Sve nam je na ovome putovanju jednako važno i veliko, svaki tren i svaki prizor. Otvorilo nam se ono čulo o kojemu govori Pär Lagerkvist kad opisuje čovjeka kojemu je „svaki kamenčić na putu – bogatstvo“. Ipak, dva su cilja, dva su mjesta koja iščekujem s uzbuđenjem posebne vrste: Blidinje i Rostovo. Ni na jednomu nisam bio nikada, a da ih vidim, želim oduvijek. O Blidinju mi je nekada davno umio lijepo pričati pokojni Jan Beran, koji je tamo pratio Tošu Dabca na njegovu epohalnom fotografskom dokumentiranju stećaka po Bosni i Hercegovini. Zadržavši trajno živom tu emociju, Beran je zatravljeno pripovijedao o doživljaju susreta sa stećcima na tada još djevičanskoj visoravni pod planinom, o hirovima visinskoga svjetla i o igri u kojoj steće mramorje oku promatrača jedanput skriva, drugi put rastvara svoje reljefirane bokove.
I, evo, napokon, zaputili smo se gore!
Naši su nas domaćini u Tomislavgradu uvjerili da na Blidinje mirno možemo preko Vrana s duvanjske strane, da cesta nije nimalo lošija od one iz Posušja, samo je kroz Klanac malo guravo. To je važno, jer bi bio čist gubitak da se moramo spuštati sve do Posušja, ali i zato što nas ovako put vodi istočnom stranom Duvanjskoga polja, kojom možeš obići Oplećane, Mandino Selo, Lipu, Kongoru, prastara sela nanizana po obodu polja, nad kojima se dižu visovi i brda oštrih konfiguracija i zanimljivih imena: Vrlokuk (od: „Orlov kuk“, po jednoj etimologiji), Lib-plànina… Prolazeći kroz Kongoru (još jedan duvanjski toponim čudna zvuka i nejasna značenja), čitamo grafit ispisan krupnim slovima na zidu trafostanice: KONGORI JE SAMOUBOJSTVO JEDINI OBLIK SAMOKRITIKE. Kakav li konkretni kontekst stoji iza ovoga jakog subverzivnog iskaza, ili se, možda, radi o sublimaciji nečijega nezadovoljstva kao takvoga, to, naravno, nećemo saznati; nedjelja je, sva je čeljad na misi. Zatečeni smo neočekivanošću, neobičnim tonom i sadržajem grafita, još više njegovom filozofičnošću i savršenom aforističkom artikulacijom. Neka bude zapisan i upamćen.
Na kraju Polja u jednome njegovom zakutku prije samoga početka uspona na Vran, staro groblje u Lipi. Jedno od onih mjesta, kakvih u Bosni i Hercegovini ima mnogo, iz čijih se kulturalnih slojeva i iz čijega se aktualnog stanja može čitati kao iz knjige. Nekad očevidno cjelovitu nekropolu stećaka iz srednjovjekovnoga, predturskog doba presjekla je cesta, onda kada je iz pamćenja naraštaja već bila iščilila intimna i obiteljska veza s pokojnicima što leže ispod staroga mramorja i s njihovim povijesnim vremenom uopće. Ili su odnekud pristigli neki drugi ljudi i rodovi, kod kojih intimne veze s prethodnicima svakako nije ni moglo biti. Svejedno, tek to je u Bosni i Hercegovini lajtmotiv, koji se ponavlja na stotinu mjesta: posred mramorja – cesta! Ali je ovo mjesto u Lipi ipak zadržalo funkciju groblja, i to zajedničkoga – katoličkog i pravoslavnog. Očigledno je da su se jedno na drugo nastavljali bez prijelaza i bez jasne granice još do nedavne prošlosti, a razlikovali su se po nijansama u stilizaciji i ukrašavanju kamenih križeva, po prezimenima, i po pismu – latiničnom u prvih, ćiriličnom u drugih. Sada, to su dva groblja, razdvojena solidnim kamenim zidom u koji je zatvoren cijeli katolički dio, lijepo uređen i održavan. Pravoslavni je zarastao u borove i guštik, a posljednji datum ukopavanja na njemu je 1988. godina: „Rab božiji Jovo Zelen 1906 – 1988, spomen podižu supruga Dara, sinovi Mijo, Ilija, Branko, Zdravko, kćeri Stana, Mara, Nada i Anica 15. 6. 1989“. Tu su se kopale još i familije Zečević, Karan, Milisav, Kilibarda, a krstovi nad njihovim grobovima su masivni, od ljutoga kamena, s filigranski maštovito i precizno izvedenim viticama, rozetama, krugovima… Ne mogavši na jednome mjestu zaobići niski masivni stećak-ploču, zid ga objahuje, tako da jedna polovica stećka ostaje na pravoslavnoj, druga na katoličkoj strani. Šalimo se, pokiselo: ovaj mora da je bio iz miješanoga braka!
Na katoličkom groblju čitamo prezimena Karačić, Šoljić, Gabrić, Skočibušić, Džankić, Brzica, ali tu je i jedno kojemu je trajnu znamenitost priskrbio učeni franjevac iz 17. vijeka – prezime Ančić. Fra Ivan Ančić, latinizirano Ancius ili Ancio (1624 – 1685), rođen je ovdje, u Lipi, prve škole učio i zafratrio se u ramskome samostanu, a umro u Jakinu, kako se u starim franjevačkim tekstovima nazivala Ancona. Studirajući, putujući i službujući između Ugarske, Italije, Hrvatske i Bosne, od Napulja, Rima i Šibenika do Kraljeve Sutjeske, Beograda, Asiza i Loreta, i do Ancone, Broda, Našica i Rame, ostvario je karijeru uglednoga redovnika i pisca. A pisao je i na latinskome, koji je izvrsno poznavao, i na svojemu materinskom „dumanskome“ ili „iliričkom jeziku“ zvonkom štokavskom ikavicom. Osim tiskanih djela, iza njega su ostala dva rukopisa, od kojih je jedan opširan izvještaj o stanju u Bosni 1680. godine. Vrijedni istraživač naše latinske književne baštine dr. Pavao Knezović napisao je iscrpnu Ančićevu biografiju i uvjerljivo revidirao neka starija mišljenja o tobožnjoj manjoj vrijednosti njegove latinštine.
Stoljećima Blidinje bilo je ljetna ispaša za blago hercegovačkih stočara, a još do novijih vremena ovdje je živjelo i do 400 obitelji, s time da je većina prezimljivala u nižim staništima. Taj polunomadski oblik života i privređivanja ovdje je postojao kroz cijelu predmodernu povijest. Za Mastna Bubanjića, feudalca iz Drežnice u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (kraj XIV stoljeća), iz dokumenata se može vidjeti da je sa svojim sinovima napasao blago na Blidinju, a u Masnoj Luci pod Čvrsnicom imao je svoju „ljetnu rezidenciju“. Bit će da je i etimologija današnjega imena lokaliteta vezana s imenom toga prvog historijski poznatog gospodara. Sada u Masnoj Luci, u koju ne svraćamo, stoluje hercegovački fratar Petar Krasić, egzotična kombinacija menadžera, redovnika-pustinjaka, i kinološko-ekološkog aktivista, kojega vole obilaziti i sasvim profani političari i tajkuni…
Na satelitskim mapama zorno se vidi glacijalno porijeklo Blidinja i Dugoga polja: to je gigantski „progon“ koji je negdje u pra-dobu, prije čovjeka, između strme i kamenite Čvrsnice (Pločno 2225 m, najviši vrh u Bosni i Hercegovini) i Vran-planine (Veliki Vran 2074 m) u krškoj podlozi izdubio ledenjak otpuzavši i razlivši se na jugozapad prema Rakitnom i dalje u Hercegovinu, te ostavivši za sobom plitko i prostrano jezero u dnu Dugoga polja, koje je najviše jezero ove veličine u nas (na 1180 m nadmorske visine). Izvorno, Blidinjem se naziva samo jezero, najvjerojatnije baš po specifičnoj bledunjavoj boji koju mu daje glibovito dno, ali se tim imenom uobičajilo nazivati cijelo područje, osobito otkad je 1995. proglašeno parkom prirode, te otkad je napravljen ski-centar i sada već neugodno veliko naselje kuća i vikendica.
Na gornjem kraju Blidinja, na Risovcu, istoimeni je motel u kojemu ćemo prenoćiti, a cijeli dan ćemo provesti skitajući uzduž i poprijeko – od jezera na donjem kraju do Sovićkih vrata na vrhu, s kojih se put obara naniže prema Doljanima i Jablanici. A kada napokon otkrivamo mramorje na Dugome polju, ono s „krilatim konjem“ i zmijom, to prešutno postaje glavni program našega boravka na Blidinju. Nekropola je doista neiscrpna, mogla bi se beskrajno „listati“ i „čitati“. Izbor mjesta priča je za sebe. S poljane, na kojoj su davni Blidinjci pokapali svoje suplemenike pod goleme mramorove raznih oblika, pogled kao s „krova svijeta“ kruži cijelim horizontom, a masiv Čvrsnice ga uvijek magnetski vraća na se. A ako ga na njemu zadržim duže, učini mi se kao da ga planina počinje uzvraćati. Slutnja nekoga sveprožimljućeg animizma – još malo, pa kao da sve oko nas počinje o-življavati, kao u narodnoj pjesmi: gora je sestra, šuma je mati, a Vran-planina log intimniji od kućnoga ognjišta…
Najukrašeniji mramor-sljemenjak, po značaju i ugledu očevidno središnji iako ne stoji u sredini nekropole, zadaje nam najviše slatkih muka. Pri dolasku, istočna njegova strana nudi se pogledu i fotoaparatu u svoj svojoj raskoši: konjanik u lovu s kopljem, njegov pas, progonjeni jelen, pod njima friz žensko-muškoga kola u čudnom nesimetričnom rasporedu, sve uokvireno bordurom s viticama… Suprotna strana, sklonjena od sunca, još i nagnuta – vidjeli smo odmah – neće se otkriti zadugo. To je baš ona koju je i Dabac posebno meračio prije šest desetljeća, s jednim od značenjski najzagonetnijih a likovno najpotpunijih prizora na stećcima uopće: „krilati konj“ sa zmijom u „zubima“.
Dok sunce ne počne naginjati na zapad, nad Vran, odakle će, pretpostavljamo, napokon izmamiti to čudovište iz kamena, imamo dovoljno vremena da potražimo Kedžaru (da nam je znati: što znači Kedžara?) i na njoj grob Dive Grabovčeve, čiji kult posljednjih godina postaje sve konkurentniji na mapi novih ili inoviranih pučkih vjersko-nacionalnih okupljališta. Ujedno, provjerit ćemo i kakav je put priko Vrana, kojim smo namjerili sutra u Ramu.
Dok još nije postala masovni ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena iz Rame. Nitko ne zna otkada tačno, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolikinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerice i folklorne „besposlice“, a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mukom muče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. O tom fratarskom stavu dobro govori istinita anegdota, kad mlada žena govori fra Jerki (Vladiću) kako se sprema na Kedžaru jer je nešto boli glava, pa se nada pomoći, a fratar joj se podsmjehuje: „Samo ti hajde, a kad se vratiš, bolit će te i noge i glava!“
Tako se i dogodilo da su ramski franjevci negdje početkom 20. stoljeća pozvali velikoga arheologa i polihistora, šefa Zemaljskog muzeja dr. Ćiru Truhelku, da istraži grob na Kedžari. Njemu je bilo jasno da znanost tu nema što tražiti, pa se odazvao nevoljko, tek za ljubav starih prijatelja među franjevcima. Odjahali su u planinu, otkopali mjesto ženskoga hodočašća i u njemu doista pronašli ljudski skelet. Proučivši oblik lubanje, Truhelka je zaključio da bi se uistinu moglo raditi o mladoj djevojci izvanredne pravilnosti i ljepote lica. To je bilo sve, grob su zatrpali, i ekspedicija se vratila u Ramu. Mnogo godina kasnije, nakon što je Truhelka po osnivanju Kraljevine Jugoslavije naprasno penzioniran kao „austrijski čovjek“, on je u Zagrebu napisao i objavio pripovijest Djevojački grob, u kojoj svoje sjećanje na obilazak groba u planini vješto kombinira s fikcionalnim oživljavanjem legendarnoga materijala, koji je u različitim verzijama čuo u Rami, o djevojci pokopanoj u Vran-planini, identificirajući je za potrebe svoje književne fabulacije kao Divu, kćer Luke Grabovca, te smjestivši radnju u polovicu XIX stoljeća. Tada i tako je, s Truhelkinom književnom fikcijom, zapravo počelo moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i o djevojci-mučenici. A znanstvenik, koji se isprva opirao prijedlogu da „znanošću ovjerovi legendu“ i koji svojemu sugovorniku fra Jerki skeptično tvrdi da su „znanost i vjera dvije smjernice, koje do vječnosti teku uporedo a nikad se ne će sastati“, sasvim paradoksalno postade glavnim inspiratorom toga re-dizajniranja, koje je pravoga maha uzelo od 90-ih godina prošloga stoljeća.
Truhelkina pripovijest stavljena je okvirno u kontekst muslimansko-kršćanskoga antagonizma: mladi Tahir-beg Kopčić, do tada neobuzdani erotski hedonist, beznadno se zagleda u Divu, Grabovčevu kćer nadzemaljske ljepote, koja ga uporno odbija. Siguran da mu bez nje života nema, natjera oca, staroga Džafer-bega Kopčića, da ju zaprosi. (Zanimljiva se omaška ponavlja u svim izdanjima, očevidno još iz Truhelkina prvotiska: za staroga Džafer-bega u tekstu stoji pogrešno prezime: Kulenović!? Pomišljam, ali samo pomišljam, sasvim proizvoljno: da nije tu grešku, možda, proizvela jaka klangasocijacija na ime Džafer-bega Kulenovića, koji je u vrijeme pisanja Truhelkine pripovijesti vrlo poznat i u javnosti prisutan muslimanski političar iz Bosne?) Stari Grabovac prosce ponosno i energično odbija, i tada tragični rasplet postaje neizbježan: u klasičnom zločinu iz strasti mladi Kopčić Divu ubija, a njegovi pomagači je ukopaju u planini. No, za Truhelkin književno-ideološki postupak i svjetonazor, mnogo suptilniji i slojevitiji od današnjega plošnog prikazivanja muslimansko-kršćanskog antagonizma, od krucijalne važnosti je nekoliko momenata. Tu je, najprije, podatak da narator ne navodi da je „zgode po kojima je napisao ovu priču“ čuo iz kršćanskih usta, nego od pripovjedača-muslimana, staroga Arslan-age Zukića. Zatim, Tahir-begovu zaluđenost Divinom ljepotom Truhelka ne oblikuje stereotipno kao sirovu seksualnu pohotu bešćutnoga bega-gospodara, nego inzistira na dubokoj mladićevoj unutarnjoj preobrazbi u doživljaju velike i istinske ljubavi, te na toj osnovi gradi šekspirijanski motiviranu neminovnost tragičnoga završetka. Napokon, indikativan je i odgođeni, drugi kraj pripovijesti. Naime, kada je već pao zastor na glavne događaje, a autor-slušač se sprema na odlazak, pripovjedač Arslan-aga mu saopćava ključ cijele te krvave historije. U tehnici rašomona, on vraća priču natrag, i pripovijeda kako je sam, lično, uoči tragičnoga događaja hitio u Vran-planinu sluteći zlo. Stigao je samo da izdaleka svjedoči Divinoj pogibiji, ne uzmogavši ju spasiti. Potresen, odlučuje da ju osveti: postavlja Tahir-begu zasjedu u planinskom klancu, i ubija ga. Jer: Arslanaga je s Grabovcima u šišanom kumstvu, a to je u svijetu običajnih odnosa – hoće da nam kaže autor – svetinja veća od svih drugih. I još jedan znakovit detalj: pomagači Tahir-begovi, koji ga zapravo svojom divljačnošću i navode na zlo, Kopčića su kmetovi s Vukovskoga, pravoslavci.
U okviru i „tlocrtu“ Truhelkine pripovijesti sasvim jasno prepoznaju se elementi književne i političke ideologije klasičnoga starčevićanskog pravaštva primijenjenoga na Bosnu, njezinu historiju i shvaćanje njezinih naroda i odnosa među njima. To je i najveća njezina politička i književna slabost, a među slabosti spada i oblikovanje glavne junakinje Dive kao androidski savršenoga, potpuno beživotnoga lika. Književno i životno su u ovoj pripovijesti, pak, najuspjeliji likovi Tahir-bega, njegova oca, te zlih kmetova s Vukovskoga. To je paradoks koji je u književnosti čest i poznat oduvijek.
U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada (sve do idiotskih stihova u pjesmuljku Marka Perkovića Thompsona) leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka, i u isto vrijeme izvoru grijeha i srama. Neodoljivo mi se javlja Ivo Andrić iz Razgovora s Gojom: „Oko lepote uvek je sjaj ljudske krvi ili mrak ljudske sudbine“. Na tisuću turobnih načina i u hiljadu beznadnih varijanata taj motiv živi u našim pučkim predajama, recimo, od one Marte s početka ovoga putopisa koja je svojom pogibijom u Uni dala ime mjestu Martin Brod, do bezimene djevojke čija nesreća i hrabrost stoje u središtu kulta Brateljevačke pećine kod Kladnja, i koja se u islamskom ključu, slično kao Diva Grabovčeva na Kedžari u katoličkom, u naše dane sve više reartikulira u etnički i konfesionalno očišćenom smislu.
Na Kedžari žene mole i pale žiške u plastičnim posudama protiv vjetra, sjaji se žalosno plastično cvijeće u plastičnim posudama, a ja pokušavam zamisliti kako je to moralo izgledati u izvornom obliku, kada su Ramkinje ovamo dolazile bez ikakve ceremonije, na svoju ruku i za svoju dušu. Lako je to oživjeti: kad apstrahiraš sav današnji namještaj, ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem – kao stvoren da bude hram u prirodi. Samo poduzeće dolaska ovamo kroz mrku planinu, potpuno nesvakodnevni trenuci prepuštanja začaranosti ovoga mjesta, humanizirani i pojačani djevojačkom legendom, potom silazak natrag u svakodnevnicu – sve je to moralo samo po sebi imati najviši psihološko-simbolički katarzični učinak. O tome je u franjevačkoj reviji Svjetlo riječi lijepo pisao Ivo Lučić, zatočnik špilje Vjetrenice i emancipirani zagovornik ekologije, primjećujući kako se u ideologiziranom čitanju Truhelkine priče olako previđa njegovo isticanje vrijednosti prirode: „Kud god bi oko pogledalo po Čvrsnici (…) postaje slika čarobnija. Gledajući tu krasotu, ote mi se usklik: Lijepa li je naša zemlja, na daleko joj nema ravne!“ Ta Truhelkina reakcija, piše Lučić, „može biti iznenađenje samo neupućenima. Mnogi vrsni biolozi, među kojima i Truhelkini kolege iz Zemaljskog muzeja, proveli su dane i noći na ovim planinama, te sakupili mnoštvo informacija o božanskoj vrijednosti ovdašnje flore… Ali do javnosti, koja je zasićena mitovima i estradnim komercijalnim legendama, još nije stiglo dovoljno informacija o pravim vrijednostima tih planina.“
Hvale je vrijedan trud ramskih franjevaca, koji su napustili skeptičnost svojih prethodnika pa danas aktivno opslužuju Kedžaru i promiču glas o njoj, da ovo mjesto opreme svime potrebnim kako bi uistinu bilo grob i crkva i mučenička uspomena, a da u isto vrijeme s time ne pretjeraju i ne oskvrnu element prirodne svetosti. Taj trud svjedoči da su svjesni opasnosti od „estradnih komercijalnih legendi“. Bojat se, međutim, da je to nemoguć zadatak, jer u ovoj stvari kompromis naprosto nije moguć. Hoćeš-nećeš, element oskvrnuća već je i sama nova, široka cesta koja prolazi neposredno ispod svetišta, i koja iz korijena mijenja, poništava hodočasnički smisao cijeloga ovog običaja. Nema li elemenata oskvrnuća, pa i svojevrsnoga slučaja damnatio memoriae, u postavljanju umjetničke skulpture (Kuzma Kovačić, Diva Grabovčeva, bronca) u ovaj ambijent, te osobito u navlačenju nekoga starog stećka[1] na grobno mjesto djevojke iz legende? Da se i ne govori o brojnim aktualnim interpretacijama legende, mahom religijsko-ideološkim, koje su sve redom daleko ispod standarda što ih je u svojoj pripovijesti zadao Truhelka prije skoro cijeloga stoljeća, a i on sam – vidjeli smo – nije bio imun na ideološke stereotipe.
Vrijeme je. Ostavljamo Kedžaru, i vraćamo se na našu nekropolu na Dugome polju. „Krilati konj“ još je u sjeni, ali prosto se osjeća kako bubri i samo što nije iskočio iz kamena. I, evo, upravo počinjemo prisustvovati toj čaroliji u kojoj mramorje doista živi od svjetla. Kako se sunce neprimjetno pomiče na zapad i naniže, tako ovaj čudesni reljef sve više poprima svoj oblik, dubinu i izgled, a čovjek s fotoaparatom pred njim ne može se nasititi – zabilježio bi ama baš svaku nijansu, cijeli taj fantastični proces rađanja. Na isti način bukvalno otkrivamo kojekakve najrazličitije ukrase i na ostalim spomenicima, koje smo danas obišli stotinu puta a da ni jedan uopće nismo primijetili. Nagrađeni smo: to je taj neodređeni kasni poslijepodnevni čas dugih sjena što ga je vrijedilo vrebati, u kojemu mramorje odjedanput progovara svojim nijemim kamenim jezikom.
Valja nam svakako dosegnuti i suprotnu tačku Blidinja i Dugoga polja, Sovićka vrata, na koja se u ovo začarano područje udara sa sjeveroistočne strane, od Jablanice i Doljana. S nadmorske visine od 1260 metara pogled niz Dugo polje, kojemu se na kraju dolje duboko sluti Blidinjsko jezero a zdesna i slijeva omeđen je Čvrsnicom i Vranom, dok se sunce sprema da legne za jedan od kukova Vrana, jedan je od najuzbudljivijih prizora koje je oko vidjelo. U povratku čeka nas manja a ne manje vrijedna nekropola stećaka na Risovcu. I ona se izravno nastavlja na aktivno groblje, katoličko, ali, izvan njegove ograde, odvojena, „na slobodi“. Sjene su se po polju već izdužile, na svjetlu zamirućega sunca trava poprimila neku zagasitu bakreno-zelenu plamteću boju. Prije konačnoga odlaska na počinak, mami nas da otkrijemo kamo vodi uski lokalni put koji se odvaja desno od glavne ceste i gubi između uzvišenja u polju. Kad zamaknemo iza prvoga od njih, ukaže se drugo, za njim treće, i kad već pomislimo da će tako unedogled, nađemo se pokraj niske kamene kuće. Već se smrknulo, odlučimo da tu, na zaravanku ispred kuće, okrenemo auto i pođemo natrag, kad iz kuće izađe starica i srdačno nas pozdravlja. Zove nas u kuću, na kafu, hvala, nemamo vremena, Josip se s njome pita, a ona spremno zapodijeva razgovor. Začas saznajemo: živi tu sama, ali djeca donesu iz Mostara sve što treba, a, bome, kad dođe zima i snjegovi, i ona siđe u Mostar, i tako…
Starica sama, u pustinji na vrhu svijeta, dok pada noć: možemo li išta znati o tom životu, o njezinu svijetu – o njegovim užasima i o njegovome milju! Mi, koji, oholi i umišljeni da znamo nešto više, namjeravamo opisivati taj njezin svijet. Predosjećaj: kad ne bih brže-bolje utekao natrag u svoj svijet, kad bih dopustio da samo na trenutak uniđem u krug staričina života, bi li se ovaj moj istopio kao šareni mjehur? Opasno je ostajati, tjeram Josipa da okreće, da idemo…
U djetinjstvu još sam imao prisan dodir s ovim tajanstvima. Jedan od njegovih oblika bilo je udubljivanje u knjigu – na babinoj sećiji, potrbuške, s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši. Moglo je oko mene oriti-goriti, ja sam bio sav unutra. Kad sam zagospodario svojim tijelom i u zreloj mladosti mogao od njega dobiti što god sam htio, stekao sam jedno nezamjenljivo iskustvo – da su slične knjiga i planina. Najprije i najviše po mističkoj mogućnosti – da i u jednoj i u drugoj moje jadno, glupo i mrtvosvezano ja zaboravi na sebe, tako što postane sve oko sebe. Tada sve dolazi na svoje mjesto, i ne možeš vjerovati koliko si miran, dobar, jak. Na to se nadodao doživljaj pustinje. Bio sam neke od predratnih godina u Izraelu, u Tel Avivu i u Jeruzalemu. Krenuo sam u turističkom aranžmanu na jednodnevni izlet po ruti koja vodi na jug do pustinje Negev, pa zaokreće na južni dio Mrtvoga mora, onda se njegovom obalom „penje“ na sjever, pohodi legendarnu Masadu, prolazi pokraj Kumranskih pećina, ostavlja u daljini vidljiv Jerihon, i onda se vraća na zapad, u Jeruzalem. Između navodnjenoga i ozelenjenoga dijela Izraela i pustinje Negev postoji nevjerojatna ravna crta – očima ju vidiš – dokle je dobacilo plansko navodnjavanje. Preko te crte ulazi se u pravu pustinju. Vozili smo se u udobnom autobusu asfaltiranom cestom, padala je večer, i kako smo više odmicali u pustinju, osjećao sam valove nekog uzbuđenja koje nikad prije nisam osjetio, kako naviru jedan za drugim, sve snažniji, odnekud iz unutrašnjosti za koju također nikad do tada nisam znao da u meni postoji. Padala je večer, rekoh, kroz stakla autobusa gledao sam žućkasto sivu pustinju ispod intenzivno modroga horizonta, svaka okuka iznosila je pred oči novi oblik i novi sadržaj, pamtim poneki prerijetki zagasito zeleni grm kao čudo usred te surovosti. S nekom ogromnom tugom, koja me je stezala za grlo do gušenja, i ganućem koje je sâmo upravljalo postupcima, stavio sam ruku vozaču na rame i zatražio: zaustavite ovdje. Ne znam kako je zvučalo, kako sam izgledao, ali vozač je na prvome proširenju stao poslušno, bez traga negodovanja. Izašao sam, izašli su valjda i ostali, ali nisam ih bio svjestan, i otišao stotinu-dvije metara od autobusa. Večer se je prelamala u noć, prve zvijezde su već bile na svojim mjestima a još se vidio svaki pustinjski oblik nadaleko… Ne znam koliko je potrajalo. Kad sam se okrenuo, vidio sam da su svi već posjedali u autobus i da mi vozač domahuje. Vratio sam se, naravno, i mi smo produžili našu turističku vožnju. Ne vjerujem da to mogu dostojno verbalizirati, neću ni pokušavati, samo znam da osjećaj nije uopće izblijedio – i danas ga mogu dozvati, potrebno je samo da sklopim oči i malo se potrudim: doživljaj apsolutne potpunosti!
Napokon, stižemo do našega blidinjskog konaka: motel „Risovac“, čvrst i jednostavan, sav u drvetu. Dva mlada ogromna tornjaka motaju se na travnjaku oko kuće, Josipu se odmah odazivaju i njihova igra i maženje mogli bi trajati tko zna dokad da nismo gladni i željni postelje. Za večeru – dobar starinski grah s mesom, domaćinski iznesen pred nas u velikoj zdjeli da grabimo po volji. Osim nas još troje-četvero gostiju, i jedan sredovječan čovjek koji sa svojim pićem sjedi u kutu kraj vrata sam, gleda mirno i nepomično u neku neodređenu tačku iznad šanka. Tako smo ga zatekli kad smo predvečer došli u „Risovac“, tako smo ga našli ujutro, kad smo, naspavani na svježem blidinjskom zraku i orni, sišli na doručak, a tako smo ga i ostavili kad smo nakon doručka i izmirivanja računa spakirali naše stvari i krenuli na put.
(Iz: Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008., s fotografijama Josipa Lovrenovića, Zagreb, 2009.)
[1] Ramljaci će vam, doduše, vrlo zauzeto objasniti da se radi o nedovršenom stećku koji je pronađen na mjestu obrade a nije dignut s nekog postojećega groba, te da im je i sama Marion Wenzel, pokojna stručnjakinja za stećke, dala mišljenje da se takav stećak slobodno može maknuti. To su, međutim, dva potpuno različita plana, ono što je ovdje suspektno, to je arbitrarno značenjsko i simboličko prekalemljivanje elemenata iz tradicije s određenim ciljem, koji tu tradiciju siromaši i reducira.
