„Jesam li dovoljno razgovijetna?“ – pitala me širom otvorenih očiju.
Sjedili smo u nekakvom baru, popodne je bacalo svoje sunčeve zrake. Bio sam toliko veseo da sam u trgovinu pored bara otišao razgledati bajkerske majice na rasprodaji.
„Vidiš kako mogu blenuti u tebe?“ – rekao sam joj. Mogu buljiti u tebe satima, jer imaš ono nešto.
Ono nešto? Opet je raširila oči, kao da ne vjeruje. A znala je o čemu govorim. Ono nešto. Tajna kemije ili fizike među ljudima. Onu supstancu koju netko nalazi u svojoj ovisnosti, to sam ja našao u njoj. A ona je to prokleto dobro znala.
Vidio sam da joj neću biti ja kormilar, također. Da će ona voditi naš brod.
Bilo je čudno koliko sam stvari shvaćao unaprijed. Događale su se u nekoj paralelnoj, vjerojatno, stvarnosti koja je bila brža od ove naše. U kojoj su ishodi već bili na stolu prije negoli bi se pojavili u stvarnom životu.
Čekao sam da dovrši rečenicu. Ali ona zapravo nije puno govorila. Samo se smiješila. Puštala je meni da govorim, ja koji sam tako imao iluziju da nešto vodim.
Da, ja vodim razgovor. Ali ovaj razgovor ispod razgovora, ove poruke koje dobivam nisu verbalne. Nisu ni tjelesne. Odnekud je emitirala te svoje poruke, da sam se osjećao zarobljen.
„Što ti to radiš“- pitala me nevino otvorivši oči.
„Pa objašnjavam ti kako je zakuhalo sve u susjednoj državi. Kako su političari jako dobro procijenili da nikome nije do rata i zato su sad proveli te izbore o odcijepljenju…“
Obično je ponavljala moje zadnje riječi.
„O odcijepljenju. A misliš da će se sada priključiti…?“
Nije ju zanimalo, uopće. Ili je, ali na nekom drugom kanalu. Kao da je televizija s nekoliko programa koji se simultano vrte.
Nasmijao sam se, u sebi. Ja sam inzistirao na informativnom programu, a ona je forsirala svoje artističke kanale.
Od tamo mi je slala poruke da je sve nevažno osim umjetnosti. Da umjetnost jedina nadživljava ovaj trenutačni uskogrudni trenutak, zaokupljen sam sobom. Umjetnost je vječno blago. I tako dalje. Sve drugo je prolazno. Sve što vrijedi je svjedočenje da smo prisutni duhom i dušom. Ali i kao građani, i to odgovorni, i to zreli građani zrele i razvijene demokracije – rekao sam joj poruku na njezin kanal.
U vidu pjesme.
Jer to je voljela. Sve ostalo je bilo za nju mlaćenje prazne slame. Pogotovo pravo. I zakoni. To ju je užasavalo. Bojala se preciznih riječi, kao vrag tamjana. Bojala se obvezujućih formulacija kojima je društvo reguliralo svoje postojanje kao društvo, i to građansko.
Bila je malo divlja, kao ona seljačka djeca koja ne mogu svladati sve u jednoj generaciji. Ne mogu prestati razmišljati izvan termina svoje ograde, vrta, i kuhinje.
Je li bila ograničena? Nimalo. Sljedeći kanal na kojem je bila živo prisutna je bio uređivanje vrta. Vrt joj je bio, naravno, metafora. Sretnog života.
Ništa kod nje nije bilo doslovno.
Osjećao sam uvijek taj višak teksta, tu masu neizgovorenog, to simultano operiranje po nekoliko kanala od kojih nijedan nije bilo dovoljno atraktivan da ga gleda dulje od pola sata.
Disperzija pažnje, ADHD, sve sam joj to mogao pripisati, ali nisam. Jer mi je poslala i signal da ja jedini zaslužujem gledanje. Da joj jedino sa mnom nije dosadno. Da sam ja njezin program s najviše zanimljivosti u okruženju.
Ta žena je radila na televiziji, ali je i sama postala televizija. Pomislio sam nasmijao se, i onda krenuo pričati o bilo čemu, posve siguran da me ne prati, odnosno da me prati onako kako se prati neki film na televiziji, telefonira pritom, jede kokice i uređuje nokte.
Bio sam sasvim siguran da će me baš ona zaboljeti, jako, i da će mi se sve to jednog dana osvetiti. Sve što moram je sabrati se i naći ženu koja ne radi na televiziji.
Ali to više ne postoji- pomislio sam, posve svjestan da nam je tehnologija pojela sve odnose. I da su sad smartphone žene u modi, i one viber i whatsup žene kojima je pažnja još kraća. I da moram otići nekamo, gdje još žive žene koje znaju slušati.
„Ali sve je u slušanju“- rekla mi je. Mudar čovjek je onaj koji je naučio slušati da čuje, a ne samo da pametno odgovori. „Misli na ono što ti drugi kažu jer to ti je hrana: ne možeš misliti na to što ćeš mu odgovoriti. To onda nije hrana, to je izbacivanje hrane.“
Sve je probava, i prehrana.
To je bila njezina druga rečenica tog dana. Jedino što je izgovorila. U svim ostalim trenucima bila je potpuno ili djelomično odsutna.
Pobjeđivala me svim ženskim oružjem, a imala ga je hrpu u arsenalu, i da nisam romantik, rekao bih nešto ružno, ali neću: „Ne petljaj se sa ženama, jer one uvijek znaju što hoće. One su te koje odlučuju, u mnogim stvarima. Osim toga, žena je ono što muškarca udalji od rada.“
To je sve bilo točno. A u nekim arsenalima sam pronašao i klasično muško oružje. Koje? Ne znam još. Trebat će vremena da sredim dojmove i da uzmem rječnik stranih riječi, da bih je mogao slijediti. Po svim kanalima. Po svim programima i jezicima, i narječjima, koje je obožavala govoriti. Jer ju je toliko mučila dosada, ili taedium vitae, da je to bilo strašno. To je bolest nastala s prvom generacijom djece koja su odrasla s mogućnošću izbora, svih za čiju se pažnju mediji natječu i ne znaju više kako ih podmititi.
Trebao sam joj reći da taj kanal o kojem ona sanja, kanal vječne romantike, također postoji. Da su to sapunice, i da bi ih trebala manje gledati. Ali bilo je uzalud. Negdje, u formativnim godinama, one su je izgradile i ona im je dala svoju dušu.
Prodala je, zapravo. Očajan zbog tolike moći televizije, dao sam se u potragu za proturotovom romantici. Morat ću joj samo joj otvarati oči za zbilju, da se konačno jednom probudi. Ali onda sam odustao. Volio sam je ovakvu, to sam shvatio. Želio sam razvijati u sebi skrivene radio frekevencije, one za ozbiljnu glazbu i tumače umjetnosti. Želio sam postati njezin program. Onaj kojega će jedino gledati i slušati.
