(„Priđite bliže: O kazalištu i drugim radostima“, Una Bauer, Gordogan, 2015.)
Priđite bliže: O kazalištu i drugim radostima prva je knjiga teatrologinje, kazališne kritičarke, blogerice i predavačice na Odsjeku dramaturgije zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Une Bauer. Kada govorimo o priređivanju prvijenaca teorijsko-kritičko-esejističkog prosedea, posebice u domaćim izdavačkim prilikama, najčešće su u pitanju dvije prakse. U prvom slučaju riječ je o ukoričenim i za potrebe knjige ponešto dotjeranim doktorskim disertacijama mlađih akademskih radnika/ica, dok se u drugom radi o kompilaciji već prethodno objavljivanih tekstova, objedinjenih u manje ili više koherentniju tematsko-idejnu cjelinu. U tom pogledu, sve one koji su u kontinuitetu pratili ono što je Una Bauer dosad objavljivala, zavidno širok spektar afiniteta i interesa koje autorica u svom prvijencu iskazuje neće posebno iznenaditi. Ali ono što će zasigurno biti iznenađujuće kako za one koji se čitajući ovu knjigu po prvi put susreću s pojedinim tekstovima – u koje i sam spadam – tako i za one koji su ih prije čitali u časopisu Gordogan, na portalu Kulturpunkt, autoričinom blogu Whiteflesh i dr., izvedbena je spretnost njihova koncipiranja u specifičnu i vrlo lucidnu – ukoliko joj već moram prišiti precizniju žanrovsku etiketu, da se poslužim bibliotečkom kategorijom pod kojom se vodi – esejističku zbirku. Ova knjiga, koju urednički potpisuje Branko Matan, svojom podnaslovnom uputom sugerira da je većim dijelom riječ o ogledima teatrološke provenijencije, a budući da u njoj kvantitativno prednjače teme iz područja izvedbenih umjetnosti te eksperimentalnog plesa i kazališta, predstavlja presjek autoričinih kritičarskih i znanstvenih preokupacija, zaključno s doktorskom tezom o ideji neutralnosti u suvremenom plesnom kazalištu koju je 2011. obranila na londonskom sveučilištu Queen Mary. Potonjem je, osim što zauzima istaknute zadnje stranice knjige, posvećeno samo jedno poglavlje u kojem se autorica predstavlja kao teoretičarka u metodološki sušem akademskom smislu. Otvorivši knjigu prvi put, proizvoljno sam krenuo čitati upravo od navedenog posljednjeg poglavlja, što navodim kako bih preporučio nelinearno druženje s ovom knjigom, iako raspored tekstova i nazivi poglavlja sugeriraju promišljenu dramaturgiju. I unatoč heterogenosti tematskih segmenata i velikoj količini informacija koje donose, čitanje ovog materijala od korica do korica ne bi trebalo biti zamorno, ponajviše zahvaljujući stilu koji se odlikuje tek prividnom poletnošću i lakoćom svedenog uobličavanja – što zasigurno duguje i autoričinoj praksi pisanja bloga na kojem je veliki broj ovdje uvrštenih, a zbog prenošenja iz virtualnog prostora u knjigu vidno revidiranih tekstova i nastao.
Knjiga je strukturirana u pet cjelina (Nepravda početka, Društvena zasićenost, Nema pogleda niotkuda, Čvrčkice, Više od istoga) sastavljenih od žanrovski raznorodnih tekstova u kojima su predmet njezinih analitičkih opservacija i esejističkih kontemplacija filmovi (Lars von Trier, David Fincher, Michael Haneke), suvremeno kazalište i ples (Socìetas Rafaello Sanzio), BADco., Goat Island, Marjana Krajač,Oleg Soulimenko, Raimund Hoghe), danska kriminalistička TV serija Forbrydelsen, rad Embroidered Wonder Bread umjetnice Catherine McEver, feministički potencijal i kratki pregled povijesti ženskog bicikliranja, zaključno sa spomenutim poglavljem iz doktorske disertacije u kojem se bavi poetikom njemačkog koreografa Raimunda Hoghea, točnije proizvođenju afekta kao sentimenta u njegovim predstava otvarajući složenu problematiku paradoksa Drugosti – etičkog odnosa i emocionalne identifikacije s Drugim – čime se markiraju određene autoričine etičke i estetičke preokupacije. Šaroliki su diskurzivni obrasci koje možemo detektirati: esej, kritika, akademska studija, recenzija, tekst koji se dijelio uz izvedbu umjesto programske knjižice predstave, putopis te kraći, gotovo dnevnički zapisi koji bi se mogli svrstati u mikroeseje. U potonjima će se govoriti o, gledajući iz šireg kulturološkog aspekta, ništa manje interpretativno potentnim artefaktima svakodnevlja poput džemperića za čajnik ili vrtnih patuljaka. Čitav bi se ovaj sukus interesovanja mogao okarakterizirati opsjednutošću značenjima budući da su, kako i piše u uredničkom blurbu na poleđini knjige, u „prvom planu autoričina intersa […] različite strategije proizvodnje značenja“, odnosno načini „predstavljanja života“.
Kako moje uže stručno područje interesa nisu izvedbene umjetnosti te su mi brojne stvari kojima se autorica u svojim radovima bavi još uvijek u većoj mjeri nepoznanica, nemam namjeru (pr)ocjenjivati njezine metode iščitavanja/sagledavanja suvremenog kazališta, čime će se pozabaviti oni koji će knjigu recenzirati s teatrološkog aspekta i koji će, vjerujem, istaknuti njezin značaj unutar recentnih strujanja u hrvatskoj, ali i regionalnoj teatrologiji. Kao netko komu je blizak i naročito mio stilistički pristup tekstu, knjizi Une Bauer pristupio bih s druge strane i naznačio nekoliko stilskih značajki njezina autorskog rukopisa, skrećući pozornost na njezin literarni potencijal.
Kritičarka Nataša Govedić ističe da se knjiga Une Bauer može čitati dvojako – i kao proza i kao studije.[1] Posve mi se složiti s ovom tezom te ću je u ovom trenutku – riskirajući da moja odrednica zazvuči pretjerano i nategnuto – iščitavati kao jedan vid teorijske autofikcije koja podrazumijeva (samo)spoznajni moment proizašao iz, kako je autorica naziva u eseju o von Trierovom Antikristu, „naknadne osobne metafikcije“. U tom će smislu teoretičarkinu protagonisticu u avanturama demon(s)t(r)iranja mehanizama značenjske fabrikacije voditi svojevrsni, nazovimo ga, semiotički eros koji podrazumijeva i u naslovu impliciranu interpretativnu znatiželju. Pritom će na autoričinu narativnu perspektivu uvijek utjecati permanentno (samo)osvještavanje i isticanje kuta čitanja (istaknuo bih predivan zapis o osobnim biciklističkim počecima ili onaj o doživljaju osjećaja slobode u vožnji motorom, ali ovaj put iz pozicije suvozačice).
Na prethodno spomenutom poleđinskom zapisu o knjizi sitnim je slovima i tonom opomene, kakvim se na pakiranjima lijekova ili cigareta upozorava na moguće nuspojave ili štetnost pušenja, ispisana napomena: „Autoričine analize često su obilježene diskretnom ironijom, nerijetko i na vlastiti račun“. Ako se ne previdi klasna i rodna dimenzija koju autorica uključuje u gotovo svim analitičkim momentima, (auto)ironija će se ovdje percipirati kao nešto više od tek zavodljive retoričke strategije, a kako se na našoj još uvijek uvelike mačističkoj intelektualnoj sceni zazire od raskrinkavanja vlastite poz(icij)e, autorica će je shvatiti kao nužni lijek, ali i (samo)obrambeni mehanizam. Potenciranje humora i smijeha na strateškim mjestima nadaje se u bahtinovskom kodu shvatiti kao vid otpora. Prisjećam se govora Balkan u očima književne teoretičarke Andree Lešić koja bijesu, još uvijek nužnom i ekscesnom ženskom vidu pobune, suprotstavlja upravo smijeh kao drugi način feminističke reakcije, koji je „u velikoj mjeri transformirana energija bijesa, preinačena i preusmjerena na interpretaciju koja nepravdu doživljava ne kao postojeću i nepromjenjivu, već kao besmislenu i, zbog toga, uklonjivu.“[2] Nekoliko je dijelova u kojima se majstorski posegnulo za humornim postupcima, a izdvojio bih na presmiješan parodijski obrat u odgovoru na navod iz knjige Latice Ivanišević koja se „osjeća dužnom“ ispripovijedati svoju obiteljsku prošlost i iznijeti sjećanja na svoje značajne pretke što je navelo i našu, kmetskim podrijetlom zakinutu autoricu da se izjasni o svojem društvu dobrog pedigrea: „Doduše, moj pothvat kvari činjenica da Sabina i njene ko-kustosice nisu članice nikakve masonske lože, a i njihova je institucionalna prihvaćenost u Hrvatskoj krajnje upitna, ali, kako da kažem, s čim imam, s tim pišem tekst.“
Kao integralni dijelovi knjige, a ne samo kao slikovni dodaci, izrazito su zanimljive ilustracije Đorđa Balmazovića, nerijetko popraćene i kratkim zapisima, koje su u stalnom dijaloškom odnosu s tekstovima. Ovi dojmljivi i brzi kroki crteži ukazuju se na mjestima prekida te svojom nedovršenošću ukazuju na tekstualnu nedovršivost. (Čak sam pokušao zamisliti koji bi efekt stvorile prazne stranice da su ostale bez intervencije ilustratora. U tom bi slučaju bjeline – onako kako ih je otprilike objasnila teoretičarka upečatljive stilografije Hélène Cixous koja bi, kako u jednom eseju piše, svoje tekstove ostavila s mnogo bijelih stranica, što izdavač zasigurno ne bi prihvatio uz zamjerku da je to čisto bacanje novaca na tiskanje praznine – ukazale kao prostor generiranja smisla.)
Fluidnost tekstualnog materijala i otvorenost djela Une Bauer objašnjiva je i autoričinom sklonošću ka propitivanju i podrivanju svih klasifikacijskih sustava.[3] Njezin će prvijenac stoga biti lišen bilo kakve usko akademske, tržišne ili neke druge uporabne svrhe. Na koncu bih se poslužio sirovijom impresijom, koju sam sročio u onom naivnijem momentu čitateljske radosti koju osjetimo netom nakon prvog čitanja, upućenoj autorici u privatnoj inbox korespondenciji: rijetko što me ovako inspiriralo (moram se ovako izlizano izraziti) u domaćoj esejistici i poosobljenom teorijskom diskursu u zadnje vrijeme.
[1] Nataša Govedić: Pletnja čipki i drugih revolucionarnih tkanina, http://zarez.hr/clanci/pletnja-cipki-i-drugih-revolucionarnih-tkanica (27.10.2016.)
[2] Andrea Lešić: Balkan u očima književne teoretičarke,
http://www.academia.edu/12588783/Balkan_u_o%C4%8Dima_knji%C5%BEevne_teoreti%C4%8Darke
[3] Vidi i intervju koji je s autoricom vodila Antonela Marušić: http://www.voxfeminae.net/cunterview/kultura/item/9623-una-bauer-teatrologija-je-idealna-grana-za-pohlepnu-svejedicu-poput-mene (14.3.2016.)
