TEHNIKE UMNAŽANJA
hijerarhiju žudnje
u polovicama ispljunem
na staklo
i to, naravno, boli
ali neki dijelovi tijela
samo nas vuku u zemlju
zašto zvijezde puštaju valove u budućnost?
to kao kada mi tvoje lice
ispuni vid
ubrza krvotok mehanizmom
koji nije trenje,
a podlo i bolno razdire žilovlje
dobro sam naoštrio sjekiru
da posiječem korijenje
pa pogledao nebo,
zvijezde nisu zasjale sve odjednom
da me zazovu
uništio tehnologiju,
i dalje se čula ista tišina
ipak,
stvarnosti je oko mene bilo više
DJECA ZVIJEZDA
milijarde potresa,
kortikalnih tremora,
ne mogu te izbrisati
jer na mene i anđeli vrebaju
a ove shizofrenije
tek su dokolica
za zelenokosu djecu zvijezda
koja na paučinastoj pozornici
ponavljaju koreografiju
grand mal napada epilepsije
i želatinasta tjelešca
im razdire nostalgija
kad ih telefonski brojevi
podsjete na koordinate zvijezda
tamo negdje oko Casiopeje
(PROJEKT POLJSKA)
*
Poljska je bila i soba i otvoren prostor. Scenarij se ponavljao ovako.
Kada bi neropusnost zidova počela stvarati oblake ne-života, izju-
rio bih van. Tijelo izobličeno od toga sobnog vakuuma polako bi
povratilo oblik. Bockavi udarci ponvo bi uspostavili napetost kože,
izazvali pobunu osjetila. Sav život oko mene prijeteći me umirivao
i mogućnost povratka bila je zaboravljena. Onda bi prošla kola s ne-
kim prijateljem i pozivom. Uvijek bih zahvalno prihvatio, dopustio
da me mirno uspava tuđa udomaćenost.
*
Poljske oranice su kao grob. Ali magla koja ih omata kao zaštitna
folija nedozrelu zimnicu nikako da se razmakne i označi mi mjesto
pokopa. U najhladnijim jesenskim noćima uvlačim se u kola puna
gomolja. Krumpira ili cikle, ovisno o tome koliko prošlosti mogu
preživjeti tu noć.
*
Kada se potop poljske noći ugusti u orahovu ljusku, prestajem disati i
promatram. Planina zastire pogled, crna gromada ukopana u dno cr-
nog jezera. Prizor se probija kroz noć sporo kao povijest prije jezika,
mučno ka glista kroz leđnu moždinu. I onda duboko, stiješnjeno u
okoštaloj kapilari noći ugledam slabo svjetlo kako se uspinje putom
usječenim u planinu. Netko nekamo odlazi i spašava svijet.
*
Poljska je bila suvišna. Sve što se počelo raspadati raspalo se. Neured-
ne mrlje pubertetske samokirurgije iščezle su iz zapisa sjećanja. Na
kraju su zapisani ostali samo arhitektura i pejzaži. Nesreća je bršljani-
ma urasla u pročelja, putanja njezina metastaziranja mogla se iščitati u
grananju ogoljelih krošanja na sivoj pozadini zimskog neba. Lijenost
pogleda i sluha sačuvala nas je. Na putu kroz zahrđale ograde i preko
zaraslih vrtova pogled bi se uspavao i u dugim sjenama napuštenih
vila vidjeli smo samo razrijeđenu melankoliju. U fijukanju vjetra koji
je pometao prošlost kroz razbijene prozore salona i ljuštio lak s drve-
nih žaluzina čuli smo razvučenu elegiju sporog propadanja. Prijeteće
frekvencije umetnute priče o globalnoj katastrofi kao radioaktivno
zračenje neopaženo su prolazile kroz bubnjiće i lobanju. Obezboje-
ni krajolik, spremajući se za snijeg, bio je scenografija bajke o smrti,
nježnoj i blagoj kao glas dadilje koji nas uspavljuje umotane u debele
pernate jorgane. Prava strava bila je nevidljiva, molekularna, događala
se duboko u tkivima stvari. Pod zemljom su virusi uštrcavali maligni
kod u stanične jezgre tek proklijalih sjemenki hrastova. Trakavice su
progrizale posteljicu i polagale jajašca u nerazvijene mozgove krtičjih
fetusa. Vršci korijena drevnih čangrizavih sekvoja izlučivali su kiseli-
nu koja je razgrađivala temelje najsjajnijih nebodera naše epohe. Tako
su se smrt i još veći užasi za koje nemamo imena upisivali u arhitek-
turu i pejzaž. Tako započete putanje propadanja arhitekture i pejzaža u
širokim su lukovima obilazile okvire naših života i o njima se nije go-
vorilo. Tek rijetko, kad bismo u starosti ponovo posjetili grad u kojem
smo nekad davno doživjeli ljubavnu avanturu, obuzeo bi nas neiskaziv
osjećaj gubitka, bol puno dublja i neizlječivija od onog kratkotrajnog
krvarenja koje je izazvao naprasan kraj ljubavi. Ako bismo pri ruci
imali stare fotografije, možda bismo uspjeli taj osjećaj gubitka pripisa-
ti ispražnjenom mjestu koje na fotografijama popunjava stari hrast ili
blještavi hotel, scenski okvir nekog od prizora naše ljubavne priče. To-
liko govorimo o smrti da ne bismo govorili o strašnijim katastrofama.
ŽELJEZNICA PROLAZI RAVNICOM
kroz staklo vagona
putnik sa strepnjom promatra pustoš oranica
oštre rezove magle
nad sleđenom ravnicom
tone u nemiran san
suhe brazde košmara
kao jednoličnost popodnevnog pljuska
natapa mir
čahura istkana zvukom željeznice
tom repetitivnošću čelika
kojom kotači komadaju kolosjeke
krote ludilo prostrte daljine
dok prolazi ravnicom
željeznica prezire samu sebe
svoje neorgansko
zna da će nestati kada nestane povijest
sanja katastrofu
izlijetanje iz tračnica
sudar s ravnodušnošću zaleđene zemlje
zemlja ne čuje željeznicu
zemlja ne čuje ništa što će nestati kada nestane povijest
utonula u šuštavu tišinu
treperenje tanke membrane
koja omata klijanje zakopane sjemenke
zakopana sjemenka čuje zemlju kao sebe
olovni okov zimskog tla
kao lahorasto bubrenje jezika
onog koji jedini iz prosinačke paralize
iz teškog taloga nagomilane noći
izgovara proljeće kao izvjesnost
DUBOKO
u pahuljastoj brazdi zime
povijest se istrusila kroz sito
bodljikave žice
u nijemost kostiju
iz ponora
promatramo nebo kao krišku jezera
mlaka se lava sunca
lijeno kotrlja kroz maglu
kratki usjeci dana
tiho zažare
prostranstvo sporog vremena zime
onog koje je samo trajanje
crnogorični obrisi bijele daljine
mrazno se lijepe za mrežnicu
ova je zima u kojoj više ništa ne čekamo
tijelo miruje
ne želi biti zaustavljeno u pokretu
svaki zamrznuti kadar je laž
umorni putnik zastaje u perivoju
umiva se podnevnom svjetlošću
odbljescima u ledenoj kori kipova
zamišlja ono što je prethodilo
ovoj ukočenosti statua
svaka priča o onome što je prethodilo
i onome što će uslijediti je laž
u pahuljastoj brazdi zime
izgovaramo riječi samo dok tumačimo snove
u podmorju zimske noći sanjamo jesen
sanjamo kako posljednji žuti list polako pada s krošnje
Priredila: Bjanka Alajbegović