Voli se puno! – zapovijed je koja bliješti kao reklamni logo jednog beauty centra koji se nalazi u ulici kojom prolazim svaki dan. Natpis je popraćen ilustracijom obnaženog ženskog tijela, točnije njegova torza i glave, fotografirana sleđa, visoko estetizirana, amblematična za firmu koju reklamira. Okruženo je kružićima različitih boja u kojima su popisane usluge i njihova cijena – od depilacije do antiage tretmana. Kružići-molekule opkolile su tijelo-stanicu, metu koju treba napasti. Ono nije zauzelo obrambeni položaj, dapače, prepustilo se, obgrlilo, izvršavalo naredbu – voljelo se puno. Voljeti je prijelazni glagol koji zahtijeva objekt. U ovom je slučaju i povratni. Voljeti sebe u kontekstu spomenutog iskaza znači voljeti svoje tijelo. Voljeti svoje tijelo izjednačeno je s njegovanjem i brigom za isto. Kako bismo se valjano brinuli za tijelo potrebno je uložiti u i za njega – nešto novca i nešto vremena. Sve to za osobu koju voliš najviše na svijetu, a to si ti! Imati tijelo znači – ili bi bar trebalo značiti – biti subjekt. U kapitalističkom svijetu subjekt je potrošački, a uvjetima liberalnog konzumerizma tijela su doista laka meta.[1]
Put do sebeljublja popločan je radom na sebi. Kako u ogledu o konzumaciji tijela u vremenu liberalno-kapitalističkog konzumerizma piše Harun Dinarević, status koji tijelo odavno zauzima u zapadnim društvima, na našim postratnim postjugoslavenskim prostorima tek zadobiva. Što se tržište više oslobađa, tijelo je sve prisutnije u medijskom prostoru. Dok se zvanične nacionalne kulture odbijaju osloboditi etno-patrijarhalnih tabua, izvan njihovih zasada paralelno se razvijaju zapadnjačke prakse u vidu nicanja suvremenih hramova kojima pripadaju saloni za uljepšavanje, teretane i sl. „Oblikovanje tijela imenovano radom na sebi dvostruko je kodirano: 1) Rad ovdje može imati doslovno značenje; rad je prestao oblikovati tijelo, sada je potrebno da se radi na tijelu. 2) Istovremeno, sintagma rad na sebi, može se odnositi i na razvijanje lične duhovnosti.“ [2]
Osim rada na sebi, poznata je i fraza držanja do sebe, koja se u prethodno opisanom društvenom ozračju koje odzvanja patrijarhalnim odjecima najčešće koristi kao kvalifikativ uspješne žene. Žena koja drži do sebe ne dopušta da njezino tijelo slobodno reagira na razapetost između različitih krajeva svakodnevnog života, sprječava svagdašnjicu da se ispisuje po njezinoj vanjštini, zauzdava se da se ne opusti. U protivnom se svako vidljivije puknuće po šavu, nabor na odjeći ili licu, ispucao vrh, nova bora, sijeda, ohrapavjeli dio kože ili vrećica ispod oka može iščitati kao znamen opuštanja, labavljenja voljnog napora, umora, u konačnici odustajanja od sebe, odnosno osobnog poraza. Tako je u postfeminističkim diskursima poznata afirmacija tzv. superžene – žene koja može imati sve. Prema tomu, stvarna rodna neravnopravnost koja postoji u društvenim strukturama ni u kojem slučaju ne smije postati izlika – svaki se neuspjeh pripisuje osobnoj greški.[3] Prema Meredith Rachel Jones, prakse uljepšavanja ujedno su prakse fizičkog i duhovnog unapređenja jer žene u „kulturi uljepšavanja, kako bi bile prepoznate kao dobre građanke, […] moraju sudjelovati u praksi ‘postajanja’“ čiji je proces „privlačniji od konačnog cilja“[4]. Prisjećam se razgovora s jednom kolegicom koja, njezinim riječima, bez jednog sloja pudera na licu ne izlazi van niti izbaciti smeće. Kad sam je upitao opterećuje li ju sva ta opterećenost estetizacijom, odgovorila mi je da toliko i radi na svojoj vanjštini kako bi spriječila vlastito tijelo da je optereti. Upravo se u njezinu odgovoru razotkriva paradoks diktiranog nam rada na sebi koji se i temelji na permanentnom stvaranju nezadovoljstva sobom, koje nas ne potiče da svome tijelu uputimo prijateljski pogled, nego onaj nadzornički, čija je zadaća detektirati svaki milimetar koji visi. „U društvu koje zarađuje na tvojim nesigurnostima“, kako ide jedan inspirational quote koji kruži društvenim mrežama, „voljeti sebe buntovnički je čin“.[5]
Takozvani body positive movement također propisuje rad na sebi koji treba rezultirati osnaživanjem pojedinca/-ke kako bi prihvatio/-la svoje tijelo te ga prigrlio/-la onakvo kakvo ono jest budući da nametnuti režimi tijela vode u pakao kroničnog nezadovoljstva koje može prouzrokovati ozbiljne psihičke poremećaje. A zavoljeti svoje tijelo znači razriješiti konflikte unutar sebe, što se može nazvati svojevrsnom duhovnom vježbom koja polučuje određenu vrstu obnove – uvježbavanjem prihvaćanja sebe onakvima kakvi jesmo bildamo samopouzdanje i tako ojačani kadri smo srušiti svaku vidljivu i nevidljivu prepreku na putu samoostvarenja. Gledano iz rodnog kuta, nezaobilazan je trend ka tijelu afirmativno nastrojenog feminizma, primjerice fat positive feminizma koji zagovara (samo)prihvaćanje žena oversized fizionomije i tijela svih dimenzija. U virtualnim društvenim prostorima rado se šeraju osnažujuće motivirajuće doskočice, poput one koja se pita kako pripremiti tijelo za plažu. Dakako, dovoljno je samo posjedovati tijelo i odšetati ga na plažu.[6] Poznata je kampanja za stvarnu ljepotu kozmetičke tvrtke Dove i njezine akcije poput one s virtualnom metaoznakom #ChooseBeautiful u sklopu koje je napravljeno malo istraživanje. Na ulazu šoping centara u San Franciscu, Šangaju, Delhiju, Londonu i Sao Paolu postavljeni su znakovi s pridjevima lijepa i prosječna. Većina je žena prošla ispod potonjeg dok su se samo rijetke odvažile deklarirati lijepima. Prema izvještaju, određene su ispitanice tek drugi ili treći put prošle ispod prvog natpisa, dok je jedna majka svoju kćer prema njemu i usmjerila nakon što se ova prvotno krenula svrstati u prosječne. Ukratko, poanta kampanje je ohrabriti žene da samostalnu odaberu biti lijepe. Utržene feminističke tendencije medijskog zagovaranja prihvaćanja tijela različitih oblika i veličina kao jedinstvenih u svoj svojoj ljepoti, te sam koncept slobodnog odabira bivanja ili, bolje reći, postajanja lijepom s različitih su feminističkih pozicija podložne kritici, pa i osporavanju. A što je s odabirom ostajanja ružnim/-om i voljenja sebe kao takvog/-e? Jedna Youtube blogerica govori o samoprihvaćanju sebe kao ružne, uz zaključak da biti lijepim/-om ne predstavlja uspjeh, baš kao što nas ni ružnoća ne treba spriječiti da ga ostvarimo.[7] Prema tomu, poziva nas da ne odbacujemo osjećaj nezadovoljstva u samog/-u sebe, da prigrlimo svoje nesigurnosti i da jednostavno budemo. Uključuje li taj put do (samo)zadovoljnog bivanja ružnim/-om jednak napor kao i proces postajanja lijepim/-om po recepturi body positive pokreta? Je li jednako OK osjećati se ružnim/-om kao što je OK osjećati se lijepim/-om? U oba se slučaja radi o sličnoj vrsti programatskog diskursa koji povezuje zajednički cilj.
Smije li se feministkinja osjećati neugodno u svojoj koži? U svojoj feminističkoj ispovijedi Rhiannon Lucy Cosslett priznaje: „Osjećam se krivom, ali mrzim svoje tijelo“.[8] Suosjećajući se i u određenoj mjeri identificirajući s navedenom autoricom koja se osjeća krivom zbog toga što stvari koje zagovara u teoriji ne primjenjuje i u praksi, Maša Grdešić se u tekstu Curvy, chubby, fat pita „vjerujemo li doista u to da big može biti beautiful ako istodobno ne možemo prihvatiti svoje tijelo s viškom kilograma, po medicinskim, medijskim ili vlastitim kriterijima?“[9]
Pojavom društvenih mreža popularizirale su se različite samopredstavljačke prakse. Jedna od njih popularno je selfijanje. Gotovo pa svakodnevno postavljanje autoportreta na Facebooku ili Instagramu, najčešće instant snimljenih mobilnim uređajima i dotjeranih razno-raznim efektima, tzv. selfija, između ostalog, jedna je od radikalnijih sebeljubnih afektacija. Selfie je kao takav doživio brojne negativne, ali i afirmativne kritike. Protivnici selfijanja idu tako daleko da se pozivaju na provedena istraživanja Američke psihijatrijske asocijacije čiji stručnjaci tvrde da je ova opsesivna želja za fotografiranjem samog sebe mentalni poremećaj čiji je uzrok nedostatak samopoštovanja te siromašan intimni život i koji je najbolje liječiti kognitivno-bihevijoralnim terapijama. Čak su izmjereni i stupnjevi oboljenja. Tako nam se može dijagnosticirati ograničeni selfie, koji se manifestira u selfijanju sebe tri puta na dan bez objavljivanja, akutni selfi, od kojeg patimo ukoliko se slikamo jednak broj puta kao u prethodnom, ali ovaj put uz objavljivanje svih fotografija na društvenoj mreži, dok se kronični selfijaneri slikaju bezbroj puta dnevno uz najmanje šest objava. Dostojan pokušaj obrane selfijanja upućen je pak s feminističkog fronta. U članku Selfies and Misogyny: The Importance od Selfies and Self-Love, objavljenom na popularnoj internetskoj stranici koja se bavi feminističkim intervencijama u svakodnevici, Erin Tatum feministički potencijal selfijanja vidi upravo u karakteristici koja se otkriva u samom njegovu nazivu – totalnoj usmjerenosti na sebe. Budući da je u ekonomskom intersu društva da kod žena pobuđuje nezadovoljstvo samim sobom, djevojke se uče da se mogu osjetiti zadovoljne oko svoga izgleda samo ako ga odobre drugi, točnije muškarci. Na primjeru pjesme What Makes You Beautiful boy-benda One Direction autorica obrazlaže kako se djevojačka nesigurnost romantizira – ranjiva i nesigurna djevojka poželjna je djevojka jer se na nju može utjecati. Selfie će tako djevojkama omogućiti izbjegavanje drugog pogleda koji će kontrolirati njihovu samodopadnost – za selfie ne treba poseban povod, mjesto ni trenutak, može se napraviti bilo gdje i bilo kad, svaki put kada imamo potrebu voljeti se bez potrebe ispričavanja ili opravdavanja za zdravu dozu sebeljublja.[10]
I sam sudjelujem u trendu selfijanja te bi si, ovisno dnevnoj dozi ispunjenja svojih narcističkih potreba, mogao prišiti dijagnozu bar ograničenog selfijanera jer, naravno, nisam toliki Narcis i nemam potrebu svakodnevnog postovanja. Jednom sam se preko statusa na Facebooku našalio da nisam ni znao koliko sam fotogeničan dok nisam otkrio selfie. I zaista, priznajem, uživam u ovoj vrsti samoslikanja. Škljocnem se u sobi, na kavi, dok se spremam za van, ponekad i u vožnji taksijem, u liftu. Volim se hvatati pod različitim kutovima i provjeravati pod kojim mogu istaknuti, a pod kojim zakamuflirati određene žarišne točke koje me na mojoj vanjštini najviše preokupiraju. Ne libeći se sebeljubne deklarativnosti, selfie koji objavim često i pleonastično doznačim tzv. heštegom – #selflove. Za svoju narcisoidnost lako bih mogao okriviti svog podznačnog lava koji možda išće trofej u vidu lajkova i laskavih komentara, ali problematika potrebe za virtualnom reprezentacijom mnogo je zamršenija. Velika je razlika između načina na koji naša tijela figuriraju u virtualnoj zbilji u kojoj ipak sami biramo što ćemo točno otkriti, a što skriti ili u izvanjskom svijetu u kojem smo pogledima izloženi u svoj svojoj cjelovitosti. Primjerice, kada sam u fazi topljenja kilograma i kada idem trčati na obližnju trim stazu. Koliko god mi trčanje usmjeravalo pažnju samog na sebe, svaki umišljeni ili stvarni pogled mojih suputnika na stazi za trčanje, i to onih koji nisu lijeni zbiljski se svakodnevno brinuti o sebi, istesanih, strahovito discipliniranih tijela, može poljuljati moju samoprisutnost. Kao da se tada svaki moj kompleks hiperbolizira – masni jastučići na bokovima počinju bujati, a moje nevidljive noge skrivene u trenirci – koje unatoč ljetnoj vrućini odbijam razgolititi jer ih smatram debelima, uz izraženije proširenu venu na lijevom listu koju na zimu treba ukloniti operativnim zahvatom – teže su i teže sve dok mi se ne učini da stojim na dva balvana. Smozadovoljstvo vlastitim likom konstituirano u virtualnom međuprostoru u momentu postaje topljivo kao kuća od čokolade.
Prigovor mom sebeljublju uputila mi je virtualna prijateljica komentirajući jedan moj selfie. Našalila se oko toga zašto se previše volim, pa nisam žena. Da sam žena, to bi imalo feminističku vrijednost, a ovako… Istina je da sam rođen u muškom spolu i da ta biološka činjenica na različite načine (ne) doprinosi mojoj komfornosti u simboličkoj strukturi. Međutim, koliko je moje feminizirano tijelo, koje nikada nije težilo maskulinizaciji, poticano da se zavoli u svojoj razlici, a koliko da mu se taj užitak uskrati? Kroz čitavo djetinjstvo i tinejdžersko doba moja se feminiziranost smatrala svojevrsnim nedostatkom i nečim na čemu treba na vrijeme poraditi. U širim i užim obiteljskim krugovima sestrino igranje autićima i loptom smatralo se simpatičnom fazom, dok se na moju sklonost štiklama, barbikama i ženskim stvarima gledalo poprijeko uz zloslutne misli – teta u vrtiću savjetovala je roditeljima da bih zbog rodnog nestašluka trebao porazgovarati s dječjim psihologom. Sjećam se tako da me negdje pred kraj srednje škole tetka pitala je li vrijeme da krenem u teretanu da malo poradim na svom maskulinitetu jer sam suviše blag. Ta bi blagost, valjda, trebala iščeznuti kada se zamomčim (što bi bio ekvivalent za fazu u kojoj se djevojčica zadjevojči ili zacuri, odnosno kada počne zadobivati pravu fizionomiju žene i kada dobije prvu mjesečnicu). Na svu sreću, zamomčenje se u mom slučaju nije odvilo u pretpostavljenom smjeru te sam sve slobodnije izražavao svoju feminilnost, osim što se moj visokofrekventni little voice s vremenom malo modulirao, ali je i dalje nastavio zvonko odjekivati karakterističnom bojom. Pišući o Malim glasovima Lana Pukanić se osvrće na tekst On Having a Gay Voice Tylera Gillespia kojem su se kao dijetetu rugali zbog visokog glasića zbog čega se trudio govoriti manje gay, što je u konačnici dovelo do toga da općenito manje govori. Prisjećam se dva trenutka sa studija. Prvog, u kojem je asistentica ironično ponovila moj iskaz pokušavajući imitirati moje skvićanje te na taj način, u nedostatku argumenata, diskvalificirati moj prigovor. Drugog, kada mi je profesor, vraćajući nam indekse nakon upisa ocjene, mentorski sugerirao da slobodno oslobodim svoj diskurs – po logici njegova mizoginog uma tankoća moga glasa vjerojatno mu je stvarala dojam tankoće mišljenja. Gledajući pitanje svog malog glasa – koji svojom visinom i netipičnom ženstvenošću privlači najviše mizoginije kako od muškaraca tako i od žena – kao političko pitanje, L. Pukanić optimistično poziva: „Moj je glas moj manifest jer samim zvukom govori o radikalnom prihvaćanju ženskosti, o subverziji uobičajenog izvora Ozbiljnih Riječi. Iz istog je razloga i feminističko oružje. Znam da nas ima puno, nas s malim glasovima, nas tihih, nas skvičećih. Dignimo glasiće.“[11]
Što se pak svakodnevnih preokupacija tjelesnošću tiče, budući da me nikada nisu mučili muški problemi zadobivanja mišićne mase i stiliziranje tijela na fonu maskuliniteta, moje bi se opterećenosti i njima izazvane frustracije lako mogle atribuirati tipično djevojačkima. Kako nisam niti mršav niti debeo, s povremenim bucmastim fazama i stanjima manje ili više ugodne popunjenosti, moje tjelesno bivanje uglavnom se odvija u sivoj zoni[12] uz smjenjivanje faza postepenog debljanja i radikalnih dijeta pričem u kratkom roku uspijem otopiti do čak petnaestak kilograma viška. U ovoj prvoj fazi sva su moja radovanja, tugovanja, nervoze, opuštenosti i napetosti obilježene većim porcijama hrane. Budući da sve u svemu obožavam jesti, moje su kuhinjske ekspedicije obavezno popraćene komentarima. Čudeći se mojoj proždrljivosti, tata je jednom prokomentirao da je moj poriv za slatkim tipičan za neku ženturaču koja ima potrebu nečim ispuniti svoje emocionalne rupe.
Ali što je s pravim muškarcima? Koji su to centri moći iz kojih se direktno cilja na njihova tijela? Muško tijelo već neko vrijeme i u akademskom smislu postaje sve opipljivije i podložnije teorijskom raščinjavanju. Tako su se iz interdisciplinarnih studija roda razvile i tzv. muške studije. Niz je studija posvećenih muškom tijelu i proizvodnji maskuliniteta. Susan Bordo nudi čitanje muškog tijela kroz njegovu vulnerabilnost. Polazi od teze Luce Irigaray koja žensku seksualnu fluidnost definira spolom koji nije jedan iz čega proizlazi da je muški spol onaj koji je jedan, jedinstven i univerzalan. Polazeći od toga da navedena teza nije izvedena iz biološke razlike niti iz stvarnih životnih iskustava muškaraca i žena, nego je plod falocentričnog zapadnog kulturnog imaginarija, autorica konstatira da čak i oni muškarci koji ne sumnjaju u takav prirodni poredak nisu jedni. Kao takvi, „muškarci nisu bezvremeni simbolički konstrukti; oni su biološki, povijesno, iskustveno, utjelovljena bića; jedinstveno, stalno, transcedentno pravilo falusa kontinuirano izazivano ovim utjelovljenjem.“[13] Ovakav pomaknut vidokrug omogućava nam sam muški spol promotriti kroz prizmu „promjenjivog, pluralnog penisa“ nasuprot „veličanstvenog, unitarističkog falusa“, te ističe da ovakvo čitanje nije poricanje društvene, povijesne i kulturne dominacije muškaraca, nego otkrivanje načina na koji ta dominacija održava „ne samo ženska nego i muška tijela kao mjesta srama, samomržnje i skrivanja“.[14] Izuzev pornografskih sadržaja koji zaslužuju zasebno proučavanje, prateći povijest ogoljivanja muškog i ženskog tijela u tekstovima svakidašnjice, primjetno je da se potonje shvaća kao javno kulturno vlasništvo, dok su muške genitalije držane u privatnosti, skrivene od pogleda. Autorica navodi primjer ilustracije naslovne priče o raku dojke u jednom broju Newsweeka iz ranih 1990-ih, a riječ je o, iz profila snimljenoj, fotografiji na kojoj se razotkriva stanična struktura gole dojke s vidljivom cijelom bradavicom. Pita se je li moguće zamisliti sličnu ilustraciju koja se bavi rakom testisa.[15]
Prigodno je spomenuti ovogodišnju hrvatsku kampanju Počeši se s razlogom posvećenu prevenciji raka testisa. U sklopu kampanje snimljen je i kratki promotivni spot koji je zbog svoje škakljivosti postao pravi hit na internetu. Naime, uloga nekolicine ambasadora kampanje, među kojima su poznati nogometaš, pjevač, rukometaš, redatelj, dirigent i dr., u reklami je da se počešu po jajima. Ovo štosno prikazivanje svakodnevne muške radnje namještanja međunožja koje za cilj ima povećati svijest o nužnosti samopregleda testisa, izazvalo je uglavnom afirmativne reakcije, ali i, sudeći po internetskim komentarima i ponekom portalu desne provenijencije, negodovanje. Svakako da je ovakvo humorno desakraliziranje simbola muškosti, iako ovdje s benignim konotacijama, zasvrbilo čuvare nacionalnog morala tamo gdje treba te ih izazvalo da ovu inicijativu ocijene neukusnom, šokantnom, provokatorskom i uvredljivom za one muškarce koji vode pravu bitku s ovom opakom bolešću.
Jedan od potrošačkih trendova koji i u našoj tranzicijskoj realnosti lagano prelaze u svakodnevni životni stil redovita je posjeta teretani, odlazak na pilates, jogu, zumbu… Ako se čisto kulturološki osvrnem na navike muškaraca u svojoj okolini koji su pa i čitavo desetljeće mlađi od mene – što uključuje generacije rođene od 1995. nadalje – primjećujem da fitness centri sve više postaju njihova regularna društvena okupljališta. Nedavno sam u kafiću u dva navrata znatiželjno prisluhnuo o čemu to pričaju dva dobno različita muška društva. Sadržaji njihovih razgovora vrtjeli su se oko strogo propisanih dijeta te dnevnih programa i planova vježbanja za pojedine dijelove tijela. Iz ova dva slučajna razgovorna obrasca iskrsnula je činjenica da su različite generacije muškaraca opsjednute istom stvari – svojim tijelom. U studiji Body Panic: Gender, Health, and the Selling of Fitness Shari L. Dworkin i Faye Linda Wachs primjećuju da u postindustrijskom konzumerističkom društvu maskulinitet doživljava krizu te su rodne uloge u svojevrsnom stanju fluksa. U takvim uvjetima sportska i fitness industrija tijelo shvaća kao mjesto očuvanja rodnih razlika, površinu u koju će se upisivati ideali muževnosti i ženstvenosti. „Muškarci su sve više nezadovoljni svojim tijelima i sve više iskazuju simptome tjelesne dismorfije“ te se svojom tjelesnom panikom „pridružuju ženskoj patologiji nesavršenstva, nevoljama sa samopoštovanjem i potpunim gubitkom kontrole u postindustrijskom krajoliku“ – izgladnjivanje svojstveno ženskom dijetiranju ekvivalentno je muškoj tendenciji napuhavanja mišića.[16] Moram priznati da mi je simpatično vidjeti nekog nabildanog strejt, cis muškarca koji umjesto podrazumijevajućeg piva tugaljivo naruči mineralnu vodu ili neki shake – jer je trener izričito zabranio alkohol. Sve je opipljivija površinska demaskulinizacija – bicepsi i tricepsi više nisu mjerilo snage nego se nabijaju radi kozmetike.
Stereotipom savršeno izgrađenog tijela direktno su pogođeni i gay muškarci. Tako se u klišejiziranim predodžbama povorke ponosa, čija je protestna nota u zapadnim zemljama sve jače zaglušena slavljeničkim tonom, gayevi imaginiraju kao skupina bogolikih, gologuzih i rasplesanih muškaraca. Na lifestyle portalima namijenjenima LGBT zajednici moguće je naići na članke koji kritiziraju kult istesanih tijela. U jednom se konstatira da Pride samo slavi tijela koja su fit dok se ona drugačija (mršava, debela, dlakava…) ili fetišiziraju ili odbacuju.[17] Prisjećam se smiješne scene iz kultne serije Seks i grad u kojoj Stanford odlazi u gay klub kako bi se naslijepo susreo sa svojim cyber švalerom. Na samom ulazu dočeka ga neugodni zahtjev bodyguarda koji ga upozorava da se u klub može ući samo u donjem rublju, što je Stanfordu izazvalo veliku nelagodu iz straha da će mišićavi gay frajeri s pločicama na trbuhu ismijati njegovu običnu fizionomiju. Ali, kako to mogu omogućiti samo humorni chick lit obrati, prilazi mu dečko fasciniran modelom njegovih gaćica koji fetišizira te pristaje da ga ovaj časti pićem dok nas glas u offu glavne junakinje Carrie ganutljivo izvještava kako se njezin prijatelj nikada nije osjetio posebnijim.
Kada govori o dijeti, sportu, fitnesu, staračkim borama itd., Terry Eagletom govori o pomodnim zaokupljenostima koje odražavaju američku srednjeklasnu opsjednutost tijelom.[18] Američki fetiš tijela stoga definira čudnom mješavinom fetišizma i puritanizma, „što bez sumnje ne iznenađuje, budući da je hedonizam puritančeva uvrijeđena predodžba užitka.“[19] Eagleton to oprimjeruje strahom američke srednje klase od pušenja. Budući da je riječ o društvu za koje je somatski prostor svetinja, događa se ograđivanje. Otuda stroge podjele dijelova prostora, pa i uvođenje zasebnih prostorija – za one koji puše, za one koji su na dijeti i one koji nisu; izračunava se točno određena udaljenost u krugu koje pušač/-ica ne smije prići nepušakom tijelu kako ga ne bi kontaminirao/-la česticama drugotnosti. Iako nisam ovisnik o pušenju – spadam u one koji tu i tamo zapale koju cigaretu – ovdje mi se zgodno osvrnuti na vlastite nikotinske momente. Da se tako eufeministički izrazim, pomalo mi je zastrašujuće zazvučalo kad je kolegica na pauzi za ručak u sklopu jednog simpozija deklarativno odbila poziv da se pridruži našem stolu jer se za njim puši. Sličan se prkosni osjećaj užitka stvori i kada se nađem u krugu, doduše ne američkih, ali domaćih srednjeklasih i srednjostrujaških poznanika, onih dovoljno bogatih da kupuju organsku hranu i koji žive po onoj da u svemu treba biti umjeren. U njihovoj kući svakako možeš zamoliti kavu koja se na kuhinjskim policama drži čisto radi gostiju jer su se oni davno riješili napasti kofeina, a, ukoliko želiš uz to i zapaliti, slobodno svoju šalicu možeš ispiti na čistom zraku – uz upozorenje da pritvoriš balkonska vrata. Ako ste pritom dovoljno bliski, možda će se osjetiti slobodnima da istaknu neku vizualnu promjenu koja se dogodila od prošlog susreta, pa će sasvim politički korektno obznaniti da malo si se udebljao. Diplomatski, bez ikakve posebne sugestije ili insinuacije. „Možda je to i razlog“, zamijetit će Eagleton, „zašto su američka kulturalna proučavanja tako očarana onim karnivalesknim, jer u njemu ogoljeno, sladostrasno tijelo pokazuje sve ono što zakopčano puritansko tijelo skriva.“[20]
Puritansko se tijelo cijeni po suzdržavanju od nekontroliranog unosa blagodati materijalnog svijeta, ono se ograđuje i usteže. Pritom, potreba za prekomjernim unosom kalorija prokazuje se ne kao puki užitak u obilatim količinama slatkog ili slanog, nego kao nadomjestak. Otuda i termin emotional eating kojim se imenuje ona druga glad – nikad ispunjena rupa u želucu najčešće će se shvatiti kao simptom zjapeće jame u duši. Tako pripovjedačica jedne priče Dorte Jagić, s kojom mi se nije teško emocionalno identificirati, halapljivo jede majčin kolač ne bi li došla do njegove srži, tajne, onoga što je s majkom povezuje. Autorica se dojmljivo koristi hiperbolama kako bi oslikala žudnju svoje junakinje. Ono što prešućuje majci – koja misli da ne pričaju tri dana, a u biti ne komuniciraju trideset godina – vrišti u kolač izrezan na velike kocke. Kolač ne odgovara, ona jede njega, a on nju, međusobno se proždirući sve dok od nje ne ostane samo nabujali trbuh u cipelama. „Ipak se ne dam“, pobjedonosno će ova literarna supatnica, „krećem u donošenje zaključaka. Ali ne glavom, srcem. Srcem shvaćam sad da ni štrudle, ni jabuke ni jaja, ni šunka, ni restani krumpir, ni špageti, pa čak ni oni s najboljim parmezanom ne kriju nikakve oslobađajuće tajne o ljudima i duhovima. Ne trebaju im ljudi ni njihova duša; samo spremne hvataljke i otvorena usta. Glad za ljubavlju. Rupa u srcu. Slina.“[21]
S druge nas pak strane još uvijek nadahnjuje ono Bahtinovo gozbeno tijelo koje bi krajnje revolucionarno pružilo otpor kontroli kojom se zauzdavaju puristička tijela. Tijelo je to koje pobjedonosno likuje jer za njega ne postoji tužno jedenje jer su tuga i jedenje „međusobno nespojivi (a smrt i jedenje se međusobno izvanredno slažu)“, ono je pobijedilo i „prima u sebe pobeđeni svet i obnavlja se“.[22] Umjesto da njega proždire svijet, ono proždire. Gutanjem, upijanjem i unošenjem ono se razobličava i prevazilazi svoje granice, ono se svijetom gosti kao plodnom žetvom.[23] Znamenita je scena hiperboličnog prežderavanja dviju Marija iz čuvenih Tratinčica, novovalnog filma češke redateljice Vere Hitilove. Iako je snimljen davne 1966., njegov subverzivni potencijal nije potrošiv ni kada priču izmjestimo iz socijalističkog konteksta, a dogodovištine plavokose i crnokose Marije zamislimo u krajobrazu neoliberalne konzumerističke stvarnosti.[24] Scene obilate gozbe glavnih protagonistica i njihove borbe hranom na kraju filma uglavnom se interpretiraju u bahtinovskom karnevalskom kodu te se posebno ističe njihov transgresivni potencijal s feminističkim predznakom. Nekontrolirano blagovanje ovih (anti)junakinja nosi trijumfalan ton, baš kakvim je i Bahtin oslikao susret sa svijetom u činu jedenja: „Tu je čovek slavio pobedu nad svetom, gutao ga je a nije bio predmet gutanja, granica između čoveka i sveta tu se ukidala u smislu koji je za čoveka bio afirmativan“.[25]
***
Kada i kako se identitet subjekta mijenja kroz tijelo, odnosno kada tijelo postaje funkcija pitanja su koja Andrea Zlatar otvara u svome Rječniku tijela, žanrovskom fluidu koji se u kontekstu naših esejističkih prilika izdvaja specifičnim metakreativnim impulsom. U maniri autobiografske književne kritike[26], autorica se bavi funkcionalnim pretvorbama tijela u suvremenoj književnosti. Odabirom termina funkcija omogućeno je izjegavanje „supstancijalne bipolarnosti subjekta i objekta (tijela kao subjekta i tijela kao objekta)“ jer su same „funkcije tijela ono što ih u suvremenom društvu određuje u njihovoj različitosti i raznolikosti“[27]. Pored teorijskih uvida u suvremene svjetske i hrvatske prozne tekstove koji (ne)posredno govore „protiv funkcionalizacije tijela, protiv njegova opredmećenja u tipiziranim reprezentacijama, protiv fiksacije normama, protiv uporaba i zloporaba tijela“[28], smješteni su i oni drugi međutekstovi, doznačeni kurzivom i ograđeni okomitom crtom. U ovim se ispovjednim sekvencijama zapisuju momenti tijela u svakodnevnoj praksi, stvarnosti u kojoj figuriraju kroz svoju uporabljivost i izgled. Tako će se u završnoj, nazvao bih je autokritičkoj poemi u četiri glasa teoretičarkin lirski subjekt meta(mor)fo(ri)zirati u tegleću marvu čija se uporabna vrijednost procjenjivati na sajmu, u kornjaču čiji oklop čine ogrubjela koža, grubi laktovi i pete koje treba – kao i sve drugo u životu – sastrugati do krvi, tijelo koje se krije ispod populna, kraja i početka „[…] samoće svijeta mira / Užasa same sebe / Užitka same sebe / Gdje sam sama / Sivih laktova / Čistih očiju / Jasnih misli / Tijela koje želi“. Sve ono prešućeno, nutarnje, sva bol postat će izvanjsko, „očigledno, dostupno / svima. Pogledom, opipom, / dodirom, mirisom. […] Bedem pred stvarnošću, / Bedem ukotvljen u stvarnosti, / Zbilja poput dubokog i debelog zida / U nekoj teškoj i zatrovanoj vodi.“ Teoretičarka svoje tijelo izlaže vlastitom pogledu, a time i javnom; odvija se prijelaz intime u ekstimu: „A možda se to vidi, zato jer sam ja to htjela / Htjela sam / Napokon / Dobiti oklop / Napokon / Postati kornjača / Napokon / Riješiti se muke da moram nekako izgledati / U sebi / U sebi / Da bih mogla biti voljena / Nego su to valjda samo oni trenuci / Kad se nisam osjećala sasvim ružno / I kad tu ružnoću nisam zatrpavala svim onime / Što radim i što znam da moram napraviti […]“.[29]
Pitam se je li vjerodostojno teoretizirati o tjelesnosti, a istodobno se libiti analizu opredmetiti vlastitim iskustvom tijela i zazirati od javnog govora o onom osobnom. Na umu su mi dva teksta. Pišući o teorijskom Spašavanju tijela, Nirman Moranjak–Bamburać se kroz jedan autoreferencijalni ekskurs pita „kakve sve prisile materijaliziraju spolna tijela teoretičara i teoretičarki“ te kako njezino „vlastito tijelo (sa ožiljkom na desnoj nozi, koji svjedoči o njegovoj izdaji, nakon što je prethodno bilo duboko izbrazdano prodornim i zastrašujućim slikama moje nedavne prošlosti) ulazi u opsceni zagrljaj s teorijom, da bi me čudnovato izmjestilo iz udobne akademske pozicije direktno na društvenu pozornicu, na kojoj između minica i nikaba, stranaca (koji su ti bliži od najrođenijih i čudnovatiji od marsovaca) i domaćih (stranijih od stranih), te između kostura i živih živcatih monstruma, valja ‘izabrati’ svoju ulogu, dok je, vele, rod, klasa, rasa, etnij ono što unaprijed određuje moju egzistenciju“[30]. Drugi tekst na koji bih se htio referirati nedavno je objavljeni esej generacijski mi bliže teoretičarke Aide Gavrić na koji sam slučajno naišao listajući posljednji broj časopisa u kojemu je objavljen, i to nakon što sam postavio ove zaključne teze, pa mi je u tom pogledu došao kao naručen. Pišući o ženskom tijelu u trudnoći tragom mehanicističke filozofije i dekartovskog pristupa tijelu kao mašini, a vodeći se postavkama markistički orijentirane feminističke teoretičarke Silvije Federici, A. Gavrić se odmah u uvodnom dijelu ima potrebu opravdati zbog subjektivnosti i esejističkog pristupa ovoj temi „koju bi bilo poželjno i aktuelno istražiti znanstvenije i konkretnije“ uz napomenu da je „tema dotiče lično i emotivno šaljući vibracije mome ‘graviditetnom’ tijelu da se samo izrazi“[31] Nakon klicanja Montaigneu koji joj/nam je omogućio određenu temu tretirati subjektivno, što znači i zanemariti određena akademska pravila, autorica znanstvene navode dopisuje onim svakodnevnim iskustvima koje je proživljavala u tom drugom stanju tijela i uma. Tako će priložiti i nalaz u kojemu liječnik njezine bolove u sjedalnim kostima koji iridiraju niz noge te bolove u predjelu prepona tretira subjektivnima, što i medicinski potvrđuje stereotipno narodsko percipiranje zahtjeva trudnica običnim ženskim hirom, hormonalnim divljanjem, iracionalnošću. Trudničke muke na taj način postaju sramota i tabu što dovodi do otuđenja od vlastitog tijela čime se trudnice nastoje ušutjeti te se mnoge žene tome i prilagode kako se njihova femininost, krotkost i uzornost ne bi dovela u pitanje. Ne slučajno, autorica će esej zaključiti opaskom o ljepoti kao novom imperativu nosećeg tijela: „Zbunjuju me. Šta od dva imperativa izabrati: da beba bude zdrava (pa uz nju možda i ja) ili da ja budem lijepa i lahka – ne jedući zdravo?“ [32] Je li slučajno da će doktor trudnoj ženi najprije htjeti provjeriti težinu prije nego izmjeri tlak?
***
Dok nastojim poentirati ovaj esej, kao i pri završetku bilo kojeg drugog teksta, nailazim na kamen smutnje između onoga što se htjelo napisati i ovoga što je napisano, odvagujem omjer teorijskog i osobnog; konstatiram da je možda udio osobnog mogao prevladati, da se kroz tekst moglo više ogoljeti nego što se to postiglo s nekoliko anegdotalnih ilustracija. Kako bilo, samo suočavanje s ovom problematikom gurnulo je i moje vlastito tijelo u zagrljaj s teorijom što je izrodilo nekolicinu promišljaja koji možda nisu ostali zapisani, ali koji vape za nekim drugim tekstom o nekoj drugoj srodnoj tematici.
Naposlijetku, hvatajući se u koštac s problematikom tijela u svakodnevici kroz teoriju i praksu postavljam si pitanje može li autorefleksivno teoretiziranje polučiti i autoterapijski učinak. U ovom banalnom ljetnom trenutku u kojem se ne uspijevam oduprijeti (samo)nametnutim pritiscima (što znači da si po tko zna koji put uskraćujem dodatne slasne zalogaje i objavljujem rat masnim naslagama kako sam sebi ne bih bio na teret sljedeći tjedan na plaži), postavljam (hipo)tezu: ako nas teorija ne može dugoročno cijepiti protiv frustracija koje nam svakodnevno stvaraju naši umišljeni ili stvarni tjelesni nedostaci, onda nas bar nakratko može prisiliti da se prigrlimo i osjetimo užitak onkraj propisivanog nam sebeljublja i permanentnog nezadovoljstva sobom – dviju strana jedne medalje, lijeve i desne uzde u Rukama koje nas mame da se razvlastimo od sebe samih.
[1] Posuđujem naslov pjesničke zbirke Aide Bagić.
[2] Dinarević, Harun: Gušenje erosa konzumacijom tijela, Sic.ba (19.8.2010.)
[3] Vidi u Veseljević Jerković, Selma: „Ti si superžena“: nova ženstvenost u popularnoj kulturi, Genero, br. 16, 2012., str. 129-130.
[4] Isto, str. 130.
[5] „In a society that profits from your self doubt, liking yourself is a rebellious act.“
[6] „How to have a beach body: 1. have a body 2. go to the beach.“
[7] Dostupno na Youtube (9.4.2013.)
[8] Cosslett, Rhiannon Lucy: „I feel guilty but I hate my body“: a feminist confesses, The Guardian (8.11.2014.)
[9] Grdešić, Maša: Curvy, chubby, fat, Muf.com.hr (4.12.2014.)
[10] Vidi u Tatum, Erin: Selfies and Misogyny: The Importance od Selfies and Self-Love, Everydayfeminism.com (28.4.2014.)
[11] Pukanić, Lana: O malim glasovima, Muf.com.hr (6.1.2015.)
[12] Sintagmu preuzimam iz prethodno citiranog teksta Maše Grdešić: „Pišem ovo iz sive zone u kojoj sam se nalazila gotovo cijeli život, fluktuirajući – kako bi rekla Mindy Kaling – između curvy i chubby, oblina i bucmastosti, 5 i 15 kila viška.“
[13] Bordo, Susan: Reading the Male Body, u: L. Moore, Pamela: Building Bodies, Rutgers University Press, New Brunswick/New Jersey/London, 1997., str. 31-32.
[14] Isto, str. 32. Stoga je, da parafraziramo autoricu, nužno čitati samo muško tijelo kao i čitati ono što je pisano o njemu (prisjetimo se i H. Cixous koja u čuvenom Smijehu Meduze poziva žene da same pišu o svojoj ženstvenost, ali i muškarce da sami pišu o svojoj muževnosti i svojoj ženstvenosti).
[15] Isto, str. 33.
[16] Vidi u L. Dworkin, Shari i Wachs, Faye Linda: Body Panic: Gender, Health, and the Selling of Fitness, New York University Press, 2009., str. 7-9.
[17] Flores, Jayson: Sorry, Pride Only Celebrates Your Body if You’re Fit, Pride.com (10. 6. 2016.)
[18] „Književna istraživanja koja u svom naslovu nemaju riječ ‘tijelo’ danas se u američkim izdavačkim kućama gledaju prijekim okom. Možda je razlog toga u činjenici da pragmatična društva vjeruju naposljetku u ono što mogu dotaknuti i čime mogu rukovati.
Ali već i puko podvrgavanje tijela mršavljenju, ubadanju, ugradnji silikona, tetoviranju i tome slično jednako je sablažnjujuća pojava u odnosu na američki san o samostvaranju. Dobar dio toga prisutan je i u postmodernom nastojanju da tijelo bude kulturni konstrukt, onoliko ilovače u rukama maštovitog tumača koliko i građe koju trebaju izmijesiti ruke masera.“ Eagleton, Terry: Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2014., str.106.
[19] Isto, str. 107.
[20] Isto, str. 108.
[21] Jagić, Dorta: Kičma, Aora naklada, Zagreb, 2009., str. 38.
[22] Bahtin, Mihail: Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd, 1978., str. 299-300.
[23] Vidi u isto, str. 295-319.
[24] Usp. Slapšak, Svetlana: Bele rade, Pescanik.net (10.11.2013), također vidi i lijepi, osobno intoniran tekst Tratinčice i ja Lane Pukanić koja scenu gozbe i borbe hranom iščitava kao njihov konačni nestašluk, transgresiju ili grijeh „nakon kojeg moraju biti zaustavljene. Gledanje te hedonističke scene, kao i svog drugog hranjenja u filmu, uvijek mi je predstvljalo užitak, upravo zato što one toliko uživaju, a i zato što se za žene diskursi o hrani fokusiraju ili na kuhanje ili na dijetu, tj. kontroliranu konzumaciju, rijetko na konzumaciju koja je neumjerena, ekstatična i proždrljiva“. Pukanić, Lana: Tratinčice i ja, Muf.com.hr (25.3.2014.)
[25] M. Bahtin, nav. dj., str. 298.
[26] Zlatar, Andrea: Rječnik tijela. Dodiri, otpor, žene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 12.
[27] Isto, str. 10., kurziv je autoričin.
[28] Isto, str. 11., kurziv je autoričin.
[29] Isto, str. 207-217., kurziv je autoričin.
[30] Moranjak-Bamburać, Nirman: Spašavanje tijela, u: Babić-Avdispahić, Jasminka, Bakšić-Mufić, Jasna, Katnić-Bakaršić, Marina i Moranjak-Bamburać, Nirman: Izazovi feminizma, Forum Bosnae, Sarajevo, 2004., sv. 26., str. 146.
[31] Gavrić, Aida: Žensko tijelo – samoodrživi reproduktivni stroj s novim imperativom, Sarajevske sveske, br. 49-50, 2016., str. 121.
[32] „Paradoks. Mjere nas. Tlak nekad i zaborave, ali vagu nikada. Novi imperativ nosećeg tijela je ljepota. Danas, u 21. stoljeću, pošto uglavnom više ne oremu njivu i slično, moramo barem biti lijepe trudncice, i dalje privlačne i seksipilne, nipošto ‘šupljeg seksa’, ali odmjerene. Nedavno pročitah na jednoj od društvenih mreža, na nekoj komercijalnoj stranici, zahvalnicu nekog muškarca trudnim ženama koje nose lijepe, duge haljine, umjesto tako ružnih i neukusnih helanki. Upitah se nad svojim helankama; jedinim udobnim oblikom odjevnog predmeta koji mi je u ovakvom ‘stanju’ dostupan. Možda bih trebala da uložim u neku haljinu, da nepoznatoj gospodi budem trudnica ugodna za oči. Pa mogu barem biti ugodna! I svakako, ne smijem zaboraviti kremu za strije, nevažno što ne pomaže, da ne budem neodgovorna i kriva, jer poslije ‘lijepe trudnice’ valja ponovo biti lijepa žena i lijepa majka, koja se nije ‘pustila’ i ‘prosula’ u trudnoći.“ Isto, str. 126.
LITERATURA:
Bahtin, Mihail: Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd, 1978.
Bordo, Susan: Reading the Male Body, u: Moore, Pamela L.: Building Bodies, Rutgers University Press, New Brunswick/New Jersey/London, 1997., str. 31-74.
Cosslett, Rhiannon Lucy: „I feel guilty but I hate my body“: a feminist confesses, https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2014/nov/08/feel-guilty-but-hate-my-body-feminist-confesses (8.11.2014.)
Dinarević, Harun: Gušenje erosa konzumacijom tijela, http://www.sic.ba/rubrike/temat/harun-dinarevic-gusenje-erosa-konzumacijom-tijela/#_ftn10 (19.8.2010.)
Dworkin, Shari L. i Wachs, Faye Linda: Body Panic: Gender, Health, and the Selling of Fitness, New York University Press, 2009.
Eagleton, Terry: Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2014.
Flores, Jayson: Sorry, Pride Only Celebrates Your Body if You’re Fit, http://www.pride.com/pride/2016/6/10/sorry-pride-only-celebrates-your-body-if-youre-fit (10. 6. 2016.)
Gavrić, Aida: Žensko tijelo – samoodrživi reproduktivni stroj s novim imperativom, Sarajevske sveske, br. 49-50, 2016., str. 121-126.
Grdešić, Maša: Curvy, chubby, fat, http://muf.com.hr/2014/12/04/curvy-chubby-fat/ (4.12.2014.)
Jagić, Dorta: Kičma, Aora naklada, Zagreb, 2009.
Moranjak-Bamburać, Nirman: Spašavanje tijela, u: Babić-Avdispahić, Jasminka, Bakšić-Mufić, Jasna, Katnić-Bakaršić, Marina i Moranjak-Bamburać, Nirman: Izazovi feminizma, Forum Bosnae, Sarajevo, 2004., sv. 26., str. 139-149.
Pukanić, Lana: Tratinčice i ja, http://muf.com.hr/2014/03/25/tratincice-i-ja/ (25.3.2014.)
Pukanić, Lana: O malim glasovima, http://muf.com.hr/2015/01/06/mali-glasovi/ (6.1.2015.)
Slapšak, Svetlana: Bele rade, http://pescanik.net/bele-rade/ (10.11.2013.)
Tatum, Erin: Selfies and Misogyny: The Importance od Selfies and Self-Love, http://everydayfeminism.com/2014/04/selfies-as-self-love/ (28.4.2014.)
Veseljević Jerković, Selma: „Ti si superžena“: nova ženstvenost u popularnoj kulturi, Genero, br. 16, 2012., str. 117-140.
Zlatar, Andrea: Rječnik tijela. Dodiri, otpor, žene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
