Lidiju Sejdinović upoznala sam kada sam zakoračila tamo gdje želim biti – tamo gdje me odvelo „grebuckanje u stomaku“, kako to njena pripovjedačica kaže. Bila je to radionica kreativnog pisanja. Sjedila sam spuštene glave, uzbuđena i blago postiđena što ću prvi put čitati svoje riječi. Polaznici i polaznice su čitali, a glavu sam podignula i pogledala u pravcu one koja čita, tek kada sam začula njen glas. Glas iskusne pripovjedačice. Uvjeravala nas je u to svakim novim čitanjem, a ja sam se čudila lakoći kojom nastaju Lidijine priče. Začuđenost bi me još više preplavila kada bih čula koliko slojevitu, senzibilnu i njoj svojstvenu priču je uspjela napisati za samo nekoliko minuta.
Uskoro sam saznala da je Lidija majka i uspješna preduzetnica. Svjesna njene snage, zamišljala sam sve uloge koje ima u životu, ali, očarana njenim riječima, nisam je mogla posmatrati nikako drugačije, nego kao spisateljicu. Povremeno smo se, Lidija, naša dva drugara i ja, okupljali da pobjegnemo od drugih uloga i pronađemo vrijeme za pisanje. Lidijine priče nastajale istom onom lakoćom.
Objavila je nekoliko divnih priča za djecu, ali ja sam čekala onu ljekovitu – knjigu priča i pjesama koje sam već čula na našim druženjima. Nedavno, Lidija me obradovala. U moje čitateljske ruke stigao je Odraz.
Odraz je prikupio Lidijine talente. To je knjiga hibridnog karaktera. Knjiga proze i poezije u kojoj možete preuzeti i Odraz.app i otkriti nevjerovatano milozvučan Lidijin glas. Glas čarobne priprovjedačice. Omađijani glasom plovite između trinaest priča i pjesama, stilski nabijenih, ali ne i teških za čitanje i slušanje. I sama Lidija kaže da čitateljice i čitatelji za knjigom mogu posegnuti „u svakoj prilici – pročitati ili poslušati pjesmu ili priču koja će ih podržati i pridržati kada odluče odvojiti par minuta za sebe u tišini doma, na pauzi na poslu, u šetnji, u autobusu“.
Gradeći uvjerljive likove, koje možemo zamisliti na pozornici ispred nas, Lidija pripovijeda o dojilji, majci, ženi koja se ne želi udati, arhitektici, sekretarici, kućanici, tetki ili zaposlenoj starijoj ženi. Na jednostavan način šalje snažne poruke. Uči nas o tome „kako biti svoja i grubo stršiti“, uči nas „bivati zbog same sebe“, ali i o tome kako nema pogrešnih izbora životnih puteva, niti onog bajkovitog „živjeti sretno do kraja života“. Lidija nas uči ženskoj solidarnosti, nužnosti odmora, povezivanja sa unutrašnjim djetetom, hrabrosti i praćenju intuicije. Ona progovara i o ljubavi i dekonstruira idealiziranu ljubav. A posljednja priča, simbolički je ljekovita i ostavlja prostor čitateljima da upišu značenje.
Lidijina poezija je prepuna aluzija i simbola, pa ne iznenađuje da njena recezentica, Indira Kučuk-Sorguč napominje da je Lidija „istinska lirska duša“, a da su njene pjesme „vanserijske, produhovljene, pune simbola i znakova koje treba iščitavati, slojevite i hiperrefleskivne“.
Umjesto da posmatram Odraz unutar savremene bosanskohercegovačke poezije i proze, na tragu Stuarta Hall-a; pitam se šta iz ove narativne reprezentacije, možemo pročitati o bosanskohercegovačkoj kulturi koja oblikuje ženu kao Drugog?
Oslikavajući specifično žensko iskustvo, autorica postmodernistički upisuje pa ruši i na taj način raskida sa tradicionalnim ženskim ulogama. Ostavlja nam prostor da uradimo isto i otvorimo mogućnost za izgradnju identiteta koji nije unaprijed zadat. Lidija piše iz tijela i na taj način slabi pritisak – psihički, kulturološki i iskustveni. Stvarajući žensku književnost „psihološkom rečenicom ženskog roda“, čini vidljivim sve druge žene i potkopava zadate, neodgovarajuće društvene kodove. Pokazuje nam da je izvor ženskog pisma u ženskom tijelu i da, kako to Elen Siksu ističe „stvaralaštvo žene nije samo jezički nego i jezičko-telesni čin“ (Burzynska; Markowski 2009:454).
U priči Pojas za spašavanje, moje simpatije pripale su liku stare tetke zavaljene u kožni naslonjač. Liku koji nam pokazuje da nam se obraća vrsna pripovjedačica:
„A što nas fosile nisu tako u zvijezde kovali kad smo bile mlade k`o ti? Ja sam cijelog života ostala željna da popijem onu kafu s mirom i ne gledam hoće li banuti štogod da zapovijede majka, svekrva ili muž… A o djeci me, molim te, ništa ne pitaj. Nismo mi u ono doba imale vremena ni da mislimo o djeci. Nisam ti ja ni nalik materi iz čitanke. Nisam ja imala kada da bijelim i nježnim rukama milujem. U mene su ruke otkad znam za sebe grube i žuljevite… I misli su mi takve. A bome i jezik, otkad su mi svi pomrli, pa govoriti smijem. I nemoj da ti sada nabrajam.. Nego da te pitam šta je tu za pohvalu i primjer? Što bi se ti to, bogati, trebala ugledati na mene? Život svoj sam potrošila u neznanju, muci i strahu, a za djecu ni ne znam kako sam ih othranila… A puna usta sada svima nana, baba i matera kada treba vama novima time krila podsjecati. Nasadi se žensku na kosti, pa kad joj život prođe, hvali je kako je dobro to podnijela i poturaj je pod nos k`o primjer kćerkama njenim. Ne daj joj da misli, ne daj joj da goji djecu kako ona misli da valja. E, neće s tobom tako biti. Od mene ima da naučiš kako da ne živiš.“
Lik starice, doduše nešto drugačije, pojavljuje se i u priči Jednog hladnog zimskog dana. Simpatičnu staricu doslovno možemo zamisliti kao da sjedi do nas u autobusu. U kontrastu njoj je protagonistkinja koja je odlučila da se ne uda. U ovoj priči mlada žena raskida sa unaprijed zadatim ulogama. Meni je dijalog između njih uvjerljiv i pomalo humorističan:
„Imaš li kakvu falinku ili si moderna?“
„Moderna. Premoderna“, odgovorila sam odrješito ne bi li je odvratila od teme.
„Ali lijepa si… Pita li te iko da pođeš za njega“, nastavila je ona.
„Ne pita više.“
„Šta si tol`ko probirala?“
Uslijedile su i one uobičajene: „Doći će suđeni“ i „Udaj se, svako treba druga“ kao i prijateljsko mahanje, a protagonistkinji i starici, putevi su se simolički razišli uz poruku spisateljice da „Nijedna nije izabrala pravi put. A niti pogrešan.“
Takvu poruku, spisateljica nam šalje i u priči Lejlin izbor, kontrastirajući majku razapetu između nekoliko uloga i njenu neudatu prijateljicu. U ovoj priči spisateljica nas uči o važnosti fokusiranja na momente i opraštanju sebi. Često, poruke kojima poentira svoje priče, posebnim senzibilitetom ispiše u pjesmama koje slijede.
Priče Umijem li ležati na travi?, Jadi jedne sekretarice i Stane li život u rokovnik, tematiziraju zaposlene žene koje teško pronalaze vrijeme za sebe i odmor. Jadi jedne sekretarice je jedina priča koja u sebi sadrži pjesmu. U njoj se protagonistkinja ohrabri da počne pisati, ali ne zna početi, sve dok se ne poveže sa svojim unutrašnjim djetetom. Sektretarica se tada oslobađa, baš kao i arhitektica iz priče i pjesme Stane li život u rokovnik, baš kao i starija žena iz Umijem li ležati na travi? , ona koja godinama mašta o odlasku na livadu u blizini, mašta da je tamo nosi leptir, a onda jednog jutra umjesto na posao odlazi. Iako oslobođena, dok leži osjeća sram.
U njihovo ime, u ime žena koje same ne progovaraju, progovara spisateljica. Nju pokreće ona težina koja pada na ženska pleća; bilo da se radi o zadiranju u njenu intimu, odrastanju djeteta, žongliranju između porodičnog i poslovnog života, ili propitivanju vlastitih izbora. Ona poput Vidarice iz posljednje priče i pjesme, vida naše rane.
Na nama je da budemo odgovorne čitateljice i da slijedeći Lacanovu misao osmotrimo Lidijine likove kao odraz u kojem vidimo sebe.