Ništa o pijancima ne znaju koji ih samo osuđuju
koji se blaženo zadovoljavaju zgražanjem i prezirom
a nikad se pijancu ne približe kao čovjek čovjeku;
koji o njima misle strogo u množini, kao o stjenicama
ili o mravima: oni…
Ne govorim sad o svima onima koji piju, koji su pili;
pili su svi – državni činovnici, zanatlije, učitelji, dobri
očevi pa i poneka dobra majka, mnoge kućne babe
također su slatko potezale, tobože za lȋka, milicioneri
kad otpašu pištolj i puzdru, siromasi koji ni kruha nisu
imali svaki dan, grobari, o, oni s naročitom slašću,
sve kao tužno nazdravljajuć i vukuć iz musave flaše:
ajd, za pokoj duše!
Ne govorim o njima i o takvome pijenju – ono pripada
kontroliranim užicima ispravnih građana, kulturi rakije
kao njezin sastavni i neizostavni dio. Ovdje bih nekako
da se poklonim zakletim pijancima, vjernicima bezuvjetne,
posljednje odanosti toj muci i strasti, što ih pravim
putom vodi u sigurnu propast, tjelesnu i duševnu, o čemu
oni sami znaju neusporedivo više i dublje i užasnije
nego što i zamisliti možemo mi koji im se rugamo,
koji ih preziremo, koji ih sažalijevamo, a svejedno
ne znaju, ne mogu, neće da se odupru, nego ostave
kuću, i braću, i sestre, i majku, i oca, i djecu, i polja
(kao u kakvu naopakom, crnom evanđelju) i ostaju
vjerni do kraja.
Majka se sjećala: u kući oca njezinoga još dugo poslije
Svjetskoga rata, prvoga, kad je njoj bilo već devet-deset
godina, služio je Rus Mirgali. Zvali su ga tako, kao da
izgovaraju ime i prezime: „Rus Mirgali“. Takvima kao on
i njihovim sudbinama nije se puno zanimala historiografska
znanost u prvoj Jugoslaviji, u drugoj još manje. Toplina i
nekakva blagost kojom je majka pričala o Mirgalijevim
zgodama i o njegovom konačnom odlasku navela te je
da istražiš što je bilo dostupno: bio je zapravo Kazah,
musliman, jedan od milijuna ruskih ratnih zarobljenika
iz godine 1915. što su razmještani po austrougarskim
zemljama kao besplatna radna snaga a zemaljski odjeli
Vojnoga zapovjedništva Dvojne monarhije izdavali su
„Propise za dobavu ratnih zarobljenika za radnje“ koji
poslodavcima nalažu da se brinu o „nastambama, posteljini,
opskrbi, odijevanju, zdravstvu, postupku s ratnim
zarobljenicima, pazki nad radnicima kod rada, radnim
doplatcima, kontroli, dopremi i otpremi…“
Mnogi od njih ostali su poslije rata u zemlji
zarobljeništva koja se raspala, poženili se, snašli,
uklopili se. I Mirgali se nekoliko godina dvoumio,
lijepo mu je bilo „u gazde“, radio jest, sada već i za
nekakvu plaću, nitko ga nije tjerao ni teretio preko mjere
a kućna čeljad su ga primila skoro kao svojega.
Dvije ljubavi imao je: konje i rakiju. O konjima znao je
sve. Ma, razgovarao s njima! I najgori od njih, kakav
goropadni alat („od stotine alata ima jedan da valja, ali
taj jedan valja stotinu dukata“ – govorio je djed), samo
neka mu se Mirgali primakne, obgrli ga rukom ispod vrata
i stane mu šaptati u uho, odmah se slegne, smiri, upitomi.
U rakiji nije imao mjeru: čim subota poslijepodne, zadnji
dinar dadni za rakiju i cijelu nedjelju preboluj. Džaba mu
govorili, pokušavali i lijepim i ružnim, on bi se samo
smijuljio, priznavao sve, pa u subotu nanovo.
Majka je često pričala zgodu koja joj se, kao potresan
prizor, usjekla u sjećanje. Nekako se dogodilo da je jedne
nedjelje ostala kod kuće sama sa starom sluškinjom.
Za Mirgalija su mislili da spava na svome mjestu
u staroj kući. Odjednom ga začuše da viče i doziva
iz podruma. Strču one dolje, i imaju što vidjeti: u drugome
dijelu magaze, gdje su burad s rakijom, s jednoga nekako
spao obruč te procurilo, a Mirgali – nakon što je otkrio
štetu i brižno ih uzbunio – zalegao duž plitkoga kanalića
koji posred prostorije, uz blagi pad, vodi do velike
četvrtaste jame u betonskom podu da posluži u ovakvim
slučajevima, i srče li, srče, sav blažen.
Kad je Rus Mirgali ipak odlučio otići, lijepo su ga
spremili, djed mu je dao pristojnu popudbinu, i on se
neke 1925-26. godine vratio u svoju rusku Aziju, sada
sovjetsku. Nikada više nitko ni u Varcaru ni u „gazdinoj“
kući za nj nije čuo. Ostao je samo spomen, i, evo, stigao
i do tvojega teksta.
Još je jednoga Rusa Veliki rat doplavio u Varcar,
ali taj je i ostao, i sam si ga upamtio: Šćepan, Kozak.
Žena s kojom je živio, bez djece, u kućici na kraj grada,
bila je kao i on vukodlak, stalno su se svađali i tukli,
nikad se nisu rastali. U birtiji je znao i nož potezati,
i nije jedanput osvanuo u jarku, bijen. Od jezika priučio
se samo najosnovnijim izrazima; osim psovki – njih je
koristio obilato, miješajući ih sa svojima ruskim. I on je
bio znalac konja, od toga je i živio. Vremenom nekako
se nametnuo kao posrednik bez kojega pazarnim danom
nije mogla proći konjska kupoprodaja nijedna. Kao da ga
gledaš, tamo dolje, na stočnom pazaru iza veterinarske
stanice na Rudinama iznad Sklopova: mrk i neugodan,
uvijek spreman na psovku i svađu (tako je, valjda, među
priprostim Bosancima sebi pribavljao ugled stručnjaka
i nezaobilaznost u ovom poslu), dugo obilazi konja,
zadiže mu gubice i gleda zube, saginje se do nogu,
opipava, za rep poteže, sve mrseći nešto sebi u brk,
i onda izgovara cijenu. Nastaje pogađanje između vlasnika
i kupca, dugo, grčevito, nepovjerljivo, više puta hvata
Šćepan ruku vlasnika i ruku kupca, viče: ajde, ruka
u ruku!, ali jedan od njih uvijek u zadnji čas istrgne ruku
kao da će mu je netko odsjeći! Kad se napokon nađu
na cifri (iscrpljeni od nadvikivanja, mahanja rukama,
od Šćepanovih psovki i nagovaranja), rukuju se dugo,
uzmahujući ritualno, visoko. Slijedi odbrojavanje
novčanica, palac se svaki put obliže jezikom da se koja
ne zalijepi, isto čini i onaj koji daje i onaj koji prima.
Kad je to dobro utvrđeno i provjereno, odvaja se Šćepanu
Šćepanovo, on gunđa, psuje, trpa novce u džep. Nikad mu se
ne zgriju, rakija sve odnese. I njega je odnijela; ne znaš
ima li danas još ikoga tko ga se sjeća.
Ivešu pamtiš kroz maglu, iz najranijega djetinjstva,
po strahu koji ti je zadavala njegova pojava. Samo bi
proteturao uz ulicu, zapušten, poderan, krvavih očiju,
u ljude je gledao kao da su s onoga svijeta, oni
ili on sam. Sve što je izlazilo iz njegova grla bio je
povremeni uzvik, urlik: „pȍdˬzāstavu!“ Morao je imati
nekakvoga roda, ali nitko se njime nije bavio, brinuo
za nj. Samo bi ga pokatkad milicioneri propustili
kroz šake i pendreke, uglavnom kad bi se našli u blizini
a on vikni: „pod zastavu!“ Nikad jasno ni do kraja,
samo se u dalekim nemuštim aluzijama nabacivalo
da mu je to „iz rata“. Puno kasnije – Iveša je već odavno
bio mrtav i pokopan, nakon što su ga jedno jutro našli,
modra i hladna, u jarku – ponešto ti se složilo: bez škole
i zanata, kao mladić dignut je u ustašku vojsku, iskazao
se ludom hrabrošću i odanošću, stigao u „povlačenju“
Četrdesetpete do Dravograda, tamo ga partizani zarobe
ali ostave na životu jer nije imao nikakva čina. Sve
njegovo poslije jest: rakija, pomračenost i „pod zastavu!“
do sretnoga jarka u kojemu se sve okončalo.
Nitko ga nije zvao drukčije nego: Kaluđer, a svi su već
i zaboravili odakle mu taj nadimak. Govorilo se da nema
kvara na mašinama koji on ne bi umio popraviti, osobito
sve moguće motore – kamionske, automobilske,
traktorske, eto, kaže, ni avion mu se ne bi oteo. Eh, ali
samo da nije rakije! Snažan i lijep muškarac, brze i bistre
pameti, dugo je uspijevao miriti majstorstvo i pijanstvo.
I u crkvi bi se o Božiću i o Uskrsu znao pojaviti, čist i
obrijan, i cijelu bi misu prestajao na dnu crkve, pri
vratima, sve sklanjajući pogled. Ali kako stara
umjerenjačka mudrost zna da „junaka nad rakijom
nema“, ni Kaluđeru nije uspjelo da je nadigra.
Prije nego što ga je pokopala, potonuo je u alkoholni
stupor, tjelesno iznemogao, tužno ga je bilo gledati.
Držala ga je još neko vrijeme jedino – priča. Hrapavim
i napuklim, spuštenim ali ugodno temperiranim glasom,
poput bluzera iz Louisiane ili Leonarda Cohena, pričao je
o svojim ratnim doživljajima, a priče su mu bile savršeno
strukturirane: sigurno vođene, pune živih opisa i detalja,
bez pripovjedačke entropije, gubljenja u sporednom ili
u pretjerivanju ili u ponavljanju, s izoštrenim smislom
za dizanje dramskoga tonusa i poantiranje. Jedanput bi
opisivao pakao iskrcavanja 1944. na normandijskim plažama
gdje je bio kao vojnik Wehrmachta. Drugi put – u saharskoj
pustinji, gdje mu se skoro na dohvat ruke, a svakako
u dometu revolvera, našao sam general Montgomery:
„Bi mi ga grehota ubiti onako ispotaje, a da ga ubih,
okrenuo bi se Drugi svjetski rat.“ Treći put, opet, bio je
u „Crvenom oktobru“ u Staljingradu; i u toj priči
baratao je čudesno živim detaljima i slikama.
To, što su sve njegove priče bile izmišljene, što je
u doba rata pripovjedač bio dječak koji se nije nikamo
maknuo dalje od varcarske katoličke mahale, ne samo
da im nije ništa oduzimalo, nego im je na neobičan način
pojačavalo zavodljivost i uvjerljivost. U pozadini, pak,
moglo se nazreti dobro poznavanje publicističke literature
o tim zbivanjima, iz koje je Kaluđer kupio činjenice,
ličnosti, datume, mjesta, događaje, pa nekim svojim
fantazijskim darom i snažno proživljenom preradom
uspijevao sve te podatke natjerati da budu
poslušni njegovoj priči.
O Vehbiji znaš najmanje, a njegov lik i aura u sjećanju
su ti najtopliji. Zračio je finom inteligencijom i
dobrotom, također i nesrećom. Nikad bučan, bez potrebe
za psovkom, nametanjem, nikoga ni u što nije uvjeravao.
Školovao se u Sarajevu, u nekoj od tadašnjih tehničkih
škola što su bile „jače od današnjih fakulteta“, kako se
govorilo, imao je jak dar za matematiku, za nogomet
također. Trebalo je da ide na fakultet, ali to je propalo,
nije se imalo novaca, a ni prave volje. Kao ni za drugo…
Živo si mogao osjetiti da mu rakija nije strast ni porok,
nego – izbor: način da se ukloni iz svijeta s kojim
ne može da nađe dogovor.
U jeftinoj birtiji na dnu ulice u poslijepodnevima
okupljalo se čitavo društvo rakijaša koje je tu
ravnopravno dijelilo crkavicu što bi se nekako skuckala.
Svakojakih tipova je tu bilo, poganih psovača i svađalica,
još poganijih lažljivaca s ružnim i opscenim pričama
o ženama, sirovih minhauzena kojima se odmah poslije
druge rečenice dobacivalo: de, ne laži kad ne znaš lagati.
Onako kako se pijanci među sobom razlikuju baš kao
i svi ostali ljudi, tako su se Kaluđer i Vehbija izdvajali
iz ovoga društva naočigled. Jesu oni sjedili i pili
sa svima, na to ih je silila pusta besparica, a i neka
neiskazana solidarnost, autoironična svijest da je to
još jedino društvo u koje su primljeni kao svoji,
ali su u tim prilikama obojica bili šutljivi i odsutni.
Vehbije je jednoga dana nestalo, i nije se za nj znalo
više od godine. Ne bi se nikada ni saznalo, i njemu bi
u potpunosti uspio naum da se ukloni iz svijeta s kojim
ne može da nađe dogovor, da se dvoje tjerano ljubavnom
hitnjom nije zaputilo u šumu iznad jezera na Balukani.
Tamo su ga našli: objesio se o granu jake, mlade bukve.
(“Ulazeći u Varcar”, Fraktura, 2016.)
