PRAZNE STOLICE
1
Proljeće je najbolje doba za sadnju kupusa, a jesen za berbu i kiseljenje. Odjavna špica mog djetinjstva počela je u proljeće, a završila na jesen – listanjem kupusa. Kupus se bere tako da mu se s postolja od lišća odreže glava.
Mi smo imali više sreće. Sve je započelo jednog kišnog utorka 1991. u prostoriji koja je mogla biti ambasada planeta Eternija, da nije bila Goranova soba.
Sjedili smo u iščekivanju. Dragan i ja na zelenom trosjedu, a Bojan za pisaćim stolom, pokušavajući nekako smjestiti ruke između figurica Mastersa kako ih ne bi srušio. Goran je, ne mareći poput Bojana za njihovu stabilnost, na stol stavio plavu kutiju. Na kutiji je pisalo Risiko Das große Strategiespiel. Nitko od nas nije imao pojma što to znači. Goran je u školi učio ruski; Bojan, Dragan i ja engleski, ali nismo odmakli dalje od Sandy, Billa i njegove lopte, pa je bilo svejedno. Ispod riječi bio je nacrtan top, konjanik i pješadija u borbi, iza kojih je dominiralo bojno polje u plamenu. Crtež smo razumjeli, ali nismo bili oduševljeni. Naše raspoloženje reflektirao je pogled kroz prozor, a vani je bjesnjela prva proljetna oluja.
Goran je upalio svjetlo i uzeo čokoladu koju je pokušavao brzo otvoriti drhtavim rukama. Njegova nova Benetton majica na vodoravne crno-bijele pruge, koju je netom prvi put obukao, raširila se u predjelu trbuha. Otac mu nikada nije uspijevao pogoditi veličinu, kao da je zaboravljao da mu sin raste i da brzo
tamani sve slatkiše koji mu se nađu na putu, a kako ga je viđao dva ili tri puta godišnje, odjeću je kupovao po sjećanju. Goran je volio nove stvari, pa se u preuske majice i hlače svejedno uvlačio. A da ne spominjem da je bio jedan od rijetkih u Borovu naselju koji je nosio poznate marke. Mi ostali bili smo odjeveni u nekoliko brojeva veće bezimene majice i hlače s rasprodaja u vukovarskoj Nami ili Veleprometu. Za razliku od Gorana, nama su nogavice dosezale do vrhova nožnih prstiju, a u rukave je mogla stati još barem polovica dječje ruke. Po mišljenju naših roditelja, rasli smo prebrzo, pa su nam kupovali veću odjeću, da nam potraje.
„Eto, to sam danas dobio od tate“, rekao je Goran pa kažiprstom desne ruke kucnuo po kutiji Rizika. Namrštivši se, u usta je stavio pola čokolade.
Svi smo znali zašto je bio razočaran. Tog jutra u školi, kad nam je rekao da mu dolazi tata, opčinjeno je govorio o figurici He-Mana koju je toliko želio. U kolekciji je imao više od pola stanovnika Eternije, ali ne i glavnog junaka. Dragan je to uspoređivao sa značkama. Govorio je: „To ti je kao da imaš značku od
svakog člana partije, a nemaš Tita.“
Draganov tata bio je strastveni kolekcionar značaka i alkoholnih pića. Za razliku od pića, značkama se nije koristio. Kako je bio alkoholičar, a agresivac kad bi popio, bilo je dobro što je značke držao zataknute u albumima s crvenim koricama.
Dragan nije skupljao ništa osim loših ocjena jer mu znanje iz poznavanja značaka i različitih vrsta piva, rakije i vina nije podizalo prosjek. Međutim, dobro je pamtio godine berbi. Mogao je reći koje su najbolje, a koje najgore za pijanstva njegova tate. 1987. bila je najgora.
Tišinu u sobi punila je Tišina Bajage i Instruktora. Goran je imao puno ploča, ali u gramofonu se uvijek nalazila Prodavaonica tajni. Bio je toliko lijen da je okrene na drugu stranu da smo stalno slušali četiri iste pjesme.
Goranov tata jedini od naših roditelja nije radio u tvornici, nego u Njemačkoj, i obično su njegovi dolasci bili ispunjeni uzbuđenjem zbog svega što je donosio Goranu. Jednom je to bio šator, drugom prilikom Commodore 64, pa autić na daljinski, no misteriozna Risiko kutija kao da je ugasila svu draž tog posebnog dana. Htjeli smo razočarano upitati što je to, ali nismo. Šutke smo nastavili sjediti u sobi oblijepljenoj posterima junaka Eternije. Polovici od njih nismo ni imena znali, ali najviše ih je bilo s likom He-mana, po Draganu, eternijskog Tita. Znatiželjno smo gledali u plavu kutiju koja je trebala biti He-man. Tišinu iz
gramofona zamijenila je Život je nekad siv, nekad žut.
Bojan je pažljivo započeo otvarati kutiju pa pogledao u Gorana koji mu je nervozno signalizirao rukom da nastavi. Prvo je izvadio upute.
„Opet njemački“, reče Bojan nakon što je približio papir staklima svojih naočala. Zatim je pogledao u kutiju pa u mene i uzviknuo: „O, života ti, Zorane!“
O, života ti bila je omiljena uzrečica njegova oca Filipa Finka. „O, života ti, odi mi po pivo u trgovinu“ ili „O, života ti, šta uvijek moraš kasniti, Bojane“ ili „O, života ti, umrijet ću u toj tvornici.“ Bojan je na sličan način završio gledajući u mene: „Umrijet ću od smijeha. Pa ovi su vojnici manji i od tvog miša.“
Pogledali smo u kutiju i shvatili da su vojnici nosili sablje, a ne puške, i da su bili upola manji od plastičnih vojnika s kojima smo se običavali igrati partizana, Švaba i domaćih izdajnika. To nas je nasmijalo, a smijeh nam je dobro došao, jer nije nas mučio samo Risiko.
U naselju su se u isto vrijeme počele događati čudne stvari koje nitko osim djece nije primjećivao ili nije mario, iako je prema našem shvaćanju situacija bila i više nego ozbiljna. Da Goranov tata nije došao, to poslijepodne vjerojatno bismo razgovarali o tome što kanimo poduzeti u vezi s čudnim događajima koji su nam početak proljeća bojili u sivo i bez kišnih oblaka.
Bojan je ponovno uzviknuo: „O, života ti!“ a mi smo se počeli keziti, pa čak i Goran, koji se zakašljao zbog mrvice čokolade što mu je zapela u grlu.
Bojan nas je volio nasmijavati. Bio je najniži od nas, i iako smo svi bili jedanaestogodišnjaci, poštovao nas je kao da smo mu starija braća. Bio je plavokos i uvijek nasmijan, baš poput svog oca, a osim vedrine, naslijedio je i očev loš vid. Rijetko ga se moglo vidjeti bez naočala, a kada bi skinuo smeđe rožnate okvire s debelim staklima, nisam se mogao načuditi licu lijepa dječaka koji je mogao primiti bezbroj poljubaca od svih curica u školi i poneku šaku od ljubomornih dječaka. Ovako s naočalama predobro je vidio da je nezanimljiv većini djece, osim nama koji smo uživali u njegovim šalama.
Goran je uzeo upute, teško uzdahnuo i otišao u dnevnu sobu nezgrapnim koracima. Bio je najviši i najširi od nas, a njegova gusta crna kovrčava kosa pojačavala je dojam. Goran je jedini od nas bio jedinac, pa je tako imao vlastitu sobu, igračke koju su bile kupljene njemu, a ne starijem bratu u nasljeđe mlađem (ili,
u mom slučaju, sestre), kolekciju Politikinog zabavnika koji mu je tata dao složiti u tvrdi uvez, BMX umjesto Ponija i pravi skejt sa slikom lubanje umjesto hrđavih rošula s kojima je bilo nemoguće
proći pet metara, a da se ne ugrozi izgled vlastite lubanje.
Goranov otac, kao gastarbajter, više je bio odsutan nego prisutan u njegovu životu, a izostanak je nadoknađivao kupovinom igračaka i svega što bi Goranu palo na pamet. Goran je imao puno neostvarenih želja, punu sobu i želudac ostvarenih želja, i prazninu u srcu. Da bi stvar bila gora, ni Goranova mama nije bila previše zainteresirana za njega. Više je voljela nove haljine koje je kupovala njemačkim markama i odlaske s prijateljicama u beskonačne šetnje. Moja mama nije pretjerano simpatizirala Goranovu mamu. Govorila je: „Zna se ko plaća te haljine, zna se ko ih oblači, a ne zna se ko ih svlači.“
Dok nije upoznao nas, Goran nije imao prijatelja. Djetinjstvo mu je bilo ispunjeno igračkama i slatkišima. U zamjenu za njegove nove stvari, mi smo mu pružali razgovor, razumijevanje i prijateljstvo.
Dragana njegov otac nije slao po pivo uzrečicom: „O, života ti, odi mi po pivo u trgovinu“. Umjesto toga, bez riječi bi ga povukao za uho i u ruku mu stavio smeđi pleteni ceker u kojem je pet praznih boca Apatinskog trebalo zamijeniti punima. U boljim danima znao mu je tutnuti i nekoliko novčanica, no najčešće je Dragan morao nagovarati trgovkinju Jasnu da upiše ime njegova oca u posebnu teku koju je držala u ladici ispod kase. Teka je služila i kao leksikon svih alkoholičara u naselju, a ondje se moglo naći i ime mog očuha. Teta Jasna uvijek je bila ljubazna prema Draganu i govorila mu da podsjeti oca na dug koji već ima zapisan. Čak je i Draganovo ograničeno poznavanje matematike bilo dovoljno da shvati da se dug samo povećavao. Možda je zbog svega toga Dragan i bio najšutljiviji među nama.
Bio je mršav dječak, čista suprotnost Goranu, iako su dijelili istu neukrotivu frizuru i ulicu u kojoj su živjeli. Kad bi nosio teret od pet politrenih, punih boca, iskrivio bi leđa i desni bok pa hodao poput dječaka-kukca. Zbog toga mu je držanje i kada nije nosio pivo bilo iskrivljeno. Čak i dok je stajao, izgledao je kao da meandrira. Ali nije samo njegovo držanje bilo neobično. Nismo znali je li se rodio s velikim ušima ili su mu u razvoju slušnih ekstremiteta pomogli njegov otac, stariji brat i djeca u školi. Njegove ušne školjke virile su iz duge crne kovrčave kose ispod koje ih je pokušavao skriti i same su zvale da ih se čupa. Nebrojeno puta našao sam se u iskušenju da ih povučem, ali sam se svaki put uspio suzdržati. Nažalost, to nije bila vrlina ostalih koji su bili uključeni u Draganov život.
Moja je priča opet na svoj način bila drukčija od ostalih. I moja je mama, kao i Goranova, Draganova i Bojanova, radila u tvornici, a iza sebe je imala tri braka s dva muškarca. Prvi brak rezultirao je mojom šest godina starijom polusestrom Sanjom i svađom koja je dovela do raspada braka. Razlog svađe bio je moj
tata za kojeg se mama udala odmah nakon razvoda kako bih ja bio zakonit, tako mi je objašnjavala. U mojoj glavi tada su se pojavljivala užasna pitanja. Što bi bilo da sam ostao nezakonit? Bih li se rodio u zatvoru? Idu li nezakonita djeca u školu ili cijelo vrijeme provode u zatvoru kopajući tunel koji bi ih doveo
do slobode i obrazovanja? Kako sam ipak postao zakonit, samo pred partijom, ali ne i pred Bogom, nisam išao ni u zatvor ni u crkvu. No zato je moja polusestra od mog djetinjstva napravila pakao i tamnicu. Sanja i ja uopće nismo sličili. Ona je bila plavokosa, a ja smeđokos. Kosa mi je bila boje proljeva, kako je
govorila. Ona je bila najviša u razredu, a ja uvijek zadnji u vrsti. Moj je nos već s jedanaest godina bio duži od njezina. U školi sam redao petice, a ona je redala popravne ispite. Ja sam slušao Crvenu jabuku, ona Plavi orkestar – čak se ni u bojama glazbenih grupa nismo mogli složiti. Mama je slušala Bijelo dugme,
a tata je slušao muziku isključivo kad je bio bolestan. Zdravlje bi tražio u pjesmama Tome Zdravkovića. Tata je u kući boravio samo kad se nije osjećao dobro. Ostale dane provodio je u tvornici i kafanama, u kojima je širio svoje dobro raspoloženje i trošio plaću. Kad bi mu se od tvornice i kafane razboljela glava
i želudac, onda bi dva dana proveo ležeći na smeđem trosjedu, srčući kavu s kuhinjskom krpom vezanom oko glave poput Karate Kida. Umjesto amblema sunca, on je na čelu imao napisano Fant. Ali to je bio moj tata, a ne Sanjin. Ona je mene krivila što više nije imala svog tatu, normalan život i barem malo slatkog
frajera.
Nakon te, za mene kratkotrajne idile, mama se prvo posvađala pa potom i razvela od mog oca te se ponovno udala za prvog muža. Sanja je bila sretna dok su meni ostale izgrebene ploče Tome Zdravkovića i Fant krpa. Moj je očuh zabranio tati da dolazi u našu kuću, a mamu je nagovarao da me preseli k ocu tako da me ne mora gledati.
U neku ruku svi smo bili „oštećena“ roba, poput cipela s greškom koje su naši roditelji krali iz tvornice, lažući i sebi i nama da ta greška u vezu i nije tako strašna, i da nam baš takve pristaju na noge. No zato je postojala naša An družina u kojoj su sva oštećenja, životna i obućna, našla svoje mjesto i stvorila doživotno prijateljstvo.
Igor Beleš, Listanje kupusa, HENACOM, Zagreb. 2023.