1.
Nekoliko dana su govorili o susretu s njima. Nisam shvatao otkuda toliko uzbuđenje. Majka je iz ormara izvadila haljinu s velikim naramenicama i očevo odijelo karo uzorka. Još od mog ranog djetinjstva su, na posebnim druženjima u rodbinskim kućama ili stanovima, nosili tu haljinu i odijelo. Za odlaske u restorane, rijetke nakon rata, su imali drugu kombinaciju. Stajao sam pored prozora i posmatrao njih dvoje, kao na nekoj pozornici, dok prislanjaju uz sebe odjeću tako da im metalni dio vješalice, koji me uvijek podsjećao na tužni labuđi kljun, dođe tačno pod vrat. Okretali su se prema prozoru i provjeravali je li se izgužvalo štogod i bi li to trebalo ispeglati. Zbog njihovog sam ručka odgodio popodnevni sastanak s Lejlom u stanu gdje je živjela s majkom. Sjeo sam umoren bezvoljnošću (sve češće me spopadala), čekao da konačno krenemo i – kako je mama rekla – povežemo se s rođacima koje nismo vidjeli godinama. Nikada i nismo bili bliski s njima, tim više mi je ova strka bila sasvim nepotrebna. Zato sam okrenuo glavu i pripalio cigaru gledajući kroz prozor u park.
Padala je kiša. Vani nije bilo nikoga. Dosada – skrivena žamorom djece i šetnjama odraslih kada je sunčano – u ovakvim je danima bila gola.
Pristojno se ponašajte, upozorila je mama. Rekla je i: ne zaboravimo svi da je on invalid, ako već budete morali govoriti loše o nekome nemojte koristiti ružne riječi kao retardiran ili invalid kako ste rekli onom momku kad je promašio gol na utakmici ispred zgrade, znam, čula sam s balkona. Upozorila je i da nipošto, ni po koju cijenu, ne psujemo boga. Otac je pogledao prijekorno i dvaput odmahnuo glavom: Adnan i Amer nisu loši, zar tako misliš o svojim sinovima.
Ne mislim, odgovorila je, samo kažem da poslije svima ne bude neugodno.
Doselili su u zgradu pored naše dvije sedmice ranije. Nisam ih vidio niti jednom. Mama jeste. Govorila mi je da sada imaju još jednu kćerkicu, rođenu u ratu, a ona njihova starija – Amina – je već odrasla djevojka. Sjećao sam se tih ljudi iz par susreta prije rata, dok smo Amer i ja još bili djeca. Držali su se dalekima od nas i uglavnom šutjeli dok je ostatak rodbine pričao a moja mama je za njihovu kćer, Aminu, govorila da je divna i vaspitana djevojčica jer ne dira stvari sa stola, slaže igračke iza sebe te majci šapne kada želi ići u WC a ne govori to na sav glas niti pljuje hranu, ako joj se ne sviđa, kao Amer i ja. Djevojčicu Aminu sam najbolje zapamtio s fotografije načinjene Olimpusom. Sjećam se i tog dana kada nas je neko fotografirao na ručku. Jeli smo iz duguljastih tanjira sa slikom ribe i morske trave – bili su veoma moderni osamdesetih pa su kupovani u prodavnicama koje su sve manje bile radničke, a sve više napunjene nekom robom što je moj otac zvao zapadnom.
Amina je imala tamnu kovrčavu kosicu. Pamtim i da su ti rijetki susreti bili prije izbora početkom devedesetih. Nakon izbora moj otac je odlučio da s tim reakcionarima ne želi imati ama baš nikakve veze, ni površne ni povremene. Moji roditelji su ih, ipak, nekoliko puta spomenuli u ratu. Kada je izgorjelo Sokolje – muslimansko periferno naselje gdje su živjeli – prešli su u kolektivni smještaj. Odatle su nedavno doselili, jer im je privremeno dodijeljen stan, u zgradu pored naše. Pomenuli su ih i kada je rođak moje majke, Aminin otac, Fehim, ostao bez noge na Igmanu i kada su nakon toga, u jeku rata, dobili još jednu kćerkicu (moj otac je rekao: koji im je đavo da se kote u ovome paklu). To sam znao o njima, a sada sam im morao otići u posjetu. Sve to da bismo se ponovo povezali s njima jer smo ipak rod, sramota je da stanujemo zgradu pored zgrade a ne družimo se barem malo, kako je rekla moja majka. Djelovalo mi je naporno jer sam tih dana i roditelje i brata jedva podnosio. Ipak sam pošao s njima. Amer i ja smo to nekada činili, kao zbog navike ostale iz djetinjstva. Osim toga, već sam se danima nećkao kako im saopćiti da sam se odlučio prebaciti na likovnu akademiju jer za filozofiju nisam imao neku naročitu volju. Već sam u glavi čuo očev prijekorni glas. Znao sam da će me upitati jesam li morao čekati drugu godinu, pola studija. Ponašat će se kao da nije znao moju želju za slikanjem i reći mi da nema namjeru finansirati studij na tom beskorisnom fakultetu.
Oni su vrlo konzervativni, upozorila je majka. Otac je pogledao preko oka: sebi su takvi, meni neće određivati ni šta ću misliti ni šta govoriti.
Pred zgradom je otvorila veliki kišobran i krenuli smo, poput neke smiješne povorke, prema susjednoj. Često u snovima pokušavam precizno prizvati taj put koji je odredio tok mog života, ali ne mogu.
Uvijek mi izgleda drugačije.
Amila Karhović-Posavljak, “Izvedeni iz kičmi”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook
