala prostor, tek toliko da vidim put.
Razbijeno staklo mi je krckalo pod nogama. Začuo se klepet krila noćne ptice koja je poletjela s krova. Nisam istraživao cijelu kuću jer nisam za to imao snage. Ušao sam u prvu prostoriju s lijeve strane i procijenio da je najveća. Kroz veliki prozor je dopiralo još više mjesečeve svjetlosti i jasno se vidjelo da je ovo nekoć bio dnevni boravak. U kutu se nalazio polukružni drveni šank, na sredini je bio stol sa stolicama, a u kutu kauč. Komoda uz zid je vjerojatno služila kao postolje za težak televizor ispred kojeg se obitelj okupljala kako bi pratila program jedine televizije u zemlji. Pretpostavljao sam da još od vremena komunizma ovdje nema nikoga. Možda sam se prevario, ali namještaj je izgledao staro. Kao da je proizveden u Čabru ili gdje se već sve to proizvodilo. Iz kuhinjskih ladica su virile žlice i vilice, a iz ormarića šalice. Sve je bilo u paučini i prekriveno patinom kao zaštitnim omotačem. Svejedno sam iz te hrpe uzeo jednu čašu, obrisao je maramicom i natočio si malo vina. Posvijetlio sam mobitelom da dodatno proučim prostor.
I ovdje se na podu nalazilo razbijeno prozorsko staklo. Odlučio sam pretražiti ormariće na zidu iznad malene kuhinje. Iz njih su izletjeli žohari. S unutarnje strane ormarić je bio obložen novinskim papirom. Tamo je stajala kutija soli koja se već odavno stvrdnula. Plastične kutije u kojima su, po svemu sudeći, stajali brašno, papar, krušne mrvice i što već u kuhinji stoji. Srećom, u kutu su bile i tri svijeće. Bijele i čiste kao dan.
Jednu sam zapalio na stolu, drugu na komodi, a treću na polukružnom šanku pored kojeg sam i stao. Prostorijom se razvukla toplina i učinilo mi se da nešto čujem. Kao da težak korak prelazi preko praga i ulazi u kuću. Natočio sam još malo vina u čašu i popio gutljaj. Počeo sam se osjećati puno bolje. Još kad sam zapalio cigaretu, atmosfera je postala gotovo domaća. Dim je plesao ispred plamena svijeće i kao da se u trenutku i sam zapalio te dodatno osvijetlio prostoriju. Popio sam još jednu čašu, a vino je svakim gutljajem dodatno rasplamsavalo uzbuđenje.
Sad kao da sam vidio prostoriju u njenom punom sjaju. Lamperija je bila čista, prozori u potpunosti čitavi, kauč i stol sasvim novi i blještavi, pod bez ijedne trunke smeća i prašine. Luster je obasjavao prostor i sve je bilo blještavo. Odnekud se začula i muzika. Kao da je svirala ona od Dubrovačkih trubadura: Otvori draga prozor i slušaj naše note. Postalo je toplo i ponovo sam začuo nečije korake.
Popio sam još, zapalio drugu cigaretu i započeo plesati vrteći se oko svoje osi, sklopljenih očiju. Vidio sam jarke boje: narančastu, crvenu i žutu. Izmjenjivale su se poput svjetala disko kugle. Osjećao sam gipkost svojeg tijela i znoj koji mi je počeo izbijati s čela. Otvori draga prozor…
„Otvori prozor“, rekao je ženski glas.
Ogledao sam se oko sebe i vidio plavokosu djevojku u dvadesetima. Bila je to Zvonka. Ona je trebala biti na tulumu na kojeg sam krenuo.
„Postalo je vruće, otvori“, ponovila je.
Poslušao sam je i otvorio prozor. Stvarno je bilo vruće.
„Uranio si. Ostali će uskoro doći“, rekla je i zapalila cigaretu.
„A sad budi džentlmen i natoči mi čašu vina“, inzistirala je.
Natočio sam joj, nazdravili smo i razgovarali o mjesečini i o tome kako se poznajemo već više od deset godina.
Nakon nepunih pola sata kroz vrata su počeli ulaziti redom: Mirko zvani Rus, Špajza, Andrej kojeg zovu Felga, Selma iz kvarta i Zvone znani kao Zvonac. Posjedali su na kauč i na stolice i popili po čašu vina.
Pitao sam ih zar nisu rekli da je tulum u Novom Marofu, a ne u Savskom. Mirko je rekao da su i oni mislili da je u Novom, ali ispalo je da je u Savskom.
„Bio si u pravu“, rekao mi je.
Glazba je postajala sve glasnija i godila mi je. Kao da je ona od Trubadura svaki put kretala ispočetka: Otvori draga prozor i slušaj naše note / O ljubavi ćemo pjevat “la musica di notte”.
Svi smo bili na nogama, češali se rame o rame, vrtjeli se, znojili, ispijali vino. Isparavanja iz naših tijela miješala su se s duhanskim dimom. Licem mi se razvukao smiješak, oči su mi se raširile od sreće. Naknadno su u sobu ušli još neki nepoznati ljudi i pridružili se ovoj proslavi života. Žamor je preuzeo prostoriju u kojoj smo se svi kao jedna duša ljuljali u ritmu melodije i naglašavali da želimo život i da ga želimo sad.
Uhvatio sam Zvonku oko struka i počeo s njom plesati. Vrtjeli smo se kao na ringišpilu. Gledao sam u njezine kao more duboke oči.
„Znaš da si mi oduvijek bila draga“, rekao sam.
Nisam imao običaj govoriti takvo što. Bilo me strah reakcije. Ali nakon ispijene boce sve se moglo.
Zaklopili smo oči i poljubili se.
Vrtjeli smo se još satima, a sve što sam vidio bile su crvena, narančasta i žuta koje su se izmjenjivale poput svjetala disko kugle.