Uputili smo se prema Mostaru, gdje ćemo prespavati. Odmor nam je svakako bio nužan nakon besane noći i puta. Naslonila je glavu na staklo. Kao da nije bila tu. Ne znam da li je bilo što vidjela. Onda je odjednom počela grcati i glasno jecati. Nije se okretala prema meni niti je brisala suze ili pomjerala ruke. Jecaj je postao lelek. Nagnula se naprijed, hropćući, dok joj je iz usta curila pljuvačka, a na prljavi otirač padale suze; kao obamrla u svojoj tuzi, do koje nisam mogao doprijeti. Svaka riječ bi bila suvišna. Pred Mostarom je prestalo. Ponovo se namjestila u sjedištu. Čak je i zakopčala pojas. Obrisala je suze i ispuhala nos.
“To je sve što mi je rekao Walter”, usudio sam se progovoriti. “Sve što znam. Nema više priča.”
“I ovo je bilo previše.”
“Ja ću sutra za Sarajevo. Razumijem ako ti nastavak ovog putovanja više nije tako zanimljiv. Saznala si sve što si mogla saznati od mene. Sam ću obaviti zadatak koji nam je Walter odredio u oporuci.”
Nije odgovarala. “Moram spavati”, rekla je konačno.
“Naći ćemo neki hotel.”
“S odvojenim sobama.”
“Naravno. Nisam ni…”
Nije se činilo da u ovom stanju želi čuti nešto o Mostaru, zašto se zove kako se zove, i što konačno znače svi ti znaci upisani u tijelo podijeljenog grada. U sumornom smo raspoloženju ušli u mali privatni hotel, na nekoliko uličica od Mosta. Jedva sam čekao da ga ponovo vidim, izronjenog, možda drugačijeg, ali ipak tamo gdje je oduvijek bio. I onda kada sam kao dječak lelujavo hodao po njegovoj drevnoj kaldrmi, posljednji put na školskoj ekskurziji, pred rat. Želio sam da se uvjerim da je tamo, kao naša uskrsla prošlost koju se pokušalo zadaviti, baciti na dno, rastaviti u tisuće kamenčića koje ništa više neće sastaviti. Preko čitave zemlje prošao je parni valjak i činilo se da nakon katastrofe već dugo bauljamo među ruševinama lažući se da znamo tko smo, duboko u sebi poraženi i izgubljeni, kao i oni, uostalom, koji su se proglasili pobjednicima.
Dobili smo ključeve, nakon čega je otišla u svoju sobu, opet bez riječi. To je, izgleda, to, pomislio sam. Kraj ovog čudnog odnosa, daleko od prijateljstva, nešto bliže privlačnosti koja neće ostvariti obećanje onog mekog poljupca na brodu Tijat ni onog počiteljskog ogledala. Otišao sam u sobu i pogledao kroz prozor; vruće popodne kasne jeseni s blještavim suncem na nebu iznad mojeg povratka u srce vlastite tame.
Lutao sam u predvečerje po mostarskim sokacima, gledajući na grad i Neretvu, čudeći se naivno da se mržnju ponekad može naći i usred toplog zagrljaja pejzaža. Proklinjao sam što znam ovaj jezik i što mogu razumjeti grafite. S jezikom ili bez njega, bilo je jasno kako se bolesno ovdje sadašnjica posvađala sa svojom prošlošću. Nigdje tako bolno kao na Partizanskom groblju. Oni su u smrt otišli zagrljeni. Taj se zagrljaj sjekao nožem koji su povukle linije razdvajanja. Neki su ljudi bili određeni za nestajanje. Tek sam se u Mostaru uplašio onoga što radim i rastrzanih osjećaja koji su se budili u meni. Možda bi ipak bilo bolje vratiti se u Pariz. Nastaviti život koji ovo putovanje ne smije promijeniti. Nostalgično ushićenje miješalo se sada s tupom boli nepovrata. Padao je mrak. Nebo se prekrasno prostrlo nad nama i opet me prevarilo. Opijen mirisima, sjeo sam na terasu kafića do koje je dopirao huk rijeke.
Konobar mi je donio pivo. Zatvorio sam oči i pustio umoru da mi preuzme tijelo. I tada mi se vratila Tessa. Mislio sam na njene grudi, suze, usne i daviteljske prste. Očito sam želio da me zavede i želja i Hercegovina. Želio sam da me nađe. Želio sam da je pronađem. I u trenutku kad sam se nasmijao samome sebi, razbudio se i otpio još jedan gutljaj, netko je prišao stolu.
“Vous permettez…” rekao je stojeći iza mene. Okrenuo sam se.
Čovjek mi se blagonaklono smiješio.
“Oh, quelle surprise!” uzviknuo je i tek sam tad shvatio da govori francuski, a onda sam sasvim razrogačio oči. Bio je to kapetan jedriličara s Otoka!
“Ne mogu da vjerujem!”
“Momci!” viknuo je. I tada sam ugledao i njegovu ekipu. “Vidite tko je ovdje. Dođite.”
Stari kapetan sjeo je pored mene. Uskoro su mu se pridružila tri člana ekipe. Dvojica su ostala na ulazu u kafić.
“Došli ste u posjetu Mostaru?” upitao sam. Nije odgovarao. “Dobar izbor. Nadam se da uživate.” Stari se smješkao. “Kakav grad, zar ne? Vidjeli ste Most?”
“O, da, vidjeli smo Most. Uistinu vam moramo zahvaliti što ste nas doveli u ovaj prekrasni grad, zar ne, momci?”
“Tako je, šefe”, odgovorio je jedan od njih. Moj pogled je skakao s jednog na drugog, zbunjeno.
“Kako to mislite?”
I dalje su mi se smiješili, na način koji sasvim sigurno nije imao ništa sa slučajnim susretom. Ništa se više nije činilo slučajnim. Površno srdačni smiješak nestao mi je s lica. “Oprostite, o čemu se radi?”
Stari je izvukao nešto što je ličilo na kožnu lisnicu. Pred očima mi je sijevnulo République Française, Direction générale de la securité interieure.
“Sad znate tko smo”, rekao je starac.
“Postaje mi jasno, ali još…”
“Da li znate u kojoj se opasnosti nalazite?”
“Mogu samo nagađati da je vaše prisustvo vezano uz slučaj Waltera Stiklera.”
“Bravo! Pametan ste dečko.”
“Zbog toga ste bili na Otoku, a pretpostavljam da ste me pratili od Pariza.“
“Nismo vas pratili. Dobro smo vas provjerili. Takvi kao vi nam ne predstavljaju problem.”
“Mislite da je Tessa upetljana u ubojstvo Waltera Stiklera onda?”
Starac se naslonio na stol. Gledao me podozrivo, ali s vrlo živim očima koje sam dobro upamtio na Otoku. Pogledao je svoje kolege, možda svog zamjenika, koji mu je odgovorio blagim kimanjem glave.
“Tessa Simon i njezina grupa su na našoj listi odavno. Pretpostavljam da ste se do sada dobro upoznali. Po svim tim šetnjama po Otoku i večerama ljudi se ipak stignu upoznati. Nešto možda već znate o njoj. O njezinom takozvanom aktivističkom djelovanju. Milje iz kojeg dolazi pratimo već dugo, posebno otkako su se naoružali. Tessa, naravno, nije sama došla na Otok.”
“Mislite da je došla s nekim iz svoje grupe?”
“Ne s jednim, već s dvojicom. Sigurno ste primijetili visokog Španjolca.”
“Da. Rekla mi je da ga je slučajno srela. Inače, Katalonac.” “Svejedno. To joj je ljubavnik.”
“A-ha”, rekao sam usporeno. Kapetan se zakikotao. Razočaranje u mom glasu nije mu promaklo.
“Što je, nije valjda da ste se nečemu nadali? Ili vas je već zavela? To mi je bilo jasno još na Otoku.”
Smijao mi se podrugljivo, kao i ostali. “Dobro, i tko još?” upitao sam nervozno. “Julien. Belgijanac. Niste ga primijetili?” “Ne.”
“Kakav civil! Prate vas, od Šibenika ovamo. A mi pratimo njih.”
“Što sam ja? Mamac?”
“Da.”
“Tessa ga nije ubila.”
Pogledao me je kao da ima posla s naivčinom ili, vjerojatno, s običnom budalom. “A to vam je ona rekla?”
“Taj je dan bila u Parizu. Postoje dokazi.”
“Točan sat smrti nije jasno utvrđen. Tijelo je bilo raspadnuto. Imamo samo indikaciju. Dovoljno da stigne iz Pariza i spraši šaržer u starog prdonju Waltera Stiklera i tako osveti Wladimirovu smrt. Ili je to uradio netko iz njezine grupe, a ona je našla zgodan alibi. Svejedno. Zlodjelo je zajedničko.”
“Ne vjerujem.”
Starac se ovog puta nije nasmijao. Kao da ga je nerviralo da mi mora crtati situaciju. Rekao mi je da imaju krticu koja je načula da je likvidacija Waltera Stiklera odlučena brzo nakon Wladimirove pogibije. Naglasio je da je Tessa bila određena za egzekutora. Locirali su Waltera u Parizu. Napad je obustavljen u posljednjem trenutku. Nije jasno zašto. Walter se, po njemu, pokušao sakriti na Otoku, što mu očito nije uspjelo. Ne znaju što se točno dogodilo. Nastavili su s praćenjem grupe kako bi razotkrili cijelu mrežu i skupili sve potrebne dokaze. Ukratko, uhapsit će ih kada za to dođe vrijeme.
“Ne znam. Ja…”
“Slušajte, Stiks”, izgovorio mi je prezime sa s, iziritirano, “znamo da ste se viđali s Walterom i da ste vodili duge razgovore. Stikleru ste se očito sviđali, pa vas je stavio u oporuku. Ništa nezakonito. Nešto nam ipak nije jasno. Otkud ona u njegovoj oporuci? Čudno, ne?”
“Ona je Wladimirova kćerka.”
“Neka sam proklet!” uzviknuo je osupnuto i odskočio od mene. “To mi je rekao Walter!”
“Što to sve znači? Više mi ništa nije jasno.”
“Walter i Wladimir su se poznavali odavno. Počelo je još na onom Otoku.”
“Molim?”
“Da, bili su bliski prijatelji koji su postali neprijatelji. Walter je želio da Tessa sazna cijelu priču o njima dvojici. Kao i činjenicu da je Wladimirova kćerka. Ona ništa od toga nije znala, sve do prošle noći.”
“Kakva pizdarija!”
“Ne znam što je zapravo želio. Bio je to čudan čovjek, kao što znate. Što se nje tiče, vjerojatno je već otišla. Ja nastavljam za Sarajevo. “
“Ne, nije otišla. Pratimo ih. Iz daljine i diskretno. Dok ste se šetali, sastala se sa svojim kompanjonima. Recite mi, što je u oporuci?”
“Dao nam je, ako želimo, kuću na korištenje na tri godine. Nakon toga kuća će biti prodana, a novac uplaćen sarajevskom Centru za djecu bez roditelja.”
“Zašto?”
“Mogu samo nagađati. Očito se bojao smrti. Zato mi je i ispričao svoj život. Oporuka je bila način da nas spoji. Nakon što je Tessa čula priču do kraja, više nije pokazivala zanimanje za mene. Čini mi se da je tu kraj. Ukratko, ne vidim kako vam mogu dalje pomoći.”
Starac me promatrao prodorno.
“Osim ako i sam nisam osumnjičen”, dodao sam.
“Čitav sam život u ovom poslu i ne prestajem se čuditi ljudima. Znam da je sve moguće, pogotovo ono na što niste ni pomislili.”
“Što želite da kažete?”
“Oni su uvjereni da ste naš čovjek. Kao što sam vam rekao, vrlo smo diskretni kako ne bismo izazvali paniku i kako bismo vas zaštitili, a njih uhvatili s čvrstim dokazima. I oni sigurno misle da ste mamac. Što, naravno, jeste, samo ste to tek sada saznali.”
“Zašto to misle?”
“A zašto ne? Vi ste poznavali Waltera. Očito dobro kad vam je ostavio kuću i ispričao svoju priču. Guilty by association, kako kažu naši engleski prijatelji. Uostalom, na njihovom mjestu i ja bih bio paranoičan. Zamislite da vas osoba koju ste ubili stavi u oporuku. I onda se pojavi neki tip koji tvrdi da mu je Walter rekao sve o sebi i Wladimiru? Slučajno? I meni bi izgledalo kao savršena klopka.”
“Doista ne mislim da ga je Tessa ubila.”
“Nije važno što vi mislite. Važno je da ostanete živi. Fourier!” pozvao je kolegu koji je čuvao ulaz.
“Da, gospodine Sansouci.”
“Dajte mu aparat.” Pogledao me je i ustuknuo vidjevši iznenađenje na mom licu. “Što ste blenuli?”
“San-souci? Vi ste… generalni inspektor Sansouci?” “Da. I?”
Počeo sam se smijati. “Ne mogu vjerovati da ste to doista vi!” “Uozbiljite se”, Sansouci se namrgodio.
“Oprostite. Čuo sam toliko toga o vama. To ste doista… vi?” “Da, to sam ja!” uzviknuo je ljutito.
Kao da je ispred mene iskočio lik iz romana. Štoviše, osoba iz Walterovih priča koju sam pokušao prikazati u mom romanu. Imao sam potrebu da dotaknem njegovu sijedu bradu lažnog kapetana.
“Sad kad smo se upoznali”, prekinuo je ovu čudnu, neugodnu, ali, barem meni, komičnu situaciju. “Dakle, sad kad je sve jasno, Fourier će vam dati aparat koji će nam omogućiti da vas lociramo gdje god da ste. Ne možemo riskirati. Bit ćemo blizu.”
Fourier mi je dao nešto što je izgledalo kao privjesak. Uključio ga je. “Zgodno, zar ne? Stavite ga na ključeve od auta. Tako je najbolje. Ovako mi uvijek znamo gdje ste. Mjera opreza. U slučaju opasnosti ili ako morate s nama stupiti u kontakt, dovoljno je da pritisnete ovdje. Direktno spajanje.”
Ustali su i krenuli. Sansouci mi je pružio ruku.
“Nadam se da su već nestali i da se više nikada nećemo vidjeti”, rekao sam.
“Tako bi bilo najbolje za sve, ali moj stari policijski instinkt mi govori da ovo nije kraj.”
“Vaš instinkt vas je varao i ranije.”
“Čuvajte se, mladiću. Oni su gotovi. Pitanje je vremena. To važi i za Tessu. Ne vezujte se previše. Ono što nam sigurno ne treba je i vaš leš.”
Lagao bih kada bih rekao da se nisam uplašio. Pratili su me nekakvi teroristi i francuske tajne službe. Tessa je bila određena kao “egzekutor”, a onaj visoki Katalonac bio joj je “dečko” kojem se jutros javila telefonom… Ponadao sam se da je više neću vidjeti. Dobila je priču koju je tražila i mogla je shvatiti da doista nemam ništa s Walterom, njegovim stavovima, kao ni s policijom. Ja sam doista ovdje slučajno, iako mi je bilo jasno zašto me Walter odabrao za svog hagiografa. Sveti Walter! Sveto W! Borba s đavolom, na život i smrt! Čista mitografija u kojoj više nisam znao što je istina, a što fikcija i obična laž. Sansouci, ipak, nije bio fikcija. Stajao je pored mene, živ, zdrav i sada već star, pred samom penzijom, u koju je želio otići s trofejom. Stavio sam privjesak na ključeve od Šupine alfe. Pomislio sam da više nemam što čekati. Odlučio sam otići što prije i ostaviti iza sebe i Tessu i antiterorističke službe.
Na recepciji sam rekao da hitno moram krenuti i platio sobu. Recepcionar je samo slegnuo ramenima. Stavio sam na leđa ruksak koji je ostao ležati na krevetu. Izišao sam na hodnik. Poželio sam da se oprostim s Tessom, ali ipak nisam zakucao na njezina vrata. Bolje je tako, kao što je poželjno završiti ovo prisilno poznanstvo. Nisam želio biti policijski mamac za njezino hapšenje ni žrtva koja će je zauvijek staviti iza rešetaka. Bio sam glasnik bogova koji su joj namijenili da sazna istinu o svom postanku. Obavio sam svoj zadatak.
Spustio sam se niz stepenice, izišao na ulicu i krenuo prema alfi. Na parkingu, u sporednoj ulici, bilo je mračno, pa sam jedva uspio otključati prtljažnik, u koji sam ubacio ruksak. Kad sam ga zatvorio, netko me je snažno zgrabio s leđa, u kravatu, pokrivajući mi drugom rukom usta. Vukao me je prema automobilu čija su se vrata otvorila. Začulo se pokretanje motora. Pokušavao sam se oduprijeti, ali nije išlo. Čovjek me je nezaustavljivo gurao na zadnje sjedište. Mlatarao sam rukama, bespomoćno se pokušavajući uhvatiti za bilo što. Tada su me ruke odjednom pustile, a čovjek koji me je držao stropoštao se na pod. U mraku sam razaznao Tessu, koja me je zgrabila za ruku i povukla snažno za sobom. Trčali smo natrag prema alfi. Muškarac se pridizao s poda. Uskočio sam na vozačko mjesto. Tessa je unezvijereno vikala. Ništa nisam razumio. Dodao sam gas, i za nekoliko trenutaka smo izletjeli na ulicu. Čuo se samo udarac o stražnje staklo, očito nekim metalnim predmetom, možda pištoljem. Staklo je napuklo. Kada sam zamakao za prvi ugao, vidio sam da su krenuli za nama. Jedva sam održavao pravac po vijugavim ulicama. Tessa je i dalje izdavala zapovijedi, uspaničeno gledajući iza nas. Automobil nam se približio. Pokušali su nas natjerati da stanemo i skoro odgurnuli na trotoar. Tada mi je skočila u krilo, preuzela volan i gas. Sjedila je na meni. Alfa je ubrzavala i ostavljala progonitelje iza nas. Bila je mokra od znoja. Nisam znao što ću s rukama. Stavio sam ih na njezin struk kao da smo na motoru. Napuštali smo Mostar u pravcu Sarajeva. Vješto je pretjecala vozila. Nismo ih više mogli vidjeti, ali smo znali da su za nama. Pitao sam se da li Sansouci i njegova tehnička ekipa primaju signal koji im govori da sam kroz samo nekoliko minuta napustio grad. Više nisam gledao na cestu. Pribio sam svoje lice uz njezina leđa i kosu. Ljubio sam joj vrat. Gnijezdila se u mom krilu. Što god da se događalo, tko god da je bila, bio sam joj zahvalan. U ovom trenutku bili smo samo nas dvoje, makar poginuli u ovoj jurnjavi. Bila bi to dobra smrt, pomislio sam, neobično sretan. Dohvatio sam privjesak i diskretno isključio aparat. Nastavio sam je dirati. Stavio sam joj ruku među noge, stiskao sam joj grudi i grizao leđa dok smo pretjecali automobile i kamione i jurili na farove ispred nas. U jednom je trenutku naglo skrenula na sporedni put, ugasila svjetla i nastavila voziti, u mraku. Zaustavili smo se usred polja. Otvorili smo vrata i ispali sa sjedišta na mokru travu. Konačno sam osjetio njezin jezik i kosu koja mi je pala po licu. U mraku sam sada mogao čuti drugačije Tessine zvuke. Poslije krvničkog krika davitelja, poslije hroptanja i grcanja, sada mi je uši ispunjavalo njezino stenjanje u borbi u kojoj nitko neće umrijeti. Barem ne večeras.
“W”, Kontrast, 2020.