Kako pjesnik egzistira? Šta znači to – biti pjesnik?
Treba prije svega upozoriti da ogromni dio onoga što će Kierkegaard reći o pjesničkoj egzistenciji ne važi za ogromnu većinu pjesnika, jer Kierkegaard pjesnikom naziva samo pojedinca koji otkriva svjetove i najdublje istine (svoj »apsolutni predmet«), a ne naprosto sastavljača pristojnih, pa i lijepih, pa čak i velikih pjesama; ne naziva on pjesnikom „lirsku dušu“ koja u svom poslu može biti sretna i uživati u uspjehu, blagostanju i slavi. Kierkegaardov pjesnik ne može biti sretan. Zašto? Upravo zato što otkriva, što vidi o čemu se zapravo radi.
Kierkegaardov pjesnik ne mora napisati ni jednu pjesmu. Najčešće to mu je i nemoguće. Nemoguće je ono daleko presijavanje istine u tmini izvući iz tmine koja mu je rodno tlo i presaditi ga na dlan čitaoca. Nemoguće je Ono izreći.
Pa ipak, nemušti Kierkegaardov pjesnik je veći od mnogih koji »pišu pjesme«. Jer, on jeste u istini. On u istini egzistira. Hermann Diem u svojoj uvodnoj raspravi »Sokrat u Danskoj« napominje da se kod Kierkegaarda uopće ne može govoriti o »egzistencijalnom mišljenju (jer mišljenje je apstraktan proces), već samo o »egzistencijalnom misliocu«. Apstraktni mislilac o istini misli i govori, egzistencijalni istinu živi: »Iza svega stoji etos i patos pjesnika beskonačno zainteresiranog za vlastitu egzistenciju, koji u tome što tako egzistira ne razmišlja o istini stvarnosti, već u istini jeste, time što u stvarnosti egzistira.“
Dakle, pjesnik u Kierkegaardovoj terminologiji nije samo ono što mi u užem smislu pod riječju mislimo, pjesnik je i muzičar, i slikar, i romanopisac, ali i filozof. Štaviše, šansi da bude pjesnik ima i individuum koji je bez ikakve »struke«, koji, dakle, nije ni stihotvorac, ni kompozitor, ni pisac rasprava o stvarima duha. Jer, i čovjeka bez zanimanja ništa ne priječi da dođe do izvora istine kroz vlastitu egzistenciju. Da bi bio pjesnik, ne mora on svoja iznašašća nikome ni nikakvim jezikom saopćiti, dovoljno je da, kako se to u narodu kaže, „lebdi u oblacima“, tj. da reflektira prodorno i do kraja ljudskih snaga. I Sokrat sa svojim „Znam da ništa ne znam“ pjesnik je u Kierkegaardovom smislu. Za Kierkegaarda čak i najveći (o Sokratu je pisao i disertaciju), jer je najčistiii primjer egzistencijalnog mislioca. Piron je bio pjesnik iako nije ništa drugo izrekao do „epohe“: „Uzdržavam se od svake izjave“. On je znao da sve što može reći nije ono pravo. Sumnjao je tako temeljito i sistematski da čak nije bio siguran ni u to da li treba sumnjati. Kad bi rekao: „Treba sumnjati“ – tad bi tu svoju izjavu isključio iz sumnje od bilo kakvog iskaza. Pitanje je uopće da li se išta može reći ako se ide do kraja, i možda sve naše pričanje i pisanje i nastaje zato što smo na putu, a nismo stigli, možda sve naše izjave i nisu drugo do produkt ograničenosti znanja, odnosno jedno vađenje iz neznanja. Možda bismo ušutjeli kad bismo stigli do srži stvari. Ne znamo, ali moguće je da se tada ne bi moglo više ništa reći, ili, vjerovatnije, ne bi trebalo.
U svakom slučaju činjenica je: što se dalje ide, teže je: refleksija se poput boe obmotava oko same sebe i guta svoju vlastitu djecu – misli – grize i razjeda svoju predmetnost sve dalje i dalje i time oko sebe stvara vakuum sve veći veći.
Što se dalje ide, praznina je veća, a u većoj praznini veće je očajanje. Pjesnik je čovjek koji se dao na taj put. – Tako ja shvaćam Kierkegaardovog pjesnika.
Pjesnik je svako ko estetski živi. Šta znači „estetski živjeti“? „Svaki estetski životni stav u osnovi je svojoj očajanje: svako ko estetski živi očajan je, pa bilo da to zna ili ne; a takve prirode posjeduju strašan dar da same sebe zavaravaju“.
Što pjesnik ide dalje, ili drugačije, što više postaje pjesnik, to sve dublje i beznadnije upada u zdvojnost, podvaja se. (Interesantno je da naša riječ zdvojnost dolazi od dvojnost, a za sumnju imamo i riječ dvoumljenje ili dvojba. Tako je, recimo, i kod Nijemaca zdvojnost die Verzweiflung, a sumnja der Zweifel. Dvojba je izvor saznanja, i ona, radikalizirana, dovodi do zdvojnosti. Prema tome što čovjek više zna, zdvojniji je). U zdvojnosti se svijest subjekta cijepa na dvoje: na svijest o objektu i na svijest o vlastitoj svijesti. Refleksija se ustremljuje na samu sebe, i što svoj početni stadij više nagriza, to brže na drugoj strani rađa drugu, a ova opet treću, postajući predmet vlastitog sumnjičavog razotkrivanja. Itd. Multiplikacija se odvija u beskonačnost, a svijest se kao ameba podvaja diobom. Uzmimo najobičniji razgovor kakav svakodnevno vodimo. Ko mnogo reflektira taj će, prije nego što išta kaže, razmišljati o tome šta bi bilo najbolje da se kaže i kako bi to bilo najbolje formulirati. Ukoliko je refleksija dublja utoliko će ovo vaganje i kritičko odmjeravanje trajati duže i razgovor će, razumljivo, propasti. Razmišljanje i unutarnji dijalog ukočiće ga, jer razgovor traži neposredno reagiranje. Međutim, svi mogući razlozi i proturazlozi biće samo u svijesti izneseni, neće nijedan izaći kroz usta, jer najidealniji nije pronađen. Tad će se refleksija okrenuti samoj svojoj moći, tražiti razloge za propast razgovora naravno, otkrivati ih u sebi; u kajanju ona će se gristi, očajna što je uopće stupila u pogon kad je dovoljno da se bilo šta bubne. No, ko je već u sebi ima, neće je se osloboditi: ona je unutarnje prokletstvo. – Kierkegaard u svojoj knjizi „Bolest na smrt“ ovako opisuje ovaj ukleti shizoidni mehanizam zdvojnosti:
„Čovjek je duh. Ali šta je duh? Duh je Ja. Ali šta je Ja. Ja je jedan odnos koji se sam prema sebi odnosi, odnosno taj momenat u odnosu, da se odnos prema samom sebi odnosi; Ja nije odnos, već to da se odnos prema samom sebi odnosi. Čovjek je jedna sinteza beskonačnosti i konačnosti, vremenitog i vječnog, slobode i nužnosti, ukratko, sinteza. Sinteza je jedan odnos između dvoga.
Tako promatrano, čovjek još nije Ja. U odnosu između dvoga sam odnos je treće kao negativno jedinstvo, a ono dvoje odnosi se prema odnosu, i u (međusobnom) odnosu prema odnosu; tako je pod odredbom duše odnos između duše i tijela jedan odnos. Odnosi li se pak odnos prema samom sebi, tad je ovaj odnos pozitivno treće, a to je Ja“.
Već prema tome da li sveukupni ovaj odnos postavlja samo Ja, ili ga postavlja nešto drugo, postoje dvije vrste zdvojnosti. One se svode na to da Ja zdvaja ili zbog toga što ne može izaći iz sebe ili što smatra da još nije ono svoje pravo Ja. No u to ovdje ne možemo dublje ulaziti. Zdvojnost kao takva je „bolest na smrt“. Svaki pravi pjesnik je smrtno bolestan, jer u, svom saznanju očajava – u dvojbi podvojen zdvaja.
Zdvajanje je tako pjesnikova atmosfera. Ne da bi mu ona na prirodan način bila data, ne zatiče on te nepodnošljive uslove za disanje kao nešto što bi bilo unaprijed prigotovljeno, već njegova vlastita egzistencija, koja ga pjesnikom i čini, sama iz sebe širi atmosferu očaja. Drugi ljudi nisu krivi. U tome je bitna razlika od Sartrovog: „Drugi, to je pakao“. Kod Kierkegaarda ne samo da nema negativnog odnosa između pojedinaca, nego, mogli bismo reći, nikakvog. Kierkegaard je neumorno ponavljao da on ne može dati savjeta ili recepta nikome drugom i da uvijek postoji samo individualan spas do kojeg se svaki pojedinac sam za sebe mukotrpno treba probijati. Čak niko i ne shvata nikog drugog, jer da bi to mogao, trebalo bi da kao drugi egzistira. Nekoga u nešto ubijediti moguće je samo ako je taj drugi već sam došao do toga, no tada otpada potreba ubjeđivanja.
Pjesnik je svojom prirodom potpuno zatvoren u sebe i nemogućnost da izađe, da uspostavi bilo kakav kontakt, makar i negativan i bolan on bio, to je njegov pakao. Optočen i opkoljen sumnjom, on ne može nikome istinski, neposredno i intimno prići, ma koliko to želio, jer svaka se zajednica temelji na bazi zajedničke vjere, vjerovanja u isto ili u potrebu istog. Uzaludan je njegov trud da u zajednicu ipak uđe, jer odmah ga osjete kao stranca: izgleda im nastran, pa čak i nenormalan. Naravno, jer „normalno“ je boriti se oko svakodnevnih tričarija i interesirati se time šta susjed poslije večere radi. A pjesnik je tako nezainteresiran, tako hladno njegov „pogled u kome se ništa ne ogleda“ prolazi kroz bockave i dražesne pojave ovoga svijeta na kojim se naš pogled inače tako rado zadržava.
Zato Kierkegaardu u ovom pravcu nije najbliži nijedan filozof, pa čak ni egzistencijalistički; nego upravo jedan pjesnik, Kafka. Ovostrani svijet je jedan neprobojni blok koji leži „s onu stranu“, pa pjesnik, za razliku od kršćanina, koji iz ovog svijeta očekuje prelaz u onaj, sasvim obratno, teži da iz onog pređe u ovaj. On lebdi u carstvu mogućnosti i nije u stanju da pronađe ključ kojim se otvaraju vrata stvarnosti. „Ima pitanja kojih se nikad nećemo osloboditi ako po prirodi nismo od njih slobodni“. Pjesnik je nestvaran, za ostale ljude gotovo kao utvara. Pa i mi kad kažemo: „On ti je pjesnik“ – to zvuči kao da smo rekli: „On je vjetrogonja“. Taj „izgubi-dan“ stvarno gubi, dane ako se gleda trezveno-realistički: on propušta da osvaja materijalna bogatstva i svu onu blistavost što s njima ide – a bavi se tamo nekakvim „smislom života“. „Pjesnička egzistencija“ je u očima takozvanog zdravog razuma isto što „propala“, ili u najmanju ruku „isprazna egzistencija“.
Negativno izraženo: pjesnička egzistencija je nemoć da se u stvarnosti egzistira. Ima ljudi koji su totalno nesposobni da budu „realni“, koji apsolutno nemaju smisla i osjećaja za „činjenice“: oni „zoru“ ne doživljavaju kao zoru, ni slučajan susret kao slučajan, ni vlat trave kao običnu vlat trave – sve su to za njih simboli. Štaviše, gledajući vlastito koljeno kako pod pokrivačem pravi ispupčenje, oni baš nisu sigurni da ono stvarno postoji i – s užasnom žurbom i stravom – strgnu oni pokrivač da bi se uvjerili da njihovo koljeno stvarno tu leži. Pa kad ugledaju svoje meso kako stoji nepomično i kao uzeto (jer mišlju je ukočen nerv koji bi ga pokrenuo), tek onda istinski posumnjaju: je li moguće da sam to ja, taj komad materije – to sam ja?! – je li moguće da to koljeno uopće jeste? – Eto, to su pjesnici.
„U krevetu koljeno malo uzdignuto, smješteno u nabore pokrivača, ogromno poput kamene figure uz uzlazne stepenice neke javne zgrade, nepomično u mnoštvu što živo navire, a ipak s njim u jednom dalekom odnosu, tako dalekom da se gotovo ne može pojmiti“ (Kafka, iz „Dnevnika“).
Nepobitno je utvrđeno da je od sviju pisaca upravo Kierkegaard vršio na Kafku najveći uticaj. „Nikad nije bilo nijednog razdoblja u kojem bi u samom sebi intimno bio osvjedočen da postojim“ (Kafka, „Razgovor s jednim moliocem“).
Naravno, piše Anders, „i umjetnici i publika su gotovo uvijek gubili iz vida onu nepobitnu vezu između skepse i umjetnosti (vezu koja je jednom prolazno uočena u romantici i koju je Kierkegaard potpuno prozreo). Na primjeru Kafke postalo je još jednom vidljivo da su sumnja i umjetnost srodni“.
Ne, nisu drugi ljudi krivi za usamljenički život što ga pjesnik u sumnji i očajanju provodi. A jesu li bogovi za to krivi? U Diapsalmata iz „Ili – ili“ imamo ovaj duhoviti Kierkegaardov fragment: „Postoji još jedan dokaz za božju egzistenciju, koji su dosad ljudi previđali. Iznio ga je sluga u Aristofanovim „Vitezovima“:
Demosten: Vjeruješ ti još sasvim ozbiljno u bogove?
Nikija: E, svakako!
Demosten: Kakve dokaze imaš za to?
Nikija: Bogovi me mrze! Nije li to dovoljno?
Demosten: Imaš, po svoj prilici, pravo!“
Ipak, ni bogovi za ovako nešto nisu mogli biti krivi. Oni su još mogli Sartrov pakao izgraditi, ali Kierkegaardov ne; pakao oko čovjeka, ali ne i u njemu. Pakao u čovjeku je tri puta gori, pa jedna takva infernalna zamisao prevazilazi moć mašte bogova. Ona se rađa na samom izvoru mašte – u pjesniku. Maštajući, pjesnik izlazi iz stvarnosti i, kako je mašta uslov njegove egzistencije, u stvarnost se više vratiti ne može (ako se vrati, prestao je biti pjesnikom). Odsustvo komunikacije sa svijetom rezultat je mašte, jer niko nikoga u maštanju ne može pratiti. I uzmimo slučaj da pjesnik progovori. I uzmimo slučaj da pjesnik pronađe riječi. Ove riječi svijet će smjesta svući iz njihove irealne pramagline na zemlju, tj. prevesti u bukvalnost svakidašnjice.
Preuzeto iz: Ivan Focht, Uvod u estetiku, 1972., Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo.