(“Moramo postati konkretni”, Željka Horvat Čeč, VBZ, 2015.)
Nakon pjesničkog prvijenca I zvijezde se smiju krhkosti (2005), koautorske zbirke pjesama Ima boljih stvari od suhe odjeće (2007) i zbirke priča Kauboj u crvenom golfu (2010), nagrađivana autorica Željka Horvat Čeč ove se godine javlja s pjesničkim novitetom Moramo postati konkretni, objavljenim u ediciji zagrebačkog VBZ-a. Zahvaljujući ovom izdanju, kako kaže M. Pogačar u svojoj kritici, Željki Horvat Čeč pruža se prilika da nadraste lokalne okvire. Može se reći da je time otvoren širi prostor relativno novom glasu na suvremenoj hrvatskoj, odnosno regionalnoj književnoj sceni. Međutim, prije samog uvida u sadržaje koje nudi, čini mi se sasvim prikladnim napraviti mali ekskurs te se u par natuknica iznova prisjetiti kako je hrvatska poezija (p)ostajala konkretnom. Nije slučajno da mi se pri asocijativnoj lepezi rastvorenoj samim naslovom zbirke ukazao čuveni Gromačin upit Nešto nije u redu? koji je od 2000. naovamo održao status referente točke pjesništva stvarnosne provenijencije, već duži niz godina načimane heterogenijim pjesničkim glasovima. Naime, u recenziji spomenutog prvijenca Tatjane Gromače, Robert Perišić je prvi upotrijebio, prema analogiji s njezinom proznom prethodnicom, sintagmu stvarnosne poezije[1] koju su hrvatski teoretičari manje-više precizno definirali u nekoliko općih teza: tematska i programska transparentnost, komunikativnost teksta koja podrazumijeva kolokvijalnost idioma, topos svakodnevice uslijed koje metonimijski plan potiskuje metaforičnost, autoreferencijalnost te krajnja interpretativna instanca u psihosocijalnom profilu lirskog subjekta kao egzistencijalno nesmještene individue, koji nerijetko izjednačavamo sa samim/om pjesnikom/injom. Sve ove ključne riječi žarišne su točke poetičkog senzibiliteta Ž. Horvat Čeč.
Moramo postati konkretni zbirka je sastavljena od devet pjesničkih ciklusa: Moramo postati konkretni, Pišanje, Belica, Maknite se pičke, Ja kažem da sam riba, Često smo se lovili po kuhinji, Situacija, Razglednice i Moramo. Prvim i posljednjim ciklusom koji sadrži samo jednu pjesmu – Moramo – kondenziraju se političko-estetičke smjernice kao poetički temelji zbirke. Tako postavljenim okvirom spretno je objedinjen njezin tematsko-idejni korpus kroz koji nas dosljedno vodi lirski glas u prvom licu ili, kako se sasvim točno detektira u isječku iz recenzije na zaslovnici knjige, njezina pripovjedačica. Narativnost će se tako nazrijeti kao jedna od bitnih karakteristika ove poezije, što se shodno svojoj stvarnosnoj podlozi odlikuje svedenošću i pročišćenošću izraza te jednostavnošću i uglavnom vještoj konkretnosti u samoj izvedbi. Većina će pjesama na taj način funkcionirati kao aspektualno intonirani stihovani prijepisi svakodnevice (Danas pišu o propaloj industriji / sudbini 3. maja i radnicima na cesti / o crkvi / i o kondomima / o trgovinama i lancima / o preminuloj ženi zbog uboda tisuća pčela // samo želim zapisati da te jednostavno volim / i seks), ono što nazivamo njezinom kritičkom mimezom (sada sjedimo u birtiji / djevojke tresu kose / i prhut po podu / tako se tresu i hrvatske sise / i problemi / okolo / pa po podu) kao i poetskim komentarima dnevno-političkih tema, primjerice prvog splitskog Pridea, u koje zasijeca (de)metaforizirajućim lirskim skalpelom rastvarajući trulu utrobu kolektiviteta i prokazujući licemjernost mentaliteta (jer bog je na više mjesta / ali u Splitu ga ima najviše / i baca kamenje na sebe / i diže buku / plače / jer ne želi priznati da je / i pedere stvorio / na svoju sliku). U određenim pjesmama, posebice onima intimističkije orijentacije (Moje ljetovanje, Za šankom), zamjetan je metaforički uzlet artikuliran manje ili više uspjelim pjesničkim slikama, pri čemu nije rijedak, iako na određenim mjestima isforsiran, humoran svršetak. Topos odrastanja i sazrijevanja, ljubav, seksualnost, nesmještenost, tijelo i bolest tematske su preokupacije koje će ovu zbirku činiti svojevrsnim lirskim dnevnikom. Iako će se učiniti da dominacija jednog ispovjednog subjekta zatvara potencijalnu polifoniju – koja i otvara politične potencijale lirike kao navodno najmanje političnog književnog roda – prostor Željkinih pjesama dovoljno je velik da u njemu nađu utočište oni obilježeni bremenom drugosti, čime se markira važna točka njezina političkog svjetonazora – solidarnost (Situacija).
Imperativom i prvim licem množine u naslovu završne pjesme/ciklusa doznačava se skok od pojedinačnog i iskustvenog ka onom općem – važno je spomenuti da autorica, kako u svom širem javnom angažmanu, tako i u pjesničkom, permanentno upozorava na još uvijek važnu odgovornost pisca kao aktivnog građanina. S druge strane, ona estetička konkretnost kakva se nudi u ovom sasvim solidnom ostvarenju, a koja je neodvojiva od već naglašene i pohvalne političke, ne predstavlja značajan pomak od već uobičajenih načina pjesničkih intervencija u društveno-politički prostor.
[1] Više o fenomenu stvarnosne poezije i reviziji teorijskih koncepata o istom vidi u eseju Branislava Oblučara http://www.kroatistikabrno.cz/?page_id=216
