I ostala je riječ mog pretka Emina, riječ kroz uzdah rečena, u siromaštvu: „Nemoj ni tajnu ni istinu ispričati ženi, osim ako si čvrsto uvjeren da nikad nećeš ljubiti drugu ženu.“
Ovo je priča o uzdahu kroz koji je Emin rekao to što je rekao.
Ilačica. Tako se zvao lijek čije sastojke je znala samo Badema.
Govorilo se da je Bademin otac došao odnekud s kraja svijeta, donio nekakvo znanje, a ovdje je otkrio da se od mnogo ruku, od životinja, od riba, od biljaka, od pečurki, može napraviti jedno čudo. Lijek. Badema je odrasla na očevom skutu, pored kazana gde su spravljali lijek. A odrasla je bez majke, ni upamtila nije majku. Već kad se bijaše zadjevojčila, Badema isprati i oca u grob, ali je on, osjetivši smrt, zašio u jastuk hartiju na kojoj su ispisani sastojci lijeka. A ispod lijeka je pisalo: „Badema, upamti sve travke, upamti sve tvari, upamti redoslijed i pošto pročitaš spali ovu hartiju, jer će ti je neljudi oteti i tako ti oteti i hljeb iz ruku“, zapisao je otac, pričalo se.
I Badema je upamtila. I u kući je nastavila da spravlja lijek po imenu Ilačica. Naslijedila je oca. I razvila je posao. Vremenom, zaposlila je tri radnika, pa sedam, a broj svih saradnika držala je u tajnosti. I nikome nije govorila šta koji saradnik donosi.
Pročulo se o ilačici. Odavde, s kraja carstva, otišla je ilačica na kraj carstva. I prešla je granice. Trgovci su nosili ilačicu Germanima u Beč, Ugrima u Peštu, Srbima u Kragujevac i Beograd, Turcima u Stambol, Grcima u Solun, Albancima u Prizren, a iz Dubrovnika je ilačica išla i preko mora. Pričalo se: kada su ulcinjski gusari opljačkali jedan dubrovački trgovački brod, među mnogim potrebnim i nepotrebnim stvarima nađoše i ilačicu. Dubrovčani im priznadoše za šta ilačica služi, pa je jedan od gusara ponio svojoj ženi, da se namaže. Godinu docnije, obradovan, gusar je vlasniku dubrovačkog broda platio štetu i poslao tovar smokvi na dar.
Badema je unaprijedila očev posao. Ubrzala je i uvećala proizvodnju i unaprijed je plaćala saradnicima travke koje donesu. Riječ koperant tada nije postojala među nama, ali je svako znao za ćar. Kad bi se zapalilo proljeće, izmileli bi ljudi po proplancima, neki po šumama, neki po vrletima. Svaki je znao koju će travku naći, koju pečurku i koju životinjicu.
I svaki je znao samo delić tajne.
Jedan donosi korijen bokvice, drugi nožice bube, treći krunicu sporiša, četvrti list rujevine, peti džigericu ježa, šesti nožicu guštera, sedmi kućicu puža, osmi vučji zub, deveti glinu uzetu kraj tog i tog izvora, deseti pero divlje patke, jedanaesti cvijet divizme, dvanaesti oko babuške, trinaesti rep vidre, četrnaesti pečurku lisičarku sa osojne strane brda … i mnogo, mnogo raznih travki i tvari da bi postojalo jedno čudo, jedan lijek, ilačica. Imala je Badema vojsku donosilaca. Svaki od njih bijaše dobro plaćen, a svaki je znao samo svoje zaduženje.
I nije tajna bila samo u onome što se donosi nego i kada se uzima. Nešto ujutru, nešto s proljeća, nešto u sumrak – gušteru je neko morao odseći nogu u danima kada je pun Mesec. Cvijet divizme cvjeta u ljeto, a trebalo ga je nabrati da ima za cijelu godinu. Neko je morao uloviti vidru iz bilo koje lijeve pritoke rijeke Ibar, a babuška je morala biti ulovljena na crva iz trešnje. Eh, koliko je svega i kakavoga trebalo da se dobije ilačica.
Svi saradnici što su donosili tvari govorili su o ilačici. I o Bademi. I o njenom ocu koji je ostavio znanje koje koristi ljudima, i ženama, i narodima.
A važan bijaše i redoslijed. Badema je znala šta se kada suši, šta se kada kuha, šta se sa čime miješa i kako se i kojim redosledom, na kraju, sve pomiješa i koliko se kuha, i na kakvoj vatri se kuha i koliko da vri, šta da se dodaje, ali nije znala kada ta smjesa treba da se izlije u kalupe. Ti kalupi su bili maleni, a ilačica je bila nalik današnjem sapunu, ali u kalupu koji nije veći od žvakaće gume.
To, još koliko kuhati ili kada kazan skloniti sa vatre, znao je samo Numan, drug Bademinog oca. Samo on je znao kada da se smesa izlije u kalupe. Kad bi sve to vrilo u kazanu, Numan bi izvadio malo na dršku drvene kašike, i probao bi.
„Može da se izlije u kalupe“, rekao bi Numan.
Ili: „Ne može da se izlije u kalupe.“
On, koji je bio svedok početka proizvodnje, nije znao sve etape u tom procesu. I nije ga sve to ni zanimalo. Numan je znao kako da se na kraju sav trud izlije u kalup i kada da se smjesa pošalje na hlađenje kako bi otišla dalje, na trgove, u radnje, u prodaju ispod ruke.
Svi u procesu proizvodnje, donosnici, kuhari, čuvari koji su motrili da odagnaju uljeze, trgovci koji su raznosili ilačicu pa i sama gazdarica Badema, poštovali su Numana koji je još sa Bademinim ocem započeo posao.
Numan je bio probač lijeka, a to je, dakako, bilo opasno.
I Badema, i njen otac, i svi ostali znali su ono što su ljekari odvajkada znali i što znaju danas: jedna strana lijeka je otrov, a druga strana je lijek.
Ilačica, takav lijek koji može da probudi majku u svakoj ženi, bio je i vrlo opasan otrov u trenutku dok se kuha. I samo Numan je smio da kapljicu toga otrova stavi na jezik, i da progune, i da kaže te dvije rečenice od kojih je živio godinama.
„Može da se izlije u kalupe.“
Ili: „Ne može da se izlije u kalupe.“
Više puta su mislili da će Numan umrijeti; uvijao bi se i danima se držao za stomak, peklo ga je grlo, sušio se, ostao je kao pritka mršav, slab kao leptirova sjena.
Već se pričalo po narodu kako je Numan toliko otrova pojeo da se sada ne može ni otrovati, jer je oguglao. Današnji ljekari bi rekli kako je Numan postao imun.
Sve to što se skupilo sa devet voda, sa devet planina, od devet životinja, od devet vrsta ptica, od devet gušterica, od devet, od devet, od devet… sve to što se sušilo i cijedilo, pralo i poparavalo, sve to sastavljeno na jednom mestu, provrištalo na vatri od devet stabala, sve to što može od hladnog ženskog trbuha da napravi majčinsku postelju – sve to je samo Numan smio da stavi u usta, da proba. Pa hajde što je smio da proba – moglo se svuda naći ludaka koji bi probali, nego je Numan nepogrešivo znao da kaže kada dokuhati, kada prokuhati, kada ostaviti da se hladi i konačno – kada ohlađenu smjesu sipati u kalupe te je ostaviti da se stvrdne i ode u svijet, i preko bijela svijeta, narodu i narodima.
Kada bi Numan kući bolovao, donosili bi mu da proba smjesu.
Numan je, naravno, bio najbolje plaćen od svih u krugu zaposlenih, danas bi rekli u kompaniji.
Kada bi Numan otišao u neki obližnji grad da posjeti kakvog rođaka ili prijatelja, Badema bi plaćala najboljeg konjanika da na najbržem konju dovede Numana, samo da proba neohlađenu smjesu, samo da kaže jednu ili drugu rečenicu. Potom bi konjanik na brzom konju vraćao Numana tamo odakle ga je doveo. Mršav je bio Numan. Govorilo se da konj i ne zna kako ga u tim prilikama dvojica jašu.
Badema se nije udavala.
Neki su govorili: „Mnogima je pomogla da dobiju dijete, a sama se nije udala.“
Ali drugi su govorili: „Mnoga su djeca Bademina. Ona se posvetila ilačici, da se druge žene mažu, da se izliječe i usreće.“
Nerotkinje su izbacivale djecu kao zečiće. I to je bio najbolji glas, današnjim jezikom rečeno – to je bila najbolja reklama. Ona žena koja nije rodila ni poslije upotrebe ilačice, obično ništa više nije ni pokušavala, jer ilačica je bila najveća i posljednja nada.
Numan se sušio. Ponekad bi bolovao, uvijao se.
Numan je, razumije se, Bademi bio kao otac, jer on je od prvog dana isprobavao smjesu još kada je njen otac započeo posao, a ona je upamtila sve sastojke i etape proizvodnje i nastavila posao nakon očeve smrti.
I Numan je ostao bez djeteta, kao neženja, ali to ga je visoko uzdiglo u narodu, baš kao i Bademu. „On se godinama truje da bi drugima djeca zapevala“, govorio je narod.
Ovo nije priča o Bademi, vlasnici farmaceutske kompanije, ni o Numanu, probaču otrova koji je bio spreman da izgubi život kako bi narodu bio dat lijek koji uvećava narod. Ne. Ovo je priča o mom pretku Eminu. On biješe otac mog čukundjeda, dakle moj peti otac.
U tridesetoj godini je došao sa Prokletija. Tužan je bio. Sišao sa planine, iz čistog zraka u trgovački grad gde su se vukle bolesti. Napustio krš koji ne laže, došao među trgovce koji lažu. Ostavio ledničke potoke koji odnose bukve i borove, došao u žabokrečinu nad kojom su nagnute vrbe.
Primila je Badema mog pretka Emina, zaposlila ga, ali se nije snašao kako treba. Kada je brao, donosio bi premalo bilja; kada je lovio, donosio bi ulov prekasno; kada je ložio vatru za kazane, dešavalo bi mu se da se priguši plamen pa je morao da razgorijeva pepeo. Usporavao je proces proizvodnje. Od nečega strašnog je pobjegao, nešto je skrivao moj predak, zamišljen, izgubljen – nije imao kud da se vrati i možda ga zbog toga Badema nije otpustila. Moj predak Emin nije imao kud.
Kada se probač Numan približio smrti, pozvao je mog pretka Emina da ga nauči svom opasnom zanatu.
„Ti ćeš probati smjesu nakon mene“, reče Numan.
„Ja neću nipošto. Nisam lud da se otrujem“, reče moj predak Emin.
„Ništa ti neće biti“.
„Kako?“
„Lako“, reče Numan i strpa punu kašiku u usta.
„Ali ti si godinama mršav, sušiš se…“
„Sve ovo je prevara! Nema otrova, nema lijeka. Ovo je mamipara. Mi živimo od prodaje, a prodajemo ništa“, reče Numan.
Tada se dogovoriše!
Numan je opasni zanat prebacio je na mog pretka Emina.
Jednostavno, Numan je jednog dana rekao pred svim radnicima kako ne može više.
„Dosta sam se trovao. Jedva sam živ. Neću više ja da se trujem!“, reče Numan pred svima i niko nije imao obraza da ga nakon toliko godina trovanja zamoli da nastavi da se truje.
Zavladao je strah među zaposlenima. Ko će sada stavljati otrov u usta?
„Ja ću“, rekao je moj predak Emin. Napravio se hrabar, i važan.
Stavio je kap smjese na jezik.
I progutao.
Onda ga je Numan naučio kakav ukus se traži, a kakav ukus govori da mora još da se kuha.
Zaposleni su odahnuli.
Gazdarica Badema je bila ponosna.
Jednom je moj predak Emin upitao probača Numana: „A zašto si odabrao baš mene među svim radnicima? Zašto da baš meni predaš zanat, ovu tajnu?“
„Pa smotan si, ništa ti ne ide od ruke; a moraš i ti od nečega hljeba da jedeš.“
Sve ovo moj predak Emin je ispričao svojoj ženi, ali je potom oženio drugu.
Kada se razveo, Eminova prva žena je, zainat, rastrubila narodu da tajna ne postoji, ilačica je laž, sve je izmišljotina radi zarade. I odmah se raspala kompanija koja je proizvodila ilačicu.
Svi koji su učestvovali u proizvodnji ilačice, pa i moj predak Emin, preko noći su ostali bez posla, a svijet je ostao bez čudotvornog lijeka.