U prisustvu proljeća
Okliznut ću se ovdje.
Strovalit ću se s vlažne stijene
na šupljikavo kamenje prekriveno mahovinom,
koja samo izgleda meko.
Ili nešto drugo.
Zdrobit će me pianino marke Rösler
kada između devetog i osmog kata pukne sajla dizalice.
Izgorjet ću na sjedalu 15A, s glavom među koljenima,
uz mladog Mađara koji nikada neće vidjeti New York.
Oborit će me anafilaktički šok
dok nasred polja budem plela vjenčić od plavičastog cvijeća.
(Nisam ni znala da sam alergična na pčele.)
Utopit ću se u kadi uz trepet svijeća i dosadnu knjigu.
Rastrgat će me divlji psi u čije ću dvorište zalutati.
Zgazit će me vlak na neobilježenom željezničkom prijelazu.
Zapet će mi tvrdi bombon kao riječ u grlu.
Odnijet će me vjetar, valovi,
buka brze ceste, čovjek brz na okidaču.
Ili bolest.
Ili starost.
Jednom će me negdje nešto.
O tome razmišljam dok hodamo šumom.
“Zamisli”, kažem na glas, da razbijem grobnu tišinu.
“Za par će tjedana ovo golo drveće prolistati zeleno.”
(Znam da)
Nije pristojno ljude tjerati da
U prisustvu proljeća
Razmišljaju o smrti.
Tri pjesme o snijegu
I.
U šumi
Dok stabla obavijena maglom šute,
usporavam korake i otkucaje srca.
U pluća uvlačim tišinu šume,
ona je dublja od snijega.
U zamjenu nudim svoj topao dah,
i osluškujem
promjenu.
II.
O čemu mislim da razmišlja raličar dok ja razmišljam o njemu
Iz Ravne Gore stiže ralica.
U ralici raličar.
U raličaru crna kava,
žgaravica,
malo vode,
tableta za gastritis,
komad masne štrudle od sira,
jedna putna rakijica,
i još jedna putna, molim,
a onda nešto toplih uspomena na hladne zime
i sjećaš se prvenstva u sanjkanju na cesti,
od škole do raskršća ili kuda smo ono išli?
Vozim za ralicom po očišćenom putu
i mislim: Mora biti sretan.
Ovdje mu plaćaju da razbacuje snijeg,
a mogao je završiti kao onaj mali ledenih očiju,
koji ga je svake zime pobjeđivao,
a vidi ga sada, jadan,
živi u Rijeci,
gdje snijeg padne jednom godišnje.
III.
Na cesti
Na uskoj, bjelinom zatrpanoj cesti
čitam tajne poruke
vijugavih tragova guma.
Ostani, šapću mi.
U gradu ne možeš pronaći tišinu.
Zapisi iz Pule
Projekcije ljeta nalazim u drvenim ležaljkama koje je netko zaboravio skloniti, na izblijedjelim plakatima koji obećavaju krstarenja u toplesu, čitam ih u natpisima na stranim jezicima, koje nitko drugi ne čita. Dok prazne ulice ne ispune suveniri od gipsa, ribice u papiru, gemišt u plastici i klape s razglasa, ljudi su hologrami.
***
Ono kada je već skoro podne, a netko diže rolete u kući kraj koje upravo prolaziš pa znaš da im tek sada započinje dan i pitaš se: Zašto su toliko dugo spavali? Poželiš im stisnuti obraze i unijeti im se u lice: “Ma što si ti to sinoć do tako kasno radio, spavalice?”
***
Starčić otvara prozor u zgradi uz koju hodamo.
“Miriši baš kao moj nono”, raznježeno kažem.
“Ne možeš namirisati ljude s prvoga kata”, odgovara muž. “To ti je miris vlage iz podruma.”
***
U jednoj od kamenih zgrada je i ovaj stan
s visokim stropovima koje mogu dotaknuti
kada se popnem samoj sebi na vrh glave
jednom
i još jednom.
Centar svijeta
(Zapis o egocentričnosti)
U drugom tjednu ove godine Kate Middleton slavi rođendan. Piše da je tužna. Kanye i Kim se razvode. Amerika odlazi kvragu.
Čitam: “U trenutku smrti Michael Jackson nije imao nos.”
Čitam i da su negdje daleko u rodilištu izgorile bebe. Pod naslovom slika zelene zgrade. (Preskačem članak jer to mogu, a tamo negdje daleko prazne majke stišću prazne dekice.)
Čitam i da se negdje bliže srušio avion. Kada se svi čvrsto zagrle, u šezdeset će obitelji netko nedostajati. (Bi li putnici poslušno vezali pojaseve da su znali da se umjesto kući vraćaju moru?)
Negdje najbliže meni potresi mrve kuće. Kuće mrve ljude. Ako ikada ponovno otvore vrata, domovi više neće mirisati isto. Negdje najbliže meni ljudi ne mogu disati: od bolesti, od izgubljenosti, od straha.
I evo mene s kavom i novinama: od svijeta udaljena, za stupanj pomjerena, odsutna i uvjerena da je meni teško.
“Daj se sredi, molim te”, kažem si u ogledalu dok perem lice. “Na tvoje bi probleme Michael Jackson, da može, samo frknuo nosom.”
Zapisi iz doma
Sjedim sama na podu dječje sobe. Prema razbacanim igračkama i odjeći pokušavam zamisliti kuda su se djeca kretala ujutro.
***
“Krećem za dvije minute”, šaljem poruku dok ulazim u tuš.
***
Možda bih se i prepala umjetnog žohara kojeg mi je sin stavio pred vrata sobe da me nije pozvao da vidim što je pred vratima.
***
“Pun mjesec! Zato sam tako luda.” U noćnoj šetnji s psom Svemir mi je poručio da sam OK.
***
Kći u terariju uzgaja mrave. One izvan staklenog zatvora nemilosrdno gnječim palcem.
***
Dok čekam da zakuha voda za kavu, grabim svoju najdražu šalicu s police. Po meni se izlijeva kava koju sam skuhala ranije i koju sam nesvjesno, u šalici, vratila na policu.
***
Zamišljam da su pjesme na radiju posvećene meni. Najtužnije su mi one u kojima se prepoznajem.
***
Na internetu sam iz dosade izradila besplatnu natalnu kartu. Možda nisam trebala. Rekla mi je kakva sam.
***
Ovoga se puta stvarno mijenjam. Sjedim u kuhinji i namjerno si kuham čaj iako znam da je to samo voda koja se pravi da ima okus.
***
Lampa u blagovaonici žmirka. Pokušavam interpretirati poruku koju mi šalje Morseovim kodom. Bit ću razočarana ako je nešto banalno, tipa: “Promijeni mi žarulju”. S druge strane, možda očekujem previše od jedne lampe.
***
Opsesivno se trudim održati mrave u terariju na životu. Danas sam pročitala da kraljica može živjeti do petnaest godina. To je petnaestak godina više nego sam planirala za njih preuzeti odgovornost. Nakratko me zabavilo zamišljati sebe kako u pedeset i petoj godini organiziram mravlji sprovod, a zatim me preplavio umor od dodatne odgovornosti.
***
Od šampona za jačanje kose ispada mi kosa.
***
Sutra se idem šišati. Željela bih neku drastičnu promjenu, ali najvjerojatnije ću mu reći da mi samo malo skrati krajeve.
***
Kada noću osjetim potres, stisnem sina uz sebe i zamišljam da smo u noćnom vlaku. Jutros smo pred zoru putovali u Budimpeštu.
***
“Vidi, mama, kako su nam sjene dugačke! Veliki smo kao da smo stariji od sto godina!”
Cijeloga se poslijepodneva osjećam jako maleno. Razvedrila me ideja da moja dugačka sjena nadopunjuje centimetre koji mi danas nedostaju.
