Slikar
Sredinom jula 1994. godine u Parizu je organiziran skup na kojem se govorilo o ratu u Bosni, a među govornicima je bio i Czesław Miłosz; veličanstveni starac, čitao je svoj tekst malo povišenim tonom, kao da izgovara riječi za spas vlastite duše. U srcu ljeta, Pariz se užario od tijela ljudi koji su zakrčili ulice grada, pa je bilo ugodno sa sunca se skloniti u hladovitu salu Odeona.
Skup je bio zanimljiv, ali, u isto vrijeme, na sjedištu do mene odvijala se drama neusporedivo većeg intenziteta. S tog sjedišta je Edin, sarajevski slikar, često ustajao odlazeći da zapali cigaretu i vraćao se nazad. Inače, za mjesec dana u Parizu, puno smo sati proveli skupa u razgovorima o svemu i svačemu. Podsticao sam razgovor da bih skrenuo pažnju s njegove drame. A drama je bila sljedeća: nakon što je izašao iz Sarajeva, u kojem telefoni nisu radili, on je neprestano bio nadomak telefonske govornice, stalno kupujući telefonske kartice itd., jer je preko poznanika organizirao izlazak svoje kćerke iz Banje Luke. Svako malo je telefonirao prateći je na putu Banja Luka – Brčko – Bijeljina – Beograd –Budimpešta, sve sami gradovi čija imena počinju slovom B, a zapravo je u svakom pozivu tražio potvrdu da je njegova kćerka živa, da nije ubijena.
Sutradan, u hotelskoj sobi probudila me zvonjava telefona, a glas s druge strane predstavio se imenom znamenitog filmskog reditelja. Tri je ujutro, a on me pita za Edina. Nakon što sam mu izdiktirao broj sobe, reditelj je rekao da mu je broj poznat i da već uporno telefon u sobi sarajevskog slikara pokazuje zauzeće. I još me zabrinutim glasom moli da provjerim da li je sve u redu. Sve je bilo u redu… Strah da je naš zajednički prijatelj sebi nanio zlo, srećom se pokazao neopravdanim. Bio je budan, usred jednog u dugom nizu razgovora povezanih s putovanjem njegove kćerke. Edin danima nije spavao. U baštama bistroa nije se mogao zadržati ni koliko treba da se popije kafa, tako da smo uglavnom šetali.
Pojavit će se u tim šetnjama jedan trenutak opuštenosti, jedno obasjanje, sekunda ravna čudu… A zbog tog trena sam se, valjda, upustio u ovo sjećanje, zato što su rijetki trenuci u kojima se demonstracija života čini uvjerljivijom od demonstracije smrti. Evo šta se dogodilo. Edin je cijeli svoj život, kako i priliči slikaru, fasciniran Parizom. U vrijeme studija slikarstva boravio je ovdje nekoliko mjeseci. Na toj stipendiji desetina umjetnika iz cijelog svijeta bila je njegovo društvo, a među njima i neka američka studentica slikarstva. Između nje i Edina razvila se ljubav, koja je trajala koliko i sam studijski boravak. A nakon što mi je povjerio to svoje sjećanje, insistirao sam da pronađemo zgradu u kojoj je boravio prije više od dvadeset godina. Premda sam, iskreno govoreći, vjerovao da ćemo tamo umjesto umjetničke kolonije zateći novootvoreni frizerski salon, ili u najboljem slučaju Benettonovu radnju s, tada aktuelnim, plakatom s fotografijom krvave maskirne uniforme poginulog hrvatskog vojnika. Pronašli smo adresu i kroz prozore zgrade ispred sebe zagledali smo u sobe sa štafelajima. On je bio oduševljen saznanjem da se ništa nije promijenilo, da su tamo i sada ateljei. Baš tako je rekao: „Sve je ostalo isto!“ Bilo je kasno podne i zrak je dobio smeđu, vremensku sepiju, kao na starinskim fotografijama, ili je to bio osjećaj podstaknut situacijom koju je Edin, u oduševljenom utisku zaustavljenog vremena, izrazio riječima: Sve je ostalo isto. A onda se na vratima pojavila sredovječna žena s videokamerom u rukama. Nakon što ju je vidio, on je zašutio; i ona je njega zbunjeno zagledala. Pomjerio sam se u stranu, kako bih imao pregled nad novom situacijom. Edin je šutio…
I da skratim ovu priču, da, to je bila ona, ta nekadašnja djevojka u koju je mladi sarajevski slikar bio zaljubljen.
Semezdin Mehmedinović, “Ovo vrijeme sada”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook
