- Neočekivano
Cigareta što gori u tami i razgorijeva se dok uvlači dah, polako, duboko. Leđima je okrenut svjetlosti, tako da se jasno vide samo izblajhana kosa, crni kožni kaput i pripadajuće teške čizme.
Kvragu; baš mi je to trebalo.
On okreće glavu k njoj, kao da je osjetio da ga promatra; lice mu nalikuje na skicu i svjetla i oštrih sjena.
„Oprosti”, kaže. „Nisam te vidio. Smetam?“ pita nakon kratke stanke, kao da je riječ o primisli.
Da, naroguši joj se razum; ali: „Ne“, odgovori. „Kuća nije moja. Zašto bi smetao?“
„Istina“, nasmiješi se on. „Jesmo se upoznali?“ upita, pokušavajući joj razaznati lice u gotovo potpunoj tmini skrovišta na balkonu. No prije nego što mu uspije odgovoriti, on se sjeti: „Jesmo. Jane nas je upoznala. Ti si Morana.“
Ime joj, ovako iskrivljeno zbog njegova sjevernolondonskog naglaska, zvuči simpatično; to što ga je uopće zapamtio joj laska. „A ti si Simon“, pristojno prihvaća igru.
Osmijeh mu zatreperi – a treperenje joj se odrazi u tijelu.
„Što radiš ovdje sama? Ne voliš tulume?“
„Ne volim gomile ljudi koje ne znam.“
„Pa, onda London baš i nije mjesto za tebe, ne?“ Prigušeno se nasmije.
„London je u redu – ali ne volim ovakve tulume. Nisam imala pojma da ih ljudi u tridesetima još rade. Malo me previše podsjeća na faks.“
„Složio bih se s tobom. Kao da je malo izmakao kontroli.“
Morana se nasmiješi. „I, koliko se dugo misliš skrivati ovdje?“
Simon odnekle izvuče gotovo punu bocu vina i stavi je na ogradu balkona. „Ovoliko dugo.“
Neki nepoznat dio nje natjera je da ustane, uzme bocu i promotri etiketu. „Jel valja?“ Na kraju krajeva, nema smisla praviti se da zna.
Umjesto odgovora, on posegne za njenom drugom rukom kako bi pomirisao vino u čaši koju drži. „Bolje od ovog“, zaključuje.
Ruka joj drhti, što joj se ne sviđa. U posljednjih nekoliko tjedana očito je bila premalo sama, jer tjeskoba se opet budi.
Usprkos tome, ona izlije sadržaj čaše u vrt ispod balkona. Simon joj uputi vragolast osmijeh i napuni joj čašu iznova.
„I tako…“ počne on, ugasivši dogorjelu cigaretu u pepeljari koju je netko ostavio na ogradi. „Što radiš u Londonu – i koliko dugo?“
Izraz kojim se služi je the City – ali sasvim joj je jasno na što misli. „Sad sam na odmoru. Prije toga bavila sam se nekim istraživanjem za postdiplomski.“
„Istraživanjem?“
„Nešto u vezi stare indijske književnosti.“
„Nešto u vezi stare indijske književnosti“, ponovi on i pogleda je u oči nakrivljene glave. „Čovjek bi pomislio da ćeš biti preciznija sa svojim istraživanjem.“
Nesklad između izgleda i riječi koje bira navede je da se namršti; no isto joj tako rosi dlanove.
„Analiza percepcije odnosa u pjesmama tipa marudham tiṇai“, izlane ona, na što on očekivano odgovara s: „A.“
I na trenutak se osjeća prljavo. Je li ti to stvarno potrebno da bi se osjećala sigurnom? Igre moći?
Pa, pitao je. Zar sam trebala lagati?
„Čime se ti baviš?“ vraća mu loptu, iznervirana spoznajom da joj ruka drhti dok otpija vino.
„Predajem engleski.“
Morana se zagrcne.
Naravno da Simon primjećuje – nije idiot. Ali isto se tako i smije, što zauzvrat nasmijava nju.
Pa, trebalo joj je biti jasno: the City.
„U školi ili na faksu?“
„U srednjoj.“
Ona ne komentira.
„Ne djelujem ti kao učitelj?“ pita je veselo.
Morana ga teatralno odmjeri od glave do pete. Panker do srži; uopće ne izgleda kao učitelj. „Ideš tako na posao?“
On kimne, izvlačeći iz džepa kutiju i upaljač. „Jasno, u učionici ne nosim kaput.“ Dok si pali novu cigaretu, plamen mu na trenutak potpuno razotkriva lice – savršeno utjelovljenje prljave tajne koju nije ni znala da ima. Nakratko promatra kako se dim koji je izdahnuo kovitla na svjetlosti što dopire kroz vrata, pa joj uputi drzak osmijeh. „Ali pomaže mi da uspostavim disciplinu. Što, s obzirom na to gdje predajem, i nije neko iznenađenje.“
Kladim se da pomaže. Mogu zamisliti horde zatravljenih cura kako otkrivaju neočekivanu ljepotu starog engleskog pjesništva.
„Jasno. Nezreli umovi obično bolje reagiraju na one koji nisu daleko ispred njih“, primijeti ona u šali – i barem u tajnosti svog uma – na svoj račun.
„Ooo, to je bilo nisko“, naceri se Simon. „Skoro pa ljubav.“ Izdahne i spusti pogled, pa ga polako, otežući, s osmijehom, vrati do njena lica.
Na trenutak ima dojam da će joj prići – ali Simon samo spusti pogled niz sebe, nijemo komentirajući svoju vitku, u crno zavijenu priliku, pa odustane smijući se. „Ah, dobro. Pretpostavljam da bi bilo vrijeme da prerastem ovaj stil. Ali kad je tako… ugodan.“
Ona skrene pogled i nasloni se na ogradu balkona – da se sakrije i razvrsta emocije koje su je preplavile. Stid, jer zašto bi joj prišao? I krivnja, jer prepoznala je to bezumno, iskonsko „da!“ kojim joj je tijelo reagiralo na mogućnost.
Samo raspoloženje, kaže si; predugo sam ovdje, to je sve.
Simon se nalakti na ogradu pored nje. „I tako; imaš akademske ambicije, ha?“ zanima ga.
Ona suspregne potrebu da se odmakne. „Ne. Ali daje mi vremena.“
„Vremena za što?“
„Za lutanje.“
Simon se namršti. „Nije li to u suprotnost s činjenicom da postdiplomski košta?“
„Posrećilo mi se sa stipendijom.“
„Izvrsno! Čestitam!“
Izgleda da mu je iskreno drago. Zaboga; zašto nije mogao biti glup ili primitivan ili bezobrazan?
„I tako, analiza percepcije odnosa u čemu ono?“
„Marudham tiṇai“, ponovi ona. „Recimo da je to jedan tip tamilske ljubavne poezije.“
„Zašto recimo?“
„Zbilja te zanima?“
„Zbilja.“
Morana se smiješi, oduševljena idejom da će joj pažnju skrenuti tema koju poznaje i koju toliko voli. Upušta se u sažeto izlaganje povijesti tamilske književnosti i objašnjava mu kako se u tamilskoj poeziji aham emotivne situacije u ljubavnim odnosima dijele na pet kategorija od kojih se svaka veže uz određeni prostor, uz krajolik: ljubavni susret uz plodnost planina u kojima cvate kuṟiñđi; razdvajanje i strpljivo čekanje uz mirne pašnjake i šume u kojima cvate jasmin, mullai; nevjera, sukob i zamjeranje uz rižina polja i doline u kojima cvate marudham; nestrpljivo čekanje ili razdvojenost u sumnji uz morsku obalu pored koje u jezercima cvate lopoč, neidhal; i bijeg ljubavnika ili odlazak muškarca na dugo putovanje da bi zadobio bogatstvo ili slavu uz pustinju u kojoj cvate pālai. Naposljetku doda da se ponekad emocije iskazuju izravno, ali da često prikazane samo motivima iz prirode, tako da je ono što se na prvi pogled čini kao pastoralna scena zapravo vješt prikaz psihološkog stanja govornika pjesme.
Nakon pozornog slušanja Simon počeka trenutak, a zatim upita digavši obrve: „Hoćeš reći da je cijela pjesnička zajednica govorila jezikom cvijeća?“
Ona se isceri. „Aha. Cvijeća, životinja, ptica, voda, doba dana i godine, bogova… svih elemenata koji prirodno postoje u određenom krajoliku. I imaj na umu da ga je publika razumjela.“
„To ne može vrijediti za cijelo društvo.“
„Pa, to ne možemo znati, ali moguće je. Ipak su to elementi svijeta u kojem žive, koji intimno poznaju.“
„Predmet je riječ je ideja“, zaključi Simon promislivši.
Morana kimne. „Vanjsko zrcali unutarnje i unutarnje zrcali vanjsko.“
„Opa. Za jednu konvenciju, ovo je… impresivno.“
Sreća u njoj nabubri, preli se u osmijeh. Ideja odaslana, primljena i shvaćena; postoji li nešto bolje?
Ovisi o ideji, odgovori si na vlastito pitanje kad joj pogled padne na fontanu u vrtu: umjetno sazdan vodopad što pruža okrepu ljubavnicima koji se sastaju u tajnosti. No susret ljubavnika zbiva se na planini, a ne u ovom ravnom, pokorenom krajoliku.
Ali zato se nevjera zbiva u pokorenom krajoliku: lako je dostupna zbog slabosti volje. Osim toga, i ovaj se balkon može shvatiti kao planina. Kako se dvije slike divno isprepliću… I to baš u ponoć.
Nije da to želi navesti kao primjer; svakako ne naglas.
Jer i dalje ga zapaža, a detalji nastavljaju kapati: kako se naslanja na ogradu balkona, kako mu se oči (plave; bistre i jarko plave) sužavaju kad se smiješi, kako mu tetive plešu ispod kože sa svakim pokretom ruke. U kretnjama mu ima nečeg neotesano elegantnog, nečeg što joj ne da mira. A naizgled iskren interes koji pokazuje za sve što mu govori doista joj nimalo ne pomaže.
A ne pomaže ni način na koji poseže za njenom rukom da joj napuni čašu sad kad se vratio iz kuhinje s vrčem vode i još jednom bocom vina. (Kad su uopće ispraznili prvu?) Na mjestu dodira osjeća trnce, zbog čega se povlači vjerojatno kasnije nego što bi trebala.
Reci nešto; u stanju si, nisi li?
Ali što ako griješim? Što ako je jednostavno takav, a ja u situaciju učitavam nešto što ne postoji?
Naizgled nesvjestan njenog unutarnjeg sukoba, Simon sjedne na pod. „Nema slobodnih stolica“, objasni na njen upitni pogled. „A ne da mi se više stajati.“
Ona prstom pokaže iza sebe, na stolicu na kojoj je sjedila dok nije došao.
On odmahne glavom. „Ostavljam je tebi.“
„Kakav si ti to panker?“
„Evoluiran.“
Ona se nasmije, pa uzme sa stolice jastuk, stavi ga na pod preko puta njega i sjedne. Pazi, doduše, da između njih budu prepreke: pepeljara, čaše, boca i vrč.
„Dobro, mislim da kužim kako krajolici funkcioniraju“, kaže on nakon što se smjestila. „Ali kakve to veze ima s tvojim radom?“
„Pa, pokušavam vidjeti što se da zaključiti o tamilskom društvu na temelju jedne kategorije pjesama.“
On si pripali. „Podsjeti me, koju si ono kategoriju odabrala?“
„Marudham tiṇai. Tema sukoba i nevjere.“
Simon otpuhne dim. „Nisi li rekla da su pjesme uvrštene u zbirke na akademiji?“
Ona kimne.
On razvuče usne u ironičan osmijeh. „Akademija koja odobrava nevjeru. Zanimljivo.“
Morana odmahne glavom. „Nije tako jednostavno. Vidiš, njihovo razumijevanje ljubavnih odnosa drugačije je od našeg. Cijela je kultura drugačija. Niti postoji pravo plemstvo niti religija igra veliku ulogu. Društvo je naglašeno svjetovno, vjerojatno zato što u tamilskom načinu mišljenja nema stroge granice između čovjeka i prirode. Ne idealiziraju prirodu kao što to čine romantičari i ne smatraju je tragičnom kao što to danas često čine ljudi u gradovima. Ne žive u njoj, nego s njom, sa svijetom – a to se odražava u pjesmama, koje su fragmenti opaženog svijeta. U tamilskoj poeziji aham tako nema osuđivanja. Ne filozofira se o etici izvanbračnih veza ili poligamije, ne propisuje se što valja a što ne valja – samo se prikazuje što jest. Susret, zaluđenost, budalasto ponašanje, spajanje, razdvajanje, strah od ogovaranja, tjeskoba, strpljenje, odlazak drugome, odbacivanje, ljutnja, prihvaćanje, oprost… postoji čak i pjesma u kojoj supruga svojevoljno prihvaća drugu ženu u kućanstvo. Zato su pjesme o nevjeri dobar izbor za proučavanje: daju nam uvid u sve vrste izbora, a ni jedan se ne navodi kao ispravan ili pogrešan.“
Umjesto komentara, Simon joj uputi osmijeh. (Čini li joj se to ili je sad za nijansu prisniji?) Ona skrene pogled i zaključi: „Pjesme su zapravo samo isječci emotivnih stanja, samo trenuci – ali zajedno čine totalitet ljudskog emotivnog iskustva. Zato su anonimne. Ne optužuju i ne sude, ne moraliziraju – samo opisuju. Ovako se osjećam, govore; sad sam ovo. Zato je to poezija potpunih ljudi – zato što se govornik ne odvaja od svojih djela. Što god da čovjek učini, njegovo je – unutarnje, vlastito, aham. Što god da se u odnosu između dvoje ljudi dogodi, ako su sami za sebe potpuni, moći će to podnijeti.“
„Zvuči… razumno. Liberalno. Napredno“, zaključi Simon promislivši. „U svakom slučaju ima puno više smisla od posesivnosti koja se tako često trpa pod ljubav.“
„Jelda?“ upita ona sretno.
Simon izdahne dim i skrene pogled prema njoj. „Znači da se slažeš s tim svjetonazorom?“
Nije sigurna da bi ga trebala gledati u lice, pa spušta pogled na ruku koja mu počiva na koljenu. Prsti su mu puni srebrnog prstenja – a jedan od njih, primjećuje ona zabrinuto, ima oblik paunova pera. Ptica planinskih područja, simbol sastanka.
„U teoriji“, prizna. „Kad je o praksi riječ, mislim da me čeka još podosta posla.“
Simon si dotoči još vina i otpije, razmišljajući. Potom je promotri nakrivljene glave. „Lažeš čim zineš, znaš?“
A Morana odjednom ima problema s disanjem. „Ha?“
„Koga to zavaravaš, kakvo lutanje? Prije obožavanje. Stvarno te očarava tema kojom se baviš.“
Milostivo, sad može izdahnuti. „Pa, koncept je fascinantan.“
„Je, ali ne pričam o tome. Ne možeš mi tvrditi da samo koristiš priliku kad mi pričaš o poeziji s tolikim ushitom. Posvećena si joj; voliš je.“
Ona zavrti čašu među prstima, pokušavajući odlučiti koliko je to točno. „Da“, zaključi. „Ali mislim da to u mom slučaju vrijedi za puno stvari. Volim sve na što se usredotočim. Ako je zanimljivo, posvećena sam. Koliko god dugo bila zainteresirana“, doda nakon kraće stanke.
Simon je promotri i nasmije se. „Zgodno! Reci, koliko to interesa imaš?“
„Nekoliko. Dolaze u fazama.“
„A faze se ciklično ponavljaju?“
Ona kimne.
„Na to si mislila kad si spomenula lutanje?“
Ona se skrušeno nasmiješi.
„Zvuči kao zgodan način života“, prizna Simon nakon nekog vremena. „Ako možeš tako živjeti.“
„Zasad mogu.“
„Hrabro.“
Morana se nasmije. Zastane, pa se ponovo nasmije. A potom, radije nego da se upušta u objašnjenja: „Daš mi jednu?“ pita pokazavši bradom na kutiju cigareta na podu.
„O. Mislio sam da ne pušiš“, kaže pružajući joj kutiju.
„Obično ne, ali stare navike mi se potkradu kad pijem.“
„Hm. Ne izgledaš pijano.“
„Kad sam napeta, ne mogu se napiti bez obzira na to koliko pijem.“
„Nezgodno.“
„Pričaj mi.“ Ona izvi obrve. „Vatre?“
„A; čekaj.“
Dok joj pali cigaretu i suviše je svjesna toga da joj je lice – koje je još k tome obasjano plamenom, tako da nedajbože nitko ništa ne propusti – obamrlo od nervoze. Povrh toga, ruka joj drhti – što je isto tako i više nego očito. Ali Simon ne komentira. Što njegovo lice odaje, to nikad neće saznati, jer nema šanse da ga sad pogleda.
Nemirna, ustane i nasloni se na ogradu. Hladno mi je, shvaća, uvlačeći dim duboko u pluća, pa pogleda prema oblačnom nebu.
U dubini noći, dok hladan vjetar
puše sa sjevera noseći kišu,
plavi te slabost.
„Vražje englesko ljeto“, prokomentira naglas.
Trenutak potom krajičkom oka primijeti pokret i okrene glavu prema njemu. Skinuo je kaput da bi je ogrnuo njime. „Evo; to bi te trebalo ugrijati.“
Kaput je topao i natopljen njegovim mirisom – najboljim mirisom koji je dosad udahnula. Mirisom koji nema nikakve veze s mirisima.
Pogledi im se susretnu; a nju obuzme panika.
Nezgodno je što ju je ukopala na mjestu.
Ovo se ne može dogoditi. Ovo se neće dogoditi; nikad se ne događa meni. Nisam taj tip.
No nešto u načinu na koji je promatra proturječi toj tvrdnji. „Pitao sam se,“ počinje polako, nakrivivši glavu, „čemu napetost.“
A ona uspijeva izlanuti: „Udana sam.“
Neko vrijeme Simon samo šuti. Nije sigurna koliko dugo, no mogla bi se zakleti da mu je u pogledu prepoznala razočaranje, onaj trzaj urušavanja koji nastupa kad se očekivanje koje je dotad možda bilo i nesvjesno odjednom rasprši. A ona ostaje zapanjena spoznajom da se slično rasipanje odvija i u njoj samoj.
Simon se sjeti ustuknuti. „Oprosti.“ Malo poslije skrene pogled i namršti se. „Moram priznati da to nisam očekivao.“
„Trebala sam to reći ranije“, smogne ona.
Njemu se trznu usne. „Da, jesi. Imala si dosta prilika.“ Vrati pogled prema njenom licu i upita: „Reci, je li ti vjernost važna?“
„Da.“
„Ali davala si mi signale.“
Ona ne zna što da kaže.
Simon još neko vrijeme razmišlja, pa izdahne u kratkom smijehu. „Sad cijeli razgovor djeluje drukčije, ne?“ Zastane, zahihoće se – i konačno prasne u smijeh.
Morana želi propasti u zemlju. Razmišlja o tome da jednostavno ode, ali nešto joj ne da.
Možda potreba da se opravdaš? Možeš li biti jadnija?
Iscrpljena, ona se nasloni na zid pored vrata i sklopi oči.
Kratko poslije Simon se uspravi, otre oči nadlanicom i udahne. „Ah… Ovo je briljantno.“ Dohvati bocu, natoči u obje čaše i pruži joj njenu.
Ona odmahne glavom.
„Daj, uzmi.“
Djeluje iskreno veselo – što joj je neshvatljivo, ali uzima čašu. Kako lako pušta, toliko da mu zavidi.
On je promotri ozbiljnije. „Ovo te zbilja muči, ha?
Morana uzdahne. „Nikad nisam…“ počne i prekine se.
„Nisi što? Bila u iskušenju?“
Samozadovoljna budala. Možda je zato dobre volje. „Ne“, odreže.
On se isceri. „Pretpostavljam da je to kompliment. Ne zadovoljava me sasvim, ali morat će poslužiti.“
Budući da ona šuti, Simon se naslanja leđima na ogradu i nastavlja: „Daj se opusti, može? Ništa se nije dogodilo.“
„Ne budi uviđavan.“
„Zašto ne?“
Ona spusti glavu.
On uzdahne. „I tako si uživala u flertu – koji užas!“ usklikne, dramatično zamahnuvši rukom. Onda se nagne prema njoj kao da joj govori u povjerenju: „Znaš što? I ja sam. Razgovor je bio divan. Zato ne sudi.“
Posljednje dvije riječi izgovorio je s pauzama, da joj kojim slučajem ne bi promaklo na što misli – i to nekim čudom djeluje; nešto se u njoj konačno rasplete. „Hvala“, kaže mu iskreno. S obzirom na to kako je zaribala, bolji ishod zbilja ne može ni zamisliti.
„Nema na čemu.“ On pošuti prije nego što kaže: „Znaš, s obzirom na razgovor koji smo vodili, mislio sam da ti je jasno da ništa u životu nije tako crno-bijelo.“
Ona otpuhne. „Rekla sam ti da mi je jasno u teoriji.“
Simon se nasmiješi i otpije iz čaše. „Stvarno nikad nisi bila u napasti? Znaš; otkako si se vjenčala.“
„Ne.“
„Koliko je to?“
„Tri godine.“
Simon je skeptičan. „U tri godine nisi nikome uputila ni jedan jedini pogled, imala ni jednu jedinu nehotičnu misao?“
„Ne do danas.“
„Hm“, Simon se zamisli. „To bi značilo da si iznimno zadovoljna.“
Ona se nasmiješi.
„Ili to, ili imaš kroničnih problema s krivnjom.“
„Hej!“ Morana ga udari po nadlaktici.
Simon se nasmije. „Dakle, kao idući korak predlažem ručak. Ili čaj. Ili cugu, što god ti je draže.“
Ona ga pogleda s nevjericom. „Ti nisi normalan.“
„Možda i nisam, ali vjerujem da bi to zapravo bio zdrav potez. Udana si, što poštujem; i tako jednostavno nastavljamo biti dvoje odraslih ljudi koji razmjenjuju uvide u teoriju književnosti i daju si preporuke za čitanje.“
Ona se namršti.
„Što? Ti bi radije otišla kući posramljena? Šutjela o tome i pustila da naraste do tko zna kojih razmjera? A samo smo razgovarali? Ovako ili onako, iskreno ne bih imao ništa protiv još razgovora.“ Posegne za džepom, shvati da je sad na njoj i podigne obrve. Ona s nelagodom posegne u njegov kaput i doda mu cigarete. Simon si pripali. „Mogu ti obećati da te neću častiti“, predloži, okrećući lice prema njoj. „Tako će sve biti sasvim prijateljski.“
„Fakat si vrag.“
On se nasmije. „Jesam“, prizna zadovoljno.
Iz stana dopre glas, sve glasniji; smijeh. Potom netko iskorači iz svjetlosti. „Morana?“
Jane.
„Tu si“, Jane izgovara očito kad je locira u sjenama. „Tražim te posvuda. Što radiš ovdje?“
Morana uzdahne. „Pijem.“
Jane je promatra još trenutak, a onda okreće pogled prema Simonu. On joj se smiješi. „Pa, barem nisi sama“, zaključuje Jane i okreće se nazad prema balkonskim vratima.
Simon je gleda kako odlazi pa nakrivi glavu prema Morani. „Jel ona zna da si udana?“
Iva Gjurkin, “Pjesma o vjernosti”, Durieux, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Durieux