(„Crno pismo“, Irena Matijašević, Algoritam, 2015.)
Nakon pjesničkih zbirki Naizgled (2007) i Južne životinje (2010) te drame Danska H2O (2012), književni opus Irene Matijašević obogaćen je novim naslovom. Crno pismo, prozni prvijenac ove, između ostaloga, esejistice i urednice književnih emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija, prije nekoliko je tjedana objavljeno u Algoritmovoj ediciji Na vrh jezika. Budući da je još uvijek na snazi stereotip da je poezija osobniji diskurs od proznog i da je prirodan slijed nakon poezije posegnuti za „velikim“ temama rezerviranima za prozu, može se reći da Irena Matijašević ovim ostvarajem ruši takav horizont očekivanja. Dapače, u njezinoj je poeziji, koju prema mišljenjima kritike karakterizira narativnost, stvarnosnost, empatični pogled na pojedinca izgubljena u vrtlogu tranzicije, višeglasje te osobno kao i socijalno, moguće osjetiti jače reagiranje na ono izvanjsko, nego u ovom proznom novitetu. Radi se o posve osobnoj unutrašnjoj odiseji koju odlikuje introspekcija i ispovjedni ton. Kada govorimo o tekstualnom artikuliranju sebstva, uvijek govorimo o prostoru teksta kao performativnom polju, permanentnom procesu čiji je sastavni dio otpor spram zadanih formativnih kategorija. Odbacivanje žanrovskih etiketa koje se nadaju prilijepiti Crnom pismu u ovom će smislu biti posve opravdano. Sasvim je prikladno ovdje se referirati na čuvenu M. Duras i njezin fragmentarni Stvarni život koji je sama imenovala „knjigom koja nije knjiga“. Ne možemo pogriješiti ako je krenemo čitati kao dnevničke zapise, poetsku prozu, ali i roman.
Crno pismo rascjepkana je cjelina čiju narativnu koherentnost osigurava jedan pripovjedni glas, poglavlja simbolički imenovana prema četiri godišnja doba s Epilogom, te jasna tematska okosnica. Autorica i/ili pripovjedačica – nećemo se libiti prepuštanju zavodljivosti dnevničkog prvog lica i naivnom izjednačavanju ovih dviju kategorija – iznosi priču o ljubavi i raskidu, ostacima onog neostvarenog i nedorečenog. Riječ je o svemu onom što na dnevnoj bazi proživljavamo, preživljavamo i simuliramo, svakodnevno konzumiramo preko ekrana, o čemu slušamo u ušećerenim pop-aranžmanima. Ukratko, posrijedi su sva ona emocionalna stanja koja uglavnom olako odbacujemo kao nevažna da se s njima pozabavimo kao „ozbiljnim“ književnim temama. Irena Matijašević čini upravo suprotno. Umjesto posezanja za popularnim psihološkim savjetnicima i instant-metodama zalječenja osjećanja uzrokovanih opetovanim razočaranjima kakva nude bezbrojni priručnici za samopomoć – diskursima koji kao da se u određenim dijelovima ove knjige podrivaju iz obrnute perspektive – autorica ovu prozu, kako i piše u recenziji na poleđini knjige, shvaća kao autoterapijski čin. Međutim, pisanje se od lake metode pražnjenja pretvara u mučnu autoanalizu, nimalo ugodan solipsistički čin koji prate ona stanja koja se u vremenu sveopće diktature sreće i istreniranog optimizma obilježavaju kao negativna: „Ujutro sam meditirala… oko podneva otišla u trgovinu. Zatim pokušavala zaspati, mačak nije dopustio. I pisala ti, ili svima, nije važno. Zatim pala u depresiju, zbog toga što pišem, što me to ipak umara, i ne nagrađuje, kao prije“ (165). Tako se metaforika naslova može iščitati dvojako. „Crno pismo“ na prvoj razini značenja shvatit će se kao pismo upućeno adresatima, odnosno „drugom“ i svim „drugim“ licima prema kojima se kazivačica relacionira, dok značenjsko naličje naslovne sintagme upućuje na već spomenuti čin pisanja i jezika kao kamena smutnje između težnje za predočenjem „čiste emocije“ i svijesti o njezinu gubljenju u nezaustavljivom procesu preoznačavanja koje započinje u trenutku njezina zapisivanja. Fragmentirana se forma u ovom slučaju nadaje kao jedina prirodna jer fragment sažima misao, omeđuje trenutak i omogućava distanciranje od njega – uvjet svake (auto)analize. Jedan za drugim smjenjuju se segmenti: čitljivi i ispisljivi, oni visoko metaforični s onim predoslovnim, kontemplativni s onima koji djeluju kao afektacijski impulsi. Stilski heterogeni, neki funkcioniraju kao pjesme u prozi, drugi pak kao dnevničke bilješke, skice, nasumični zapisi, kratka pisma, dok pojedini djeluju kao statusi na društvenim mrežama ili (ne)poslane poruke. Određeni pak dijelovi nose karakter metatekstualnih signala što upućuje na visok stupanj tekstualne samosvijesti: „Nakon svake definicije i zaokruživanja, jer to radim – zaokružujem cjeline, okružujem ovu knjigu, dajem joj oblik, opsesiju, vrijeme i mjesto radnje […]“ (128). Naglašavajući zaokruženost cjeline, otvaramo mogućnost čitanja Crnog pisma kao potencijalne romaneskne forme, što u krajnjoj lini to i jeste. Zima, Proljeće, Ljeto i Jesen mentalni su pejzaži, izvanjski je plan pounutren. Pripovjedačica (=autorica) i sama postaje lik, i akter i aktant, prvo lice na momente prelazi u treće. Međutim, pri linearnom čitanju, koje onemogućuje selektivno čitanje fragmenata, primjetni su nedostaci. Određeni dijelovi čine se pleonastični i djeluju kao suvišci te je nemoguće izbjeći dojmu nesređenosti rukopisa, pri čemu je osjetno odsustvo uredničke ruke (knjigu urednički potpisuje Kruno Lokotar). S druge strane, prividna nagomilanost može se percipirati kao svojevrsni postupak-znak: čitanje je mjestimice otežano, pažnja se usmjerava na određene dijelove koji su unutar cjeline morali pronaći svoje mjesto, ono nesvjesno koje je isplivalo na površinu teksta, te nije slučajno da se pojedini dijelovi i dodatno grafemski doznačavaju.
Iako ovom prozom autorica ispisuje isključivo osobnu topiku, pogrešno bi bilo zaključiti da se radi o određenoj vrsti eskapizma. Naime, ona se itekako situira u zbilju, pa čak i eksplicira konkretan društveno-politički trenutak:
„Na referendumu je pobijedila inicijativa za obitelj, protiv gay brakova.
Ja ne znam što da više mislim.
Osim što sam stvorila jednu veliku opnu, posteljicu.
Da me štiti“ (157).
Iako možda u nizu onoga dijela suvremene hrvatske proze ispovjedne provenijencije koju kritičari, uglavnom s esencijalističkim predumišljajem, atribuiraju „ženskom“, Crno pismo ne predstavlja poseban eksces, ovakva vrsta intimističkog ogoljavanja još uvijek je hrabar čin. Previdimo li neke formalne manjkavosti, ostaje nam zaključiti da se Irena Matijašević i u prozi dokazala kao izrazito talentirana autorica koja uspijeva i ono „visoko“ i „nisko“, ono „banalno“ i „duboko“ dovesti u zanimljive i višeslojne odnose.
