Kuham si kavu i čitam Balogov esej o poeziji, piše o nadrealistima, piše poezija nisu riječi, nego ono bijelo između njih. Razmišljam o bjelini. Voda kuha. Stavljam tri žličice kave u kipuću vodu. Dan je siv, u ovome gradu stalno pada kiša. Stiže mi poruka – Večeras u 8, slavim, 41, čovječe! Nisam raspoložena za rođendanske proslave danas. Ipak ću otići, na Igorovim proslavama uvijek bude zabavno.
Ljudi su se skupili. Žamor, smijeh, ples i dim ispunili su prostoriju. Nikoga osim Igora ne poznajem. Gurnem mu u ruke bocu sivog pinota i kažem – Sretno frend! On se krevelji i grli me. Uzimam čašu crnog vina, naslonim se na zid, pijem i promatram ljude. Djevojku koja vrti uvojak svoje plave kose i smije se nekim likovima koji strastveno pričaju o muzici. Drži ravnjak, jebote. Ritam, jebote. Pjesma je jaka. – govori jedan dok udara po zraku. Promatram par koji se hihoće i ljubi. Izvijaju se. I lika obučenog u Indijanca. Pleše plemenski ples zatvorenih očiju. – Ooga Chaka, Ooga Ooga Ooga Chaka. Perjanica je crveno-crno-bijela. Tu zastanem. Indijanac podiže koljena. – Ooga Chaka, Ooga Ooga Ooga Chaka. Jako maše rukama. Ja se ne pomičem. Svojom je slobodom prodro u moj grudni koš. Naglo se zaustavi i pogleda me. Prilazi mi i pruži ruku – Putar. Dobio sam ime po djedu koji se zvao Petar. Smije se. Ima semaforski crveno zubno meso koje me hipnotizira – Ooga Chaka, Ooga Ooga Ooga Chaka, izrazito bijele zube i bjeloočnice. Prodoran i iskren pogled koji se rijetko sreće. – Rastavljen sam. – govori mi dok mu perjanica silazi sve do obrva. – Činiš se prilično sastavljen! – nasmijem se. Dok perjanicu podiže nazad kaže da ga je žena ostavila. Jedan dan mu je sasula da se zaljubila u svog učitelja joge, on joj ljubav uzvraća i to već neko vrijeme traje. Kaže da mu je rekla kako je pravo vrijeme da ga suoči s istinom jer njen učitelj joge ide u Indiju na mjesec dana i ona ide s njim. Idu naći mir. Rekla mu je i – Luna će ostati s tobom, kad se vratim, naravno, mala ide sa mnom. Pa ja sam joj mama. Slegne ramenima. Pogled mu utrne i on odluta. Čini mi se da je u tom odsustvu prelistao život koji je proveo sa ženom i kćeri. Na listovima leže zajednička jutarnja buđenja i valjanja po krevetu, obrazi crveni od vikenda u prirodi, zagoreni batati i pileći bataci, bolovi u trbuhu, majčino mlijeko i osmjesi. Moj dah postaje kratak. Njegove oči kao dva mjeseca ne prolijevaju tugu, samo svijetle, svijetle. Usta zaobljena u osmijeh ne kriju žal. Iz mojih očiju tuga svijetli reflektorima nogometnih stadiona. Na terenu vidim svoga oca, njegov potiljak. Gdje nestaju velike ljubavi koje stvaraju djecu?
Nastavlja razgovor: – Sada živim u smeđem potkrovlju. Televizor, komoda, lampa, stol, stolica, krevet i ja. Kaže mi da je posvuda usamljen. Posvuda. U kosi, očima, u rukama. Najviše u rukama. Ruke su mu prazne. Bole ga. Otpadaju. Otkada su otišle, kaže, postao je asketski redovnik na usamljeničkim planinama. Njegov duh je raskomadan, pa nasilnički sastavljen unutar tijela. Šakom se udari o prsa. Pati od Takotsubo kardiomiopatije. Njegovo srce tako reagira na valove hormona stresa. Dio njegova srca se privremeno povećava pa ne može dobro pumpati krv. Osjeća bol u prsima i nestaje mu daha. Male koronarne arterije se grče. Simptomi su isti kao kod srčanog udara. To je zbog neobično mnogo receptora na vrhu srca. Njegovo srce ima oblik tradicionalne japanske zamke za hobotnice. Zamka se spušta u more. Kada hobotnice uđu u nju, ribari je podižu iz mora. Treperi njegova unutrašnjost. Bole ga obrazi i oči. Želudac se stisnuo. Srce se na kraju osušilo i otpalo.
Kaže da je oduvijek htio samo lutati, cestu dirati koracima ne objašnjavajući nikom kada će se vratiti. Onda je sreo nju – svjetla put, tamne oči, pa je odabrao maziti joj kosu i smjestiti cestu pod bračni krevet. Topio se tako Putar godinama na toploj površini ugodnog obiteljskog života. Odjednom – Bam!Indija! Kaže: – Ja sam Indijanac i u svojem smeđem potkrovlju svaki dan palim Palo Santo. Vadi iz džepa mali komad drveta, crn od paljevine na krajevima. Vadi upaljač, pali drvce iz kojeg ispušta mirisan dim. – Ooga Chaka, Ooga Ooga Ooga Chaka. Pita me – Znaš li to da …, da bi Palo Santo bilo ljekovito i magično mora umrijeti?
*Priča je nastala u okviru radionice kreativnog pisanja, u ogranizaciji Američkog kutka Mostar, pod vodstvom Senke Marić