U ljetnom cvrkutu
Sjedeći na mjestu gdje jednom je
sjedio Tomizza
sjetno se smiješim uspomeni
na velikog kantora naših tišina
bolne istarske oporosti
jezikom koji kazuje o ranama
nikad zaraslim
Stvarnosti kojoj se s mukom otimao
Šaputanje grana
blještavo more među krošnjama
iza obzora
sve što drugačije bijaše
k njemu me privodi
zatočenu tuđinskim pregradama
koje doživljavam poput strahotnih zidova
podjela
Žedan istine
tragajuć’ za bezvremenim riječima
osluškujući tišinu
kako bi ostvario dijalog
kako bi progovorio umom
koji se prepušta
prenoseći sve što svjetlo ne otkriva
niti zvona objavljuju:
otvorene ceste
ali ne za paklene zbjegove
prozore širom rastvorene novim mislima
vatre u ognjištu
za život taj nesputani
U osami trpeći
bez gorčine ponirem i listam
Istru
poput albuma
s pouzdanjem seljaka
na čijim rukama istina počiva
a da strpljivost nikad ne gubi
Htjeli su da bude drugačiji
ali duh mu nijednom pokleknuo nije
Spora koraka
lomio je suhe grane
u živu zemlju porinuo
svoje korijene
naslijeđe predaka
memljivi čemer Istrana.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
