…as Democritus in his garden, and lead a monastique life,
ipse mihi theatrum, sequestered from those tumults and troubles of the world.
Robert Burton, The Anatomy of Melancholy
Madame Sesostriste sjedila je u polutami svog salona osluškujući zvuk kiše. Kiša je padala već danima: šumorna, tamna, melanholična i duboka, a Madame je znala osluškivati kišu, upijati njene skrivene melodije, kao i one davne glasove i prohujala stoljeća što su se krila u njenom šumu. Udobno smještena u staru fotelju za ljuljanje, u njenom krilu se, pored pletiva i igle, nalazilo jedno od najstarijih izdanja Burtonove Anatomije melanholije, tog književno-naučnog instrumentarija posvećenog bolesti koja posjeduje toliko različitih manifestacija, da su od nje, kroz stoljeća, bolovali skoro svi oni koji su imali šta da kažu. Madame, i sama zahvaćena širokim spektrom melanholičnih raspoloženja, znala se prepuštati melanholiji kao ogromnom i crnom moru, na čijim pustim obalama bi nazirala duhove iz prošlih vremena... duhove koji su je dozivali svojim sumornim glasovima. Tada bi njena kuća postajala kuća mrtvih ljubavi. Melanholija bi je tada obuzimala kao ona Paveseova „stara grižnja savjesti“, kao tamni osjećaj nakon napuštanja nekoga koga nije smjela napustiti, kao duboko i ambisno odsustvo koje sada dijeli nju od tog čovjeka što je nekada, samo jednom u vremenu, i nikada ponovo, bio možda tu, od krvi i mesa, i bio možda živ... samo da bi bio s njom. Jedna suza se tada skotrlja niz njeno lice... ne remeteći zvuk kiše koja je udarala u prozore. Sesostriste se tada prisjeti one misli što će doći iz jednog od budućih svjetova, možda najbolje misli izgovorene povodom one tragične i ne u potpunosti dokučene veze između melanholije, ljudskih suza, vremena, kiše i smrti: “All those moments will be lost in time, like tears in rain.” Kao svojevrsni kolekcionar književnih i umjetničkih dragocjenosti, Madame nije pokušavala pobjeći od spoznaje da je ovo „ljudsko vrijeme“, u svojoj konačnosti, neminovno osuđeno na propast. Čak i onda kada su njegovi fragmenti zaleđeni u knjigama, na slikama i kipovima, na starim građevinama ili u muzičkim kompozicijama; u umjetničkim djelima koja, paradoksalno, mada još uvijek živa i puna značenja, dolaze iz stoljeća koja su već odavno mrtva i izgubljena. Melanholija bi u tom slučaju morala zaodjenuti svaki napor čovjeka da se simpliciter pervirtutem artis, pokuša uzdići iznad prolaznosti vremena koje mu je dosuđeno, sanjajući kroz proces stvaranja svoga djela sam protok vječnosti. Ukoliko je djelo koje smrtnik stvara dovoljno snažno i univerzalno, postoji mogućnost da ono izmakne kliještima prolaznosti, nastavljajući svoj tajanstveni život kroz stoljeća koja se smjenjuju, noseći ime svoga autora kroz nove okeane vremena, i možda, neke nove kosmičke puteve što se otvaraju pred ljudskom vrstom u tami predstojećih eona... Ali naposljetku, svako od tih djela će biti prepušteno uništenju i potpunom zaboravu. Razmišljala je o tim zaboravljenim umjetničkim djelima od kojih sada neka počivaju u dubinama mora... Jer voda kao jedan od primordijalnih elemenata posjeduje dualističku prirodu, predstavljajući snagu prirodne stihije koja svojim rušilačkim tokom raznosi mogućnost bilo kakve postojanosti ili vjerovanja u sadašnji trenutak. Ali, istovremeno, voda može biti i medij očuvanja, podsjetnik na mogućnost same bezvremenosti, kroz naslage leda koji predmete čini vječnim. Ili kao tajanstveni prostor koji krije izgubljena umjetnička djela u svojim dubinama, čuvajući ih u tamnim ponorima zaleđenog vremena i tako ih štiteći od prolaznosti, dok vrijeme na površini svijeta prolazi svojim uobičajenim tokovima. Razmišljajući o svemu tome, čovjek se može naći pred jazom duboke sumnje pred započinjanjem bilo kakvog djela... koje bi trebalo trajati ili nadživjeti sebe samo. Čini se da bi tako trebalo biti prema zakonima materijalnog univerzuma unutar kojeg ništa nije osuđeno na trajanje ili vječni život, da u njemu ne postoje osjećajna bića-čuvari, besmrtne duše koje kroz stoljeća čuvaju to ogromno naslijeđe ljudske genijalnosti, ljudske umjetnosti, i prije svega, ljudske borbe sa smrću. Antagonizma koji se odvija kroz jedina oružja koja čovjek može ponuditi u svojim malim i velikim susretima sa smrću... a to su nauka, duh, ljepota i umjetnost. Može li uz njihovu pomoć čovjek na kraju pobijediti? To znaju samo besmrtnici. Madame Sesostriste jedno je od tih drevnih bića-čuvara, a njena kuća ispunjena kavezima sa dragocjenim knjigama i umjetninama, može biti zamišljena kao carstvo unutar čijih granica započinje tajanstveni okean književnosti, umjetnosti, memorije, kiše, melanholije i smrti. Dok su njene smaragdno-zelene oči bile zagledane u prozirne mlazeve kiše što se obrušavala na stakla viktorijanskog prozora, ona svojim prstima sa lakiranim crnim noktima, intuitivno potraži nešto skriveno u Burtonovoj knjizi. Uskoro, Madame dohvati starinsko naliv-pero i započe crnom tintom ispisivati riječi na tom pronađenom komadiću papira: Madame Sesostris... Madame Sesos-triste. Sesostriste. Madame Sesostriste. Triste. Triste. Triste... Madame Sesostriste, to će biti njeno ime u ovom stoljeću. Ta francuska riječ triste... u njenom zvuku krila se kiša melanholičnih stoljeća, kiša prohujalih dana, godina i desetljeća, ogromno jedno razdoblje tuge kojem kao da se ne naziraše kraja, čak ni sada, na početku novog stoljeća. Prošlo je skoro stotinu godina od onog dana kada je Eliot došao u ovu kuću – opčinjen lijepim kavezima u kojima počivaše svjetovi besmrtnog znanja – da u njenim kartama potraži snagu za svoju Pustu zemlju. Nagrižen sumnjom u to tada nedovršeno djelo, razočaran u samog sebe i skeptičan prema njenim vidovnjačkim sposobnostima, on je tada ironično prozvao Madame Sosostris... a zatim je to podrugljivo ime upotrijebio i u konačnoj verziji svoje besmrtne poeme; kakva gorka ironija sudbine. Možda zato što nije znao s kim ima posla, možda zato što nije mogao dokučiti pravu tajnu njene prirode, težinu njene beskonačne misije, one u kojoj riječ triste – ispisana na ovom komadiću papira – sada izranja kao podsjetnik na sudbonosnu samoću, na prazninu, na pustoš, na ništavilo, na nulu, na nepostojanje, na želju da čovjek izbriše svoje lice, baš kao štu su progutana i druga voljena lica kroz neminovnu tamu stoljeća, da bi na kraju zakoračio u tamnu i duboku vodu... i tamo pronašao utjehu u konačnoj smrti. Kao njena nesretna Virginia, još onog proljeća, kada su crne kiše padale iznad gradića Lewes.
Triste. Ta riječ će ostati urezana u njenom srcu do kraja vremena… ili njegovih ruševina.
Madame tada ustade sa stolice za ljuljanje, namjesti svoju tamnoplavu satensku haljinu, a zatim kao hipnotizirana krenu prema prozoru pored kojeg se nalazila jedna lijepa starinska komoda puna dragocjenih knjiga, malenih kipova i vaza sa osušenim cvijećem. Polako otvori jednu od fioka u čijoj unutrašnjosti počivaše nešto zamotano u draperiju ponoćno plave boje. Na trenutak pogledavši prema prozoru ispunjenom tamnim kovitlacima kišnih kapi, ona se suoči sa odrazom svog višestoljetnog lika – sada zamagljenog i prekrivenog tom mirijadom kišnih konstelacija sličnih fragmentima vremena zarobljenim u kapljicama kiše… Kao u nekom mračnom ogledalu, taj odraz se ukaza pred njom kao najstariji od svih čuvara, besmrtnika, božanskih kolekcionara i vječnih bibliotekara, nijemih svjedoka vremena i njegove prolaznosti… Ali i onih mudrih duša koje znaju da nam je vrijeme dosuđeno ovdje na zemlji, u stvari, samo dragocjeni dar života. Kratki predah između ogromnih svjetlosnih pustinja koje započinju iznad njegovih granica… i onih beskrajnih noćnih predjela što počivaju na njegovim rubovima. I u tom trenutku, ona osjeti kako kroz njeno biće počinje strujati ona mračna i duboka, ali lijepa i beskrajna rijeka vremena koje više nije ljudsko… niti će ikada biti.
Uskoro, kao kroz neku čudnu nostalgiju, ona skloni draperiju sa tajanstvenog predmeta… i pred njom se ukaza veličanstveni dokument: možda najdragocjenija knjiga na ovom pustom svijetu. Arkanska knjiga sa koricama ukrašenim anđelima koji plaču malene modre dijamante u obliku ljudskih suza, sa dlanovima prislonjenim na obraze, sjedeći na prastarim hridima što se uzdižu iznad nemirnog mora punog barki sa ljudskim likovima, likovima koji plove nepreglednim morem ljudske melanholije… ljudske sudbine. Bila je to Beskonačna historija melanholije u kojoj su svi mrtvi pjesnici imali po jednu pjesmu koja opisuje njihove susrete sa propašću, depresijom, ponorom, tragedijom, različitim ambisima, uništenjem i nestankom ljudi koje su voljeli, usamljenošću, razočarenjem i tugom teškom kao nebo, ali prije svega… njihove susrete sa melanholijom. Knjiga je bila od neprocjenjive vrijednosti, a svaka pjesma na kraju je propraćena slikom, grafikom ili crtežom nekog mrtvog umjetnika koji je prošao kroz carstvo melanholije, očaja i patnje, kao i pjesnik. Ta knjiga nije imala kraja, sa svakom novom smrću nekog nesretnog pjesnika ili slikara ona bi rasla, poput nezasite i monstruozne životinje, poput morbidnog testamenta natopljenog u okeanu ljudske patnje. U njoj su bile čak i pjesme koje nikada nisu materijalno zapisane, one koje su poput tamnih oluja samo prohujale kroz bića svojih autora, kao nečujne pjesme ogoljenog i slomljenog ljudskog srca.
Pjesme ambisa, tragovi crne žuči…
Madame zadrhta, a zatim skupi snagu i otvori beskrajnu knjigu melanholije negdje na sredini, da bi pronašla pjesmu koju je dobila od umirućeg pjesnika… još onda, kada su kiše crnog olova pljuštale po krovovima Pariza. Još uvijek zaljubljena u tog neobičnog čovjeka koji je bio mrtav, ona nije mogla preći preko spoznaje da je tu pjesmu posvetio drugoj ženi, ne dočekavši tu drugu ženu na samrtnoj postelji… ne dočekavši je da poljupcem iskupi njegovu tamnu dušu.
Alas, poslao je pjesmu njoj, Madame Sesostriste… besmrtnom kolekcionaru ljudskih sjećanja.
Ona sa nekom starom nježnošću okrenu nekoliko stranica pjesme ispisane crnom tintom, da bi se na kraju, kao njena ilustracija, nalazila Dürerova majstorska gravira Melencolia I.
Sesostriste se vrati na početak pjesme, duboku udahnu, te poče čitati te zapise iz podzemlja.
