U meni zapravo stalno radi stvaralački crv. On me i sad pokreće. Da slušam Cockera, prepjev „Let it be“. Ne mogu mirovati, pa ti šaljem. Sve je jako povezano kod mene, moj život, moje pisanje. Taj crv je možda dobar. Zvone zvona crkve. 19 h. Kad slušam Jovanottia sam jako sretna, tad i pričam talijanski. A kad sam malo nesigurnija u sebe, kako se primiče večer, javlja se potreba za malo tužnim Cockerom. Dubokim, svakako, i jako ljudskim. Jovanotti je potpuno opaljen, i potpuno siguran da ima zaštitu anđela. Zato i ima Cherubini, kao dodatak svojem imenu. Ali Cocker je čovjek patnik i sretnik, podjednako. Kad pjeva „You can leave your hat on“ je sretan. Ali ima puno prepjeva o nesretnoj ljubavi. Ili ne do kraja sretnoj, barem.
Možda ti šaljem sad Cockera jer imam crve u stražnjici. Kako bi rekla možda moja majka. Jednom mi je kad sam bila ljuta rekla „Siđi s brokava“. To je originalan izraz iz Dalmatinske zagore. Brokve su čavli. Siđi s čavala, dakle, ne ponašaj se kao da sjediš na njima. Uznemireno od boli kojom te ubadaju. Ne znam zapravo podrijetlo tog izraza. Filip kaže da su ljudi iz Dalmatinske zagore čisti nadrealizam. On zna odlično oponašati taj govor. Majka je posegnula za zaboravljenim frazama iz djetinjstva jer je bila jako uzrujana zbog mojeg ponašanja. Vidiš, istina nije samo u tonu ili boji glasa. Nego i u jeziku, onom materinjeg. Onako kako si ti meni rekao prije tri ili četiri godine prvo „Ti amo“, a zatim „Volim te“. Kad prvo kažemo na onom prvom usvojenom jeziku, znači da smo iskreni. Zato su bilingvalci u nekoj gadnoj situaciji, čini mi se. Ne znaju koji im je jezik prvi, ili možda znaju? I kad si mi rekao da sam divlji cvijet, rekao si poslije da si namjerno rekao na svojem jeziku. Namjerno, znači, da si govorio više samom sebi, u tom trenutku. Ali to je manje važno. Važnije je da si posegnuo za prvim, materinjim, jezikom. Postoje li očinski jezici? Moža postoje. Tebi je to hrvatski, moj jezik. Meni je to engleski. Jezik kojega sam zavoljela u ranom pubertetu.
Talijanski govorim kad sam najsretnija, ali to nije moj jezik. Poslala sam ti Let it be. To sam slušala, vrlo tužna, i prije nekoliko mjeseci, kad sam slučajno srela Ivana i kad me onako čvrsto zagrlio, kako me nitko nikad, zapamti, ntko baš nikad, nije zagrlio. Otac je bio sramežljiv i nije izmjenjiavo puno fizičkih nježnosti ni s mojim bratom, niti sa mnom.
Voljela bih još bolje naučiti tvoj jezik Jer nije pravedno da ti tako savršeno govoriš moj, a ja tvoj ne. Sjećam se, u našem drugom sudbinskom susretu, rekla sam ti da želim da pričamo na engleskom, onako kako smo tri puna dana pričali na engleskom kad smo se prvi put sreli. (znam da radim mit od naše lljubavi, ali što je tu je). Ti si mi rekao, nakon malo šutnje, da ne bi jer ti se čini neprirodno. Krajnje si popustljiv i tolerantan, ali točno osjetim granicu, koju mi postavljaš. Kad bih ja htjela da bude nešto kako ja hoću, ti mi se ponekad, ali samo kad to krši tvoje neko pravilo, usprotiviš. Možda sam ja sve do nedavno bila dijete kojemu roditelji nikad nisu postavili čvrstu granicu. Otac sigurno nije. Ne nakon onog mog histeričnog ispada oko izlazaka.
David me zato, kao svoj zadatak, pokušao preodgojiti. Postavljao je granice često. Na kraju krajeva, dok sam bila s njim, bila sam depresivni materijalist, a da toga nisam bila svjesna. Tek nakon tog kraha s njim sam se na neki način ponovno rodila. Kao drukčija osoba. I počela, naravno, pisati. Otac je pročitao samo zadnju pjesmu iz moje zbirke i rasplakao se. Nazvao me da kaže da je pjesma divna. I on je, kao i ja danas, znao da se po zadnjoj pjesmi, ili zadnjoj rečenici, poznaje cijela knjiga. Zadnja dobra rečenica može izvući cijelu ništavnu knjigu iz pepela. Može je popraviti, osmisliti, dovršiti tako sjajno, da svi ostanu bez teksta. Možda ću pisati ova pisma dok ne dođem do te zadnje rečenice. A možda i neću. Možda sam već došla od nje. One rečenice poput „Volim život“ ili „Želim život“, kako je svoj apel za liječenje formulirala divna mlada žena koja je umrla od leukemije, Ana Rukavina. Ili zadnje rečenica Prtenjačinog romana „Lijepo je, dobro je.“ A ja bih rekla „Lijepo je, istinito je“.
