Tri mjeseca poslije Annettinog prvog spontanog, i u većini slučajeva, čim bi oči zorom otkravio, prob’o bih se sjetit’ gdje u kući sam im’o rakijetine, gdje sam je zašnjir’o, količinski kol’ko mi je još ostalo, šta mi je taj dan bilo pozavršavat’, kol’ko “pri kahvi” bih mog’o sebi dozvolit’ da postanem a da opet uspijem odradit’ makar onaj svakodnevni minimum, i ni’ jednom u svemu tome—bar dok je od mene još nešto i bilo—ni upit’o se nisam šta bi ja to ovakvim bivstvovanjem mog’o izgubit’.
Sljedeće na dnevnom redu, kad bi ona već bila pobjegla na pos’o, prob’o bi se sjetit’ gdje sam sve posakriv’o prazne flaše, kol’ko para sam im’o u novčaniku, šta nam to fali u kući sto bi moglo opravdat’ skok do prodavnice, gdje bi ja—skupa sa 4.5 volta baterijama, praškom za ves, plastičnim vezicama i biološko-razgradivim vrećama za smeće—mog’o komotno u korpu taliznut’ i malo kak’e brlje, na papiru napravit’ da sve izgleda k’o najobičniji put u nabavku.
Onda bi išlo lagano ustajanje, da se osjeti kolk’o se p’jano, onda pravac k alkoholu koji je ost’o od sinoć, onaj popravni prvi gutljaj—izjednačivač. Taj alkohol bi se izvuk’o iz loga po podrumu il’ tavanu, iz bajučinom-pokrivenih budžaka utrobe kuće, između paketa staklene vune pod lamperijom, iz unutrašnjih džepova odumrlih, dugo preuskih sakoa po plakarima, tutnut među prašnjave Božićne vijence, ponekad čak lijepo poslagan, flaša do flaše, sa cjepanicama dol’ pod kućom.
Preskačući pranje zuba, pazuha, muda, patika, ja bi prvo pokupio sve prazne u jednu papir-kesu: skršene kalaje piva, demontirane kartonske kutije vina, staklene flaše koje bi u kesu išle nerazbijene, i sve to naprtio do gepeka. Iz njega bih opet sve đuture bacio u kontejner pred grogi supermarketom—ustanovi u koju sam izbjegav’o da idem sa Annette, ne bil’ me ko s njom vidio i povez’o da smo zajedno i isprič’o joj koja sam ja mustra—i onda bih uš’o unutra i prelistav’o knjige Stephena Kinga u odjelu za časopise dok ne bi bilo blizu šest i pedeset, kad’ bih se, opet onako komotno, kao ja sam samo jedan od mnogih, obični potrošač, uputio put frižidera sa vinom i pivom.
U državi Oregon ne možeš kupit’ alkohol prije sedam ujutro; to sam sazn’o na jednostavan način 2008-e, kad sam u duši već znao da sam post’o okorjeli alkoholičar. Postoji oblik procjenjujućeg pitanja kojeg američka vlada još uvijek upućuje svim imigrantima s upozoronjem da odgovore istinom kad se prijave da se zaprave metamorfišu u Amerikanca/ku: Da li ste sada, i da li ste ikada bili član komunista? Da li ste sada i da li ste ikada bili okorjeli pijanica? I sada, valjda, da li ste sada i da li ste ikada bili Musliman?
Nisam vala.
Komunista sam bio, onoliko kol’ko su svi bili il’ morali bit’ u bivšoj Jugi. Muslimanstvo, to specifično komunističko muslimanstvo, to sam postao rođenjem. Ali alkos, eej, alkos sam ja post’o, care moj, u San Diegu, na ćosku ulica Park i University. Mahmuran od gide noć prije, brlog nekog pjesnika gdje studenti sjediše na odžacima rječnika i šmrkaše koku sa Rahmanjinovih CD omota, te pepeliše cigarete u nedovršene kalaje piva, i kad ne nađoše više ništa za popit’, dovršiše i njih. Na silu mi progurašmo do zore ispijajući galone instant kafe, i odlučišmo da naštesrce prohodamo do Mamine Libanske Kuhinje na burrito od sudžuke. Da bi iole funkcionis’o u roli govorljivog imigranta, svačijeg najboljeg prijatelja, ja se isparih u piljaru po polutku votke, sasuh je u zahodu i priključih se družini.
Al’, čekaj sekundu; jesam li ja to nesvjesno slag’o na mojoj aplikaciji za metamorfozu u Amera? Zar ja nisam bio alkos već u Tuzli, gor’ na Banji, kad nas je sve pankere jedan tarli špirita odveo u trnu, pa u pomračenje uma?
Il’ je sve to čak sezalo još i dublje, cik-cak krivinama moje DNK sve do mog djeda i imenjaka, koji je umro k’o alkoholičar, činjenica koju sam sazn’o možda isuviše kasno u životu?
Jel’ na to misle kad pitaju: Da li ste sada, i da li ste ikada bili?
*
Kad je Annette istakla da bi željela da probamo opet, ja se polako skinuh s lijekova koji su usporavali moje orgazme i navukoh se, polako opet, na neke nove koji su činili da mi glava kuha k’o Roršakova lava-lampa. Kren’o sam da idem u šest ujutru u sjeverni Portland na sastanke društva liječenih alkoholičara u smeđe-etisoniranoj crkvenoj aneks sobi koja je mogla bit’ transportovana direkt iz kak’og proleterskog jugoslovenskog kulturno umjetničkog društva, cirka 1975-e, samo sa malom statuom bijelog Isusa kako radi svoju tragičnu filskulturu sa okrnjenog reljefa na po zida umjesto šljašteće zvijezde petokrake.
Anonimusi sjediše skrštenih ruku, il’ se krijuć’ iza džambo čaša kafe, sa sindromom-nemirne-noge šutajući red ogoljenih ispred sebe, il’ tandarajući po budžacima. Ovi lijepo obučeni krstiše noge, i sa jogom ispravljenim kičmama, guzovima stiskaše jastuke za meditaciju. Ovi u bejzbol kapama i sa crnim-pod-noktima, naginjaše se naprijed, nogu raskrebačenih k’o da su im genitalije bile na gotovs. Mlađi se rijetko javljaše da pričaju, pripremljeni inim školama i bogomoljama kako da se ponašaju pozad’ sobe sa dominantnim proscenijskim lukom odakle naviru sve upute. Neki heklaše vunene kape, dok ih drugi gnječiše u krilima. Jedan uvijek tuširaše sljedeću stranicu svog stripa u nastajanju. Jedan spavaše, budiše se, opet spavaše.
A ja se zajebavah i pričah anegdote, ušuškavah perfektne male replike iako smo bili upozoreni da nema priče kad neko drugi priča, i opet niko se nikad ne naljuti na me. Naučih razliku između krivice i sramote i značenje još ponekih do tad manje poznatih pojmova, kao prevencija recidiva, kao samo-ljubav, kao Viša Sila, sve nove alatke za poredat’ u moju kutiju za alat, američka metafora koja u mom slučaju gubi smisao jer ja nikad klina u dasku pravo nisam umio zakucat’. Ja držah audicije za moguće mentore u borbi protiv ovisnosti, aplaudirah brojne godišnjice i dočekivah brucoše sa svojim dobronamjernim podjebavanjem iz partera.
It works if you work it, ponavljasmo. Sve radi kad se trudiš!
Fake it till you make it, deklamovasmo. Glumi da radi dok ti ne uspije!
Tako ja i uradih, te postadoh svjedok kako glumit’ da sam već uspio imade čudnovat utjecaj na moj život. Sam taj jednostavni dnevni ritual, to praskozorno druženje, pripremalo me da tog dana ostanem na pravom putu, da ne skrenem. Počeh osjećati neku novu energiju. Annette i ja učlanišmo se u teretanu i ja veslah po suhom dok ona trčaše u mjestu do mene, a poslije ja se zajebavah u sobi s tegovima, gledajuć’ keslate titlovane jutarnje programe na velikom ekranu, dok ona ne bi obarena izletjela iz tuševa u zadnji tren da je ja trznem na pos’o. Na putu kući namjerno bih svratio u 7-Eleven—gdje sam prije kupov’o isključivo visoke kalaje jakog piva zvanog Hurikan— i pazario bocu dijetalne kole il’ čokoladice od kokosa, a činilo se čak da me je i porodica sa Šri Lanke, u čijem je vlasništvu ona bila, tretirala sa više ljubavi.
Annette me opet k’o zavoli, poče da se smije mojim budalaštinama, da se otvara, da se više sjeća starih dana. Ne biješe je više strah da mi kaže šta joj je na srcu, pa poče da me jaše zbog usvojivih razloga i meni postade jasno kol’ko emocionalnog posla je ta žena morala odrađivat’ u sebi da bude sa mnom, kol’ko toga nije mogla ispoljit’ dok sam ja bio p’jan.
U danima ovulacije mi bi krenuli jedno na drugo s ekstra pažnjom, i sve bi postalo nekako ozbiljno i značajno, i ja nikad ne znadoh kako da se s tim suočim, i k’o i uvijek pođoh da se sprdam: Hajmo napravit’ Timmy-a, a ona se odvali smijat. Ne dala ja dijetu ime Timmy, da rak raka. Pa dobro, možel’ Cornelius? U školi bi mu vikali Cornholio! Njena bi bila zadnja: De prestani davat imena djeci, ohladi se ko porcelan!
I pisanje me krenu, baš u pravo vrijeme, i bestjelesni glasovi Hollywood-a pođoše opet da zivkaju, trubeći komplimente tipa brilijantno! al’ ne plaćajući pri tom’ ni banke. Skoknuh ja dole nekol’ko puta avionima Horizon Air-a, u kojima za razliku od drugih kompanija džabrlame serviraše vino i pivo, al’ ja se držah djevičanskih Bloody Mary miksera, sav ponosan na svoju jačinu.
Jedne noći kad me prošvercovalo u vilu u Thousand Oaks-u, ja promatrah ljude koji su tol’ko žudili da budu dio filmske industrije kako glume da to već jesu, pred ljudima iz filmske industrije koji ih brutalno vraćaše na zemlju, uživajući u svakoj sekundi svoje lažne moći. Oko dva ujutro ljudi su se dijelili na gole i na obučene, a basnoslovne svote para šmrkaše se iz pupaka, salijevaše niz jednjake, i nakapavaše direktno na očne loptice. Termin “zbomban” dobi novo značenje koje je odgovaralo onome čemu postadoh svjedok te noći, jer sam vidio ishode nekih pravih bombardovanja (granitaranja ustvari, al’, jebi ga, pusti mi ovo).
Da se nisam pridružio? Nisam. Sjeti se, ja sam bio jak.
Sve radi dok se trudiš, ponavljah u glavi, i nastavih radit’ na sebi.
Glumi da radi, dok ti ne uspije, ponavljah, i uspjede mi, i bas tu, gledajuć’ unazad, baš tu biješe čvor, u tom malom, trećem po redu glagolu, u tom malom, drugom po redu stihu moje mantre. To malo uspjede popraćeno s naoko-bezazlenim mi, zajedno čineći—poslije, možda Just Do It—jednu od najameričkijih fraza: I Made It: uspjedoh, uspjede mi, dostigoh uspjeh, svi prijevodi u nekom jebenom aoristu koji Amerikancima samo zvuči konačno, što opet stvara iluziju da je i put ka uspjehu konačan, da se uspijevanje može dovršit’. Sugerisaše im podsvjesno da kad dođeš do uspjeha više ne moraš glumit’ da radi, dok ti ne uspije—nakon svega uspjede ti, sad si rahat. Sugerisaše da je obećana zemlja, zemlja koja se da naselit’, da je američki san stanje u kojem se vazda ostat’ može.
Nekoliko sedmica poslije ovog ispita nad ispitima, i dan prije mog leta za Kopenhagen, na povratku iz društva liječenih alkoholičara, ja svratih do supermarketa i uzeh minijaturna pakovanja sredstava za higijenu, bocu Porta, običnu, ne-na-baterije četkicu za zube, pačje karabatke, jedan mango, serrano ljute papričice i kosher sol za za kuću.
*
Gurnjava je ovaj pos’o, probijanje naprijed, al’ ne u pozitivnom smislu. Više je gnjavaža. Richard je bio zasluženi dobitnik neke nagrade za film a ja, po njemu, haman nisam im’o ništa na vidiku. Tako mu se ja i pridružih. Nismo ni jedan baš gorili da to radimo, al’ et’.
Al’ radili, to jesmo, nemojte me pogrešno shvatit’: dizali smo se sabahile, pravili okvire radnje i strukture, numerisali scene i slagali ih u neki red, guglali Korejske običaje i pokušavili ući u glave izmišljenih likova k’o da su oni mi. Ispitivali smo mogućnosti, razmišljali o njihovim tijelima i prvim seksualnim iskustvima, kosturima i drugim tajnama u njihovim ormarima, njihovim vezama sa grupama i individuama, milinama i jadima, boljkama i krivicama. Zamijiesili bi im dobro, izmišljajući njihova prva sjećanja i druga emocionalno uzdignuta stanja koja su ih činila njima samima. Bili smo otvoreni napomenama “ljudi u odijelima,” njihovim bilješkama, switcheroo promjenama, “idejama” i kombinacijama. Kako bi bilo da žena glavnog lika pati od astme ili da je lezbejka, spastična debeljuca il’ Tea Party konzervativka? A šta da u jednom trenu ufatimo protagonistu kako jede prhut il’ lompe iz nosa? Trebajul’ nam dvije sestre, il’ bil’ mogla jedna glumica igrat i pesimistu paničarku i ravnodušnu prelju? Il’ je bolje opet da ima brata? Mrtvog možda? Slijepog?
Richard me je izluđivao jogom i svojim sranjima o zdravom življenju, istezajući karlicu na našim sastancima i poklanjajući se suncu u danskim prozorima, u isto vrijeme generalno pozicionirajući svoju guzicu u mom pravcu dok sam ja tipk’o naše prostodušne holivudske replike tipa “Uostalom,” i “Obećaj mi,”i “Slagao si me.” Meditir’o je dvije minute svakog sata, tačno na poklapljanje kazaljki, tušir’o se ledenom vodom, i racionis’o nekakve specijalne NO-GMO bezglutenske vekne (valjda) hranjive mase koje je dovlačio čak iz Los Angelesa.
U kontrastu, kad god bi on otiš’o da piša ja bih, drito iz kofera, drmn’o Grant’s viskija i kroz prozor gledio debele neke—haman su mi ličili na—golubove kako zapetim kljunovima vrijebaju proljetne pupoljke.
Danska biješe siva aprila, njene zgrade bijahu od cigle a Danci imaše zdrave butine od biciklarenja i šetanja pasa, dok im neki od siće gvozdenjaci imaše rupe u njima. Čuj, mjesto izgledaše sigurno za život. Danci koje sam uspio upratit’ nisu prelazili cestu na crvenom, čak i kad nije bilo nikog da ih vide da to urade. Niti su, ovdje pretpostavljam, jeli lompe iz nosa. Jok, na Sturlasgade kod Islands Brygge u Kopenhagenu, Danci su nekako uspjeli sve sebi uzdurisati.
Richard me zateče kod zdjele s voćem i krenu palamudit’ o žalima modernih banana: sav taj genetski inžinjering da se poveća slatkoća a suzbije gorčina, pa tretman banana farmera (bananera), pa činjenica da ima boljih načina da se stigne do tog ključnog kalija sa il’ bez karbonskog otiska na planet i jos štošta; tu negdje ja izgubih nit. Poslije malo, natjerah se opet da čujem o čemu on to sad. Veli, nema on ništa protiv banana za kuhanje jer su one prirodno prisutno voće, a meni dođe luda i ja u inat ogulih obe izubijane banane iz zdjele i požderah ih pred njegovim očima, klovnovski se zaletih i u čarapama kliznuh do u ćenifu i zalupih vratima, mada mi se uopšte tamo nije išlo.
Stan u kojem smo odsjeli pripad’o je Richardovoj jaranici, modnoj stilistici i scenografkinji, i biješe tu po zidovima interesantnih crta dizajna i pregršt čudnih detalja, fotografija naježenih guzica modela koje si moro dobro pogledat da ustanoviš da su guzice a ne neke druge prirodno prisutne brazde i pukotine tijela, maski iz Senegala, i hičme sova (iz nekog razloga) u asortimanu umjetničkih medija kako beztreptajno pilje sa iznenađujućih loga po stanu. Odvrnuh slavinu da se dobro čuje. Moje odvratno lice u špigli nemožede nikog smislit.
Probah se usredotočit na to svoje lice nebil’ se na njega navik’o, što mi nikad nije uspjevalo, čak ni kad sam dijete bio—neka tuga tu u mojoj faci tipa klovn-koji-plače koju bih i sam volio opalit bokserom—probah natjerat mir i opuštenost u svoja podbuhla tkiva što mi k’o i obično ne uspjede, i navrnu mi takva kriza da ja izletih iz ćenife sa nekim izbezumljenim poletom u nogama, nekom strašnom, u stvarnom životu nemogućem, neizvodljivom prelazu iz dokolice u akciju koja pripada samo likovima iz video igrica, napravljenih da na pritisak dugmeta tako lako potrče, ne uspijevajući uhvatit kako se to i zašto se mi ljudi uistinu damo u trk.
“Odoh smočit noge u danskome moru.”
“Možda te i probudi,” reče Richard, svjesno, sa svoje joga poze po nazivu planina. “Ništa k’o studena voda da ti pokaže gdje ti prestaješ a gdje počinje ostali svijet. Svoj ti pos’o.”
“Čuj pos’o? Nismo banke vidjeli.”
“Samo ti idi, izguštiraj, pa ćemo opet pokušat’ kad se vratiš.”
Naš filmski scenario o prvoj generaciji Korejaca u Americi je taj kojem je treb’o naš ponovni pokušaj. Pisali smo ga na špekulaciju, bez honorara, i nije mi se više išlo u tu dinamiku, da ja slušam šta on misli da je krucijalno (pogrešno) a da on ne sluša šta ja mislim (ispravno), te ja prođoh pravo do kofera i spakovah u ruksak moj tajni viski, moje knjige, moje jedine lijekove.
“Tebi treba dobrih osam sati hoda. Moraš malo sjebat to tjelo, il’ ti sva ta energija samo sjedi, ne znas šta ćeš s nje.”
“K’o ti što znaš. Trebo bi ja bit’ k’o Dick.”
“Hey, man,” veli on, sleže ramenima ko biva: tako je kako je.
Pomislih da se pustim da potpuno svisnem, da se nekako likvificiram u baruštinu bivše-ljudskog gliba, da se prolijem. Razmatrah mogućnost da se pred njim mašim viskija u ruksaku, da mu pokažem kako bi jos moglo bit’, al’ sačekah dok nisam bio sam u haustoru zgrade da to uradim, na granitnim stepenicima okružen zaključanim danskim biciklima. Što li ja to tako? Što li ja uvijek mislim da nikom ne treba da vidi moju stvarnost, da mene to nešto k’o boli?
Poslije nešto vremena, poslije umo-anihilirajućeg viskija, ja samog sebe sakupih po stepenicama k’o kamaru prljavog veša, i pokupih se u povelik naramak, i odvukoh to svoje rasulo do obale, gubeći poneku čarapu il’ gaće u putu, vukući rukave i nogavice po peksinluku dunjaluka. Tu ja istovarih svu tu svoju masu na neke kamenice pored vode, i odmorih tu neko vrijeme poprimajući oblik kamenica ispod sebe, al’ ne mogodoh naći petlje da se pustim da potonem i riješim se svega, malo po malo il’ odjednom, svejedno mi. I u tom stanju, zureći u vodu, ja pogledah ribe. Ja pogledah rakove. Ja pogledah kalaje kole. I ne vidjeh ja ništa od toga.
Mobilni mi zazuja tekstom. Annette piše: TRUDNA SAM . Baterija mi je bila na 1%. Ja joj krenuh kucat nazad, al’ ekran mi pocrni.
Ja sagledah pejzaž u neočekivanim suzama.
Troje prosječnih danaca pojavi se na obali s moje desne, sa blijedo-žutim kerom sa oker glavom—labradorom valjda. Oni postaviše zelene konzerve piva na cementne blokove pored njihove klupe, a jedan koji je izgled’o azijatskog porijekla izvadi crven gumeni frizbi i gumenim pokretom ruke frljaknu ga od sebe. Ker se zaleti za njim — ma jebo zube! jebo vilicu — grlom se zaleti, ko da je htio da ga udahne a ne uhvati, eto kako se zaleti.
Plakah ja tu gledajući to, lica ozarenog slinom.
Bilo mi je u srcu Abrahamično vidjet tog kera kako materijalizuje u stvarnost ono što je vjerov’o da je istinski život i nije nalazio apsurdnim il’ monotonim, niti srceslamajućim, to da mi, životinje ovog svijeta, moramo glumit i perpetuirat isti da bi ga imali, da bi imali u čemu bit’. On je prosto letio za tim gumenim diskom k’o da mu život od toga zavisi, što naravno i zavisi i ne zavisi u isto vrijeme.
Ja izvukoh svoj tajni viski s pomišlju da ga prolijem u more k’o što bi to neko u filmu uradio, suočen s ovim novostima. Al’ tamo s desna neko opet drugi iz grupe Danaca, neka štreberka, uspjede bacit’ onaj frizbi skroz gore u krošnju drveta, gdje on i zapade. Ona i ova dvojca pođoše drmat stablo nebi’l ga otresli, al’ uskoro im to sve dosadi i oni nastaviše udarat po pivama i pričat na danskom, dok ja posmatrah polagani dekrešendo zanosa kod zagrijanog kera, metamorfozu njegovog kevtanja u tišinu, njegovih skokova u ofrlje pokušaje, dok se zaposve ne umiri, i leže na zemlju, šmrcajući njuškom slani zrak.
Potegoh iz flaše, ne varajući sebe da je u slavlju.
*
Ne spomenuh ja Richardu ništa od ovog jer on mrziše kad bi se išta veliko desilo ljudima s kojim je on radio jer bi to svakako pokralo njihove vrijedne kreativne sokove koje su pripadale samo njemu, samo Richardu i njegovom projektu.
On čak imaše i pravilo o ne gledanju filmova dok se radi na scenariju jer vjerovaše da bi se klišeji i manerizmi drugih ljudi mogli uvući u podsvijest, a time i na stranice njegovog scenarija. Na gledanje TV-a gled’o je liberalnije i noću, projeciranog na bež navlaku za jorgan okačenu sa plafonskih cijevurdi prema kuhinji stana, mi pratišmo nekog ćelu, Amerikanca, kako hoda po svijetu, kusajući tvrdokuhana pačija embrija i pohovana kravlja vimena, u čokoladu umočene mrave i ražnjiće od tarantula. Taj opisivaše okuse (Mineralan) i miriše (Ovo se čuje na organe) nemaštovitim izvedenicama. U nekim trenucima čak je i ćeli bilo očigledno da ga lokalci zajebaju, izmišljajući običaje samo da ga vide da poj’de mokraćnu cijev narvala umočenu u motorno ulje sa užezlog Kawasaki motora.
“Ovo je za povratit’,” reče Richard s poda, sjedeći prekrštenih nogu k’o dijete u obdaništu i sam sebi mjereći puls na vratu. “K’o nas prvijenac.”
Bio sam siguran da on tako misli samo o mojoj izvedbi u našem prvijencu.
Ja sam upozn’o Richarda u Univerzitetu Kalifornije u Los Angelesu gdje je on bio smjer za film a ja za teatar, gdje sam mu onomad napis’o scenarij za kratkometražni film o traumatizovanom Bosancu, jednoj verziji mene, koji postane plaćeni ubica, potpuno poludi, postane opterećenje svojoj organizaciji i nova meta svoje šefice, također plaćenog ubice. Ali u glavi ovog lika on se raspolovi, te u borbi za dominaciju tijelom njegova sjebana, ubilačka strana završi u egzilu, izgurana van’ nevinim pasjalucima druge strane njegovog identita, mladog tuzlanskog pankera koji je on nekoć bio. U dimu takozvanog suhog leda dvije se strane na kraju izgrle i pomire u dnu bijelog hodnika, ispred vrata iznad kojih zeleno blješti riječ IZLAZ. Ja nisam bio baš neki glumac a i on je tek učio da režira—mada je on stvarno bio vidra za organizaciju i uspio obezbijediti dovoljno para od producenata početnika da nam omogući da sedam dana džaba snimamo 35mm kamerom u studiju ABC-a u Los Angelesu, i jos negdje naš’o internacionalnu zvijezdu da igra šeficu ubicu naspram jadnog mene.
Bili smo tako blještavi početnici da je to bilo kristalno svakom profesionalcu na setu. Ja sam bio toliki kaš da sam poslije totalno napustio glumu i pred’o se pisanju, meni sigurnijoj stvari, gdje se neuspjesi dešavaju u privatnosti svog sobička a ne na celuloidnoj traci, gdje ih svakim gledanjem moraš opet ponovo, u kostima osjetit’ i preživjet’.
Krenuh prebacivat’ kanale, izlažući stan i nas dvojcu nizu promjena svjetla, zaustavljajući se na nekoj sceni u kojoj mali majmun hramaše pjeskovitom plažom, pokušavajući da jednom, k’o granom tankom, ručicom nosi ljuljajuću Pina Coladu k’o po’ njega, proljevajući iz čaše i vristeći za prolivenim sa dozom žaljenja koja mi je bila jezovito prepoznatljiva. Kenjatorsko-britanski dokumentarni glas identificira ovu vrstu kao Vervet majmune koji su iz zapadne Afrike doneseni na Karibe još za vrijeme robovlasništva te onda nastavi da nam pripovijeda o eksperimentu koji se tu provodi nad njima i njihovim odnosom sa alkoholom kojeg bi majmuni krali po plažama turističkih kompleksa kao jednom od izvora kalorija. Navodno neki od majmuna su bili čistunci i držali se podalje alkohola, neki su pili samo u društvu drugih majmuna koji piju, dok su neki bili baš poput mene.
Richard se nasmija sebi u bradu jer je garant mislio isto što sam i ja. Garant, jebo mater svoju.
Ma jebi se ti, pomislih pravo u njegov fakirski potiljak i odvukoh se u svog brolga krpe, čeprkah sad tam’ sad ‘vam’ po stvarima, gledajući da mi on ne može vidjet lice—MA KOJI SE KURAC SAKRIVAM?—i opet se potajno latih flaše. Izvrnuh se onda na dušek, upalih laptop, odabrah nasumice dokument na jebeno-krcatom desktopu, neki moj stari scenarij na bosanskom, i razvalih prstima frcat’ bijesne riječi.
Ostatak hefte, umjesto da radim na scenariju o Koreancima, ja isparih u svijet moje prošlosti, u Tuzlu, u Bosnu oko 95-e, i kad upitan kako mi ide tvrdih da sam u zoni nadahnuća poslije čega bi me obično ostavilo da na miru radim.
Radnja te priče se vrtila oko jednog američkog reportera, sociopate, koji ne uspjevši u svojoj mahali, dođe u ratnu Bosnu, i umjesto da izvještava o toj tragediji on orkestrira jednu mnogo goru da bi dobio ekskluzivu i napravio za sebe ime. U prvobitnoj inkarnaciji on je bio ljigav i neuredan al’ ja ga promijenih i napravih manijakom zdrave hrane i snobom najviše iz terapeutskih razloga.
Kad Richard skonta da ja riječi njegovog scenarija nisam napis’o on se umalo ne šlogira od bijesa, te pokupi svoje kofere i odjeba kući, dva dana prije našeg isteka boravka. Ja od tad počeh pit’ na otvorenom, salutirah golubovima, gledah filmove, papah banana, nastavih pisat’ svoj scenarij na bosanskom, posvećujući ga: Timmy-ju, s ljubavlju.
*
Čim me pokupila sa portlandskog aerodroma Annette je znala.
Odvezla nas je kući s usnama k’o znakom minusa dok ja razdragano baljezgarih o Danskoj, pjanski misleć’ da dobro glumim da sam sav svoj, prekardašavajući u pravljenju se ludim. Kod kuće njoj ne preostade ništa nego da počne plakat, ali po prvi put s nepokolobljivom nekom mirnoćom koja me sruši na pod jer mi se noge same odsjekose.
Ona pusti da šutnja i vrijeme odrade svoje, kasapeći nerve. Onda:
“Ja ovo sama ne mogu,” reče, brižno kršeći prste pred otvorom svoje utrobe.
I tako ja zavrsih u vanbolničkom programu za odvikavanje koji je bio toliko holistički sveobuhvatan i toliko u duhu novog vijeka u samom prisustvu čijeg bi Richardova dobra aura sigurno doživila orgazam: pet put’ heftano vodičem usmjerena usredsređujuća meditacija, pa grupe podrške uz jogu i takozvani petoigleni protokol akupunkture namjenjen specijalno za ovisnike, i već tada, od tog prvog dana, izvaljen u Lamborghinija, kako je mirna žena za akupunkturu od milja zvala tu stolicu, za razliku od drugih, skromnijih koje je zvala Toyotama i Pinto-ima, ja planirah mali recidiv za Božićno ferije. Mali plan, onako za sebe, vrsta cilja, da mi pomogne da istrajem kroz program.
U međuvremenu postadoh uzoran klijent, tačan u bobu, uvijek znajući sta da kažem, jer sam sve naučio za vrijeme odgovarajućih kurističkih momenata u društvu liječenih alkoholičara. Annette dođe sa mnom na nekoliko sastanaka, bijaše s početka malo sumnjičava, al’ s vremenom prihvati moj novi vremenski raspored, moju novu komunu znanaca. Ja dobro smršah, počeh da spavam k’o gluha mačka, prestadoh galamit’ na nežive stvari po kući koje se ne ponašaše onako kako sam ja mislio da trebaju. U dva mjeseca sprijateljih sa svim drugim klijentima, s osobljem programa, s pripravnicima koji su testirali nasu mokraću, ma sa čitavom zgradom.
Prije, poslije i za vrijeme rada na oporavku ja nastavih da pišem, i kako bi to uvijek bilo kad god bih ja sjeo pred prazan list, odnekle iz pozadine mozga ideja flaše bi na me zijevnula k’o sfingter, vapeći: Hajde junače, znaš ti dobro za šta si! Hajde ‘vamo s nama, gdje pripadaš, ‘vamo gdje se izbjeglički otpad cijedi od zadnjih hranjivih sastojaka. Nama treba. Nama daj to zadnje iz srca, mozga, džepa, novčanika. Koji će tebi to? Šta ćes s tim’? Nama daj. Ne boj se ti za poslije. Poslije ćemo te izasrati, naklindžati, posprejiti po American Standard porcelanu, isprat te puštanjem vode u utrobe naših veličanstvenih gradova, i ko zna, što da ne, reinkarnirat. Hajde.
Al’ ne odgovorih ja na vapaj. Uspjede mi ovaj put.
Umjesto toga ja se zakopah ispod slova, promijenih strukturu svog bosanskog scenarija i napravih ga više u ansambl film, promijenih reporterovo ime u Richard a njegovom pomoćniku, glasu razuma u čitavoj priči, dadoh ime Tim-
Hodajući ulicama moga grada 1994-te ovaj Richard čuje muziku kao da dolazi iz zemlje, malo njušne okolo i nađe leglo pankerčića tinejdžera kako probaju u podrumu gradske opštine. Grupa im se zove Duvachki Orkestar, ime mog benda iz srednjoškolskih dana, samo mi nismo duvali u trube nego ljepilo.
Bubnjevi su im skalamerija od kanti iz UNHCR-a, bas im je kontrabas ukraden iz pravog orkestra, gitare su im akustare, a njihov frontmen, baziran na drugu mi iz djetinjstva Igorom, totalno lud. Richard i Tim gledaju, slušaju, ne mogu sebi da dođu jer ova djeca zvuče baš kao melodični pankeri popularni u to vrijeme u Americi:
We don’t want this adolescence/ weakness in the times of crisis/ heads full of good advices/ that we’re too proud to take, Igor kreveljeći se pjeva u mrtav mikrofon začudo visokim ali slušnim glasom, kako je to radio i u pravom životu.
What do you know that we’re not aware of/ don’t tell us that you’re not scared of/ future/ that’s coming our way!
Richard im postane menadžer, snimi svoju prvu priču o njima za TV. Segment je pozitivna crtica iz rata o neslomljenom duhu građana koji idu umjetnošću protiv nasilja, o mladosti Bosne koja ustaje protiv sranja za koje su odrasli krivi. Mi upoznamo ostatak benda: bubnjar s irokezom, koji on po noći mora po sredini počešljat da izgleda normalno kad tezgari džigaru; basist koji je bukvalno vezan za svoju curu (kanafom); ritam gitarista koji sam zapravo ja; I solaža-gnjavaža gitarista kome je cijela familija otišla na drugu stranu a on u inat ost’o i otiš’o u Ljiljane sa sedamnaest.
I CNN i BBC kupe priču. Christiane Amanpour zajebe ime benda u eteru. Pisma podrške pljušte. Bono Vox donira muzičku opremu. Duvachki Orkestar snima demo po nazivu Scream of the Cockroach na pravim instrumentima, uštekanim u struju. Oni naprave najjednostavniji crno-bijeli spot za njihov prvi singl Adolescence. Richard hroniči svaki njihov pokret, napravi posebnu priču o svakom članu grupe, njihovim svakodnevnim životima. Mi saznamo da je cura od basiste trudna, da je bubnjar na heroinu, da Igor nema gdje da spava, da je solo gitarista puko od linije. I o mom glupom životu saznamo bla bla. Evropski MTV ima premijeru spota za Adolescence. Spominju ih u rečenici s Green Day-om i Ramonesima.
Odjednom, novi rat. Ruanda. Oči su svijeta sad uprte u Afriku. Niko ne kupuje sretne priče iz Bosne. Richard gleda kako mu uspjeh klizi iz ruku.
Treba mu dobar kraj priče, buduće knjige, dokumentarca i on skuje dijaboličan plan: on dadne Tim-u da organizuje prvi javni nastup Duvachkog Orkestra u glavnom parku u Tuzli, da se obilježi završetak snimanja prvog albuma. Ali, iza njegovih leđa, on se uveže sa neprijateljskom stranom u konfliktu i preda im sve podatke, datum, vrijeme, koordinate gradskog parka.
Na dan koncerta Richard unajmi nekoliko snimatelja da uhvate “ovaj događaj” iz svih mogućih uglova ali Tim-u je nešto šuhva. On krene da istražuje i naravno sazna za Richardove planove ali isuviše kasno. Iako želeći da upozori članove benda da moraju da otkažu, da je grad na udaru, on to ne može.
On bi treb’o da im pošalje poruku i ta bi poruka trebala da im stigne na vrijeme i oni bi trebali da otkažu nastup tako da se niko ne pojavi na koncertu, ali, pošto su oni istinski pankeri, pankeri kojih boli kurac, oni bi trebali da se suoče s Richardom i da ga ubiju ko vola u kupusu, da ga svežu za drvo u po’ parka ispred same pozornice i da onda iz inata odsviraju koncert kako je i planiran sa ovim odvratnim krmkom kao jednim jedinim gledaocem u po’ minobacačkog napada—možeš mislit’ koja bi to daredža panka bila—al’ on to ne može.
On to ne može.
On to ne može jer se curi od basiste pojavile mrlje krvi na gaćicama i oni jure u bolnicu gdje im doktor kaže da se to zove “kromozomna katastrofa” i ona opet izgubi trudnoću. Još jednom. I onda u trečem činu oni ispare za Ameriku, emigriraju kao izbjeglice, nastane se u Portlandu, državi Oregon, u svojoj prvoj sopstvenoj kući.
Mi ga pratimo. On se probije kroz njihovu, njegovu i njenu, definitivno možda ali najvjerovatnije nikad buduću bebinu sobu, u tom trenutku samo njenu sobu za meditaciju i jogu, samo da osjeti kako je u njoj bit’.
“Da li ste sada i da li ste ikada bili Timmy?” pita on plačući spužvu za jogu. “Da li ste sada i da li ste ikada bili ugrušak krvi?”
Nepripremljen, lud, u grizi i muci, ne zaboravite potajno pijan, on se povuče, i u povlačenju nehotice izbije u sobu između soba, kroz koju je on vidi za kompjuterom u ofisu. I ona njega vidi, takvog. Ogorčeno ona pauzira scenu na ekranu, pita:
“Šta to bolan radis?”
“Šta to bona radim po sobama koje su moje?” kaze njoj basista.
Ona prostenje, pritisne play i nastavi sama gledat’ Good Wife,
—iako znadoh vrlo dobro, bolno znadoh, da ovo nije i da nikad neće moći biti prava pripovijetka, biti pravi film.