Boratin se budi nakon što se dan objavio u svoj svojoj svjetlosti i nakon što se vjetar umirio. Zavjesa od tila je mirna. Neko zujanje vani koje dolazi iz dalekih četvrti sve dovde prodorno se pojačava. Obazire se okolo, nastojeći da razumije je li se ikad ranije ovdje probudio. Soba je široka. Boja slonovače na zidovima jednostavna je, ali je furnir javorovog ormara za odjeću previše svijetao. Neki tamniji ton bolje bi pristajao. Ko je odabrao ovaj ormar, zar ja? Boratin sumnja u vlastiti ukus. Kada su ga sinoć doveli u ovu kuću koju nije prepoznao, ponadao se da će mu ona, možda, kada se probudi ujutru ponuditi neka sjećanja. Balkonska vrata, ormar i komoda podsjećaju na hotelsku sobu u koju je prvi put kročio. Prepoznaje samo bočice za lijekove. Ispravivši se, sjeda na rub kreveta. Proteže se, s bolom u grudima. Svukavši majicu, baca pogled na svoja rebra. Da bi još bolje vidio ide pred ogledalo. Jedno od rebara s desne strane slomljeno je. Dodiruje ga rukom. Osjeća upalu što se smjestila ispod kože. Izgleda da je bio sretan, tako su rekli. Samo jedan lom. Na njegovom tijelu nema druge povrede; gubitak pamćenja ne ubrajaju u njegovo tijelo. Podigavši oči, gleda se u lice. U to svoje lice koje je upoznao prije sedmicu dana. Toliko mu je novo. Govori, zdravo stranče. Lice u ogledalu – jasno je to iz kretnjî njegovih usana – uzvraća istim riječima. Kao i sinoć. Kada je sinoć došao kući, okruženje mu je bilo bez glasa jednog. Kao da razgleda muzej, obīđē sobe polaganim koracima, prôđē provlačeći se između gitara i figurina. Iz bolničke torbe izvadi lijekove. Popi dvije čaše vode. U ogledalu se zagleda u svoje lice. Svuče sa sebe košulju, pantalone, čarape. Pruži se u krevet, sklopivši oči počeka bez ikakva pokreta. Broji svoje udisaje i izdisaje. Očito nije zaboravio da broji. Četrdeset i jedan, četrdeset i dva, četrdeset i tri. Zatim usni.
U bolnici su mu kazali da treba da bude miran. Rekli su, izgleda da ste izgubili pamćenje, ne bojte se, vremenom ćete i to popraviti. Prvo su se pozabavili njegovim rebrom, a onda ih je zagolicalo šta prolazi kroz glavu ovog čovjeka koji se trudi da iz svog slomljenog rebra i svog izgubljenog pamćenja stvori čitavo jedno ljudsko biće. Čudno, reče svojoj doktorici, vi se za mene više zanimate nego ja. To mi je posao, uzvrati doktorica. Boratin-beje, izgubiti pamćenje može izgledati zastrašujuće, ali vaše je stanje relativno dobro. Ako ništa drugo, znamo vaš identitet i vašu adresu iz kartica izvađenih iz vašeg novčanika. Iako se vi toga čak ni ne prisjećate, to su dijelovi koji pripadaju vama, baš kao i udarac za koji ne znate gdje i zašto ste ga priredili svojim leđima. Zasada tome ne možete da date neki smisao, ali vremenom ćete u potpunosti ovladati tim stvarima. Kakva god bila priča što je iza vas, možda ste se željeli spasiti one strane ovog svijeta koja vam je teško padala. Odvažili ste se na to, čak ste i uspjeli. Prispjeli ste na svoj cilj putem koji niste očekivali. Pravo dolje s Bosforskog mosta… Poslije toga mnogo ćete bolje zacrtavati sebi svoj put. Gospođo doktorice, dajete li vi, pored lijekova, takve nade svim svojim pacijentima? Onda mi objasnite ovo: kako je to moj um, u kome nije pohranjena niti jedna-jedina riječ u vezi sa mnom, pun podataka koji ne spadaju u to. Znam imena antičkih filozofa, boje fudbalskih timova, riječi astronauta koji se prvi spustio na mjesec. U mom rječniku nijedan trag ne vodi do mene, pa se ne mogu prisjetiti ni vlastitog imena. To ime mi vi rekoste, a ja ga prihvatih.
Burhan Sönmez, “Labirint”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook