„Sve dok imam pitanja na koja nemam odgovor, nastaviću da pišem.“
Zvjezdani trenutak, Clarice Lispector
U Sarajevo, na međunarodni književni festival Bookstan već nekoliko godina dolazi Benjamin Moser ̶ američki pisac i prevodilac, nagrađen Pulitzerovom nagradom za biografiju Susan Sontag pod nazivom Sontag: Život i djelo. Moser je te prve pandemijske jeseni na promociji ove knjige spomenuo i da se godinama intenzivno bavi životom i djelom brazilske književnice Clarice Lispector, čiju je biografiju Zašto ovaj svijet objavio 2009. godine. Tragom njegovog rada (koji dijeli i na svom Instagram profilu), pravila sam bilješke i tražila knjige (o) Clarice Lispector. Tako sam pronašla sjajan (izgubljeni) intervju, poneku priču i romane koje je upravo Moser prevodio na engleski jezik. Impresionirana književnicom, ali i iskreno posramljena jer sam je tek tada otkrila, započinjem čitati njen posljednji roman Zvjezdani trenutak (1977) – „knjigu koja me je pomjerila.“
Roman u najkraćem možemo smjestiti u sljedeći okvir: Macabéa je priprosta, polupismena daktilografkinja sa sjeveroistoka Brazila koja odlazi iz siromašne države Alagoas u Rio de Janeiro u potrazi za boljim životom. Njena je sudbina u rukama Rodriga, pripovjedača koji je opisuje kao ženu koju „niko ne želi.“ Macabéa je sićušna, neugledna i pred otkazom jer je loša u svom poslu, nema prijatelje, ne kupa se često i hrani se hot-dogovima i koka-kolom. Nije bila šarmantna niti je znala da je to što jeste, „kao što pas ne zna da je pas. Dakle, nije se osjećala nesrećnom. Jedino je željela živjeti. Nije znala zbog čega i nije postavljala pitanja. Mislila je da bi ljudi morali biti srećni.“
Rodrigo, pak, smatra da je njegova dužnost govoriti u ime svoje junakinje koja je među hiljadama sličnih njoj. Vrištati u njeno ime jer ona to sama ne zna. Postoji jedna nezanemariva doza hrabrosti i želje koju on pokazuje na samom početku, a koja se sa odmakom ipak pretvara u njegov monolog o teškoći pripovijedanja o jednoj takvoj temi i junakinji. Ne možemo se ne zapitati o tome da li mu je uopšte stalo do njenog lika ili pod svaku cijenu pokušava izdići iz ponora svoj pripovjedački glas. Rodrigo stvara lik Macabée i u njega postepeno upisuje dijelove sebe koje prezire: marginalnost i nemogućnost da bude dio bilo kojeg društvenog staleža.
„Ja sam čovjek koji ima više novca od ljudi koji su gladni, što me nekako čini nepoštenim. I lažem samo kada za to ima potrebe. Ali ne lažem kada pišem. Šta još? Da, ne pripadam društvenim klasama ovakav marginalizovan kakav jesam. Viši stalež me smatra čudakom i čudovištem, srednju klasu uznemirujem, a niža klasa mi se nikada ne obraća. Ne, nije lako pisati. Teško je kao tucanje kamenja. Ali iskre i krhotine lete poput svjetlucavog čelika.“
Njega priča vodi u očaj jer je previše jednostavna, a ono što želi ispričati djeluje lako i svima dostupno. Ipak, Lispector u svog naratora upisuje sve ljudske strahove i odgovornosti, a njegova odluka da ubije svoju junakinju u trenutku kada mu ona postane „previše“ pokazuje, i na simboličkom i na stvarnosnom planu, na koji način se nerijetko nosimo sa velikim temama; podjele i problemi manje privilegovanih se nerijetko zanemaruju, a svi oni koji to makar i prećutno odobravaju postaju direktni saučesnici produbljivanja društvenih problema. A za društveno saučesništvo i nedostatak etičkih principa smo primjer jako dobre prakse. Priča o sirotoj daktilografkinji tako dobija još jedno i znatno kompleksnije značenje. Suočavajući nas sa životom prezrenih od svih, Zvjezdani trenutak je poziv na promjenu i djelovanje.
Ono što Lispector radi u ovom sjajnom romanu jeste da u potpunosti dekonstruiše sam proces pisanja i razotkriva ga ne kao subverzivni glas protiv nejednakosti nego kao glas koji o siromaštvu govori putem duboko ukorijenjenih klasnih klišeja i pri tome ga predstavlja kao nešto posve normalno. Nije, dakle, riječ samo o tome da je Clarice Lispector uspjela predstaviti život cijelog jednog staleža, već svakako i o tome da je izvanredno osvijetlila ulogu pisanja i čitanja kao čina aktivnog učešća i kao društvene obaveze. Njen izrazito upečatljiv način pripovijedanja o zbilji koju smo gotovo normalizovali otvara prostor za promišljanja i, još važnije, za djelovanja. U Posveti čitaocu stoji poziv na preispitivanje vlastite uloge u čitanju ovog teksta i poziv na sudjelovanje. „Priča se dešava tokom vanrednog stanja i javne katastrofe. To je nedovršena knjiga jer još uvijek čeka na odgovor. Odgovor koji neko na ovome svijetu može dati. Možda ti?“ Ono o čemu Lispector piše jeste sveprisutni problem koji zahtijeva hitna rješenja. Kako tada tako i sada. I ne samo to. Početak romana je izvanredan način na koji nas autorica direktno poziva na odgovornost.
Zvjezdani trenutak odlikuje neobičan stil, proturječja između naratora i njegovih likova, metafikcionalnost ili refleksivnost ako ćete radije, jer se Lispector u njemu intenzivno osvrće na (sopstvene) stvaralačke mehanizme i napominje o važnosti samog čitanja. Ona uspijeva na zanimljiv, duhovit i jednostavan način, obuhvatiti i društvenu angažiranost i pitanje književnoti uopšte, i eksplicitno i posredno doprijeti do čitatelja različitih senzibilteta. Kako bilo, ako ćete nekome dati šansu za kraj ljeta neka to bude Clarice Lispector čija književnost zaslužuje punu čitalačku pozornost.
