Tesla
Udarac mu snažno ulazi u tijelo
po disku i po hrptu
u toplu srčiku masivnoga trupa
presijeca disanje
na istočnim vratima šume
Jedno se vrijeme zadrži tamo
u raspukloj kori
uh, vraški je krupno pa se od okršaja
znoj razvrstava u četiri linije
Gleda
ta urušit će ga sila koja ga je napravila
/težina se već rasporedila dijagonalno/
nema druge, to mora da je to
iz krošnje ptice jer ne mogu izdržati
uzlijeću nebu
s crvima iz zemlje izviru u svijetlo
Potkresane grane ne prihvaćaju ovaj potpuni nestanak
u trenutku predivnoga drugog rasta
drže svoje lišće
i kralježnicu kojom još uvijek protječe sjeme
drže zrak
dok voda
kroz korijenje napušta tijelo
i dok ostalo
od udubljenja i žila kojima dotiče tlo
do vlakana i uspavanih pupoljaka
prelazi u prostor prije samog nastanka
Prizor s kojim se ne suočava lako
čovjek
zadovoljno ručetinama otiruć sjekiru
/bit će to dobar prored/
ogleda se /od umora mrtav/ nečujno oko sebe
Pazi
da ga ne pojedu divlje zvijeri
Dezerteri
Istupila bih iz reda vojnika
Dezertirala
Priznala upravitelju vojskovođi koji ima pregled nad svime
Da takvo što u životu nisam vidjela
Da mi se povraća od visine na osmatračnicama
Osmatračeve nestrpljivosti
Da mi se gadi miris magle i dima
I voda zaprljana njegovim blatnim čizmetinama.
Dala bih ti neki znak da istupiš sa mnom
Nemir, to bi vidio
Od satiranja ljudi koji bi da nas nema sada mirno sjedili pred ulazom u svoja raznježenja
Ovako im s ispranih ploha lica
kao bijeli vosak svakog jutra kopamo šarenice
Zadnji dokaz da drvoredi nisu posječeni
Kada bih to posve prirodno znala učiniti
Kao pucnuti prstima
Uhvatila bih te znojnom rukom da pretrčimo mjesnu cestu
/Trčimo uznemireno iz zapaljenog samostana,
istovremeno kao jedna koža
lud si, vičem/
Zatim kao da se ništa do tada nije dogodilo
Ni jednu zapovijed kao da nismo primili
Ni jedno dijete probili bojnom rukavicom
Nosnice da nam nikad nisu bile podlivene zbog iščašene vilice
Ulaziš sa mnom pod koru najbistrijeg dijela ljeta.
Bezveze. Bezveze. Bezveze.
To s tim bijegom ljubavnika.
Zamislimo radije ovako:
Imamo ilegalni bend
Oboje smo na gitari
Jer me od bubnjeva boli zglob desne ruke,
a i podsjeća malo na potonju verziju priče.
Počinjem prva da izbjegnemo to kolektivno, militantno
Ti si moje čudo i prepoznaješ stvar odmah po nabijenome uvodnom riffu
Uzbuđeno, isprekidano, da ti čujem disanje, kao mladi Bowie kažeš –
Ovo mora čuti Bog
I nastavljaš dalje.
S vremena na vrijeme koristiš svu svoju snagu
Nepristojno primičući među noge jedini /klavirski/ stolac koji imamo.
Jasno ti je – na stolu će uglavnom biti suhomesnato.
Piano Concerto No. 2: II.
Vidi, mili, da ne gomilamo previše
Ovako ćemo:
Shostakovich – Piano Concerto No. 2: II. Andante
Ako ti ni tada ne bude jasno
Pri sljedećem susretu okrenut ćeš glavu i pretvarat ćemo se
Da sam ja djevojčica koja ti je u djetinjstvu izbila oko.
Došljak
Zanijemio na tri dana
I uzbuđeno disao od radosti
I srdžbe što su šutjeli o toj golemoj zemlji
Na koju nije rođenjem stekao pravo
U koju ne može zakoračiti nogom
Jer ne zna zakoračiti nogom
/Zato će se plašiti i voljeti ju čitavog života
premda se došljaci uglavnom krevelje od sreće/
Jedan je pogled bio dovoljan da se strmoglavi u to bunilo.
Kako je moguće da njegovo krvavo crveno srce ječi zajedno sa srcem velike slane vode
/on još nikad nijednom svom događaju nije posvetio sreću/
Zarekao se da će ostati usidren
Sve dok nepregledni, čudesan, četvrtast prizor
Ne postane njegov jezik, njegova pupkovina, nožni prsti, mala visina, zalogaj
Mučit će ga godinama koje prilagodbe razviti, kako
Hoće li znati dovoljno dobro procijeniti živote drugih skupina koje mu nisu sklone
I koje zbog njegovih jednostavnih, došljačkih /bosih/, nevještih nogu stoje u oštroj opreci prema njemu
Na primjer ćud rakolikih životinja
Ležeći na leđima gledaju ga ovješenog o strop njihova doma poput igračke za novorođenče
Lice čovječuljka razobličuje voda
Množi ga i ono kao da se mrijesti u desetine takvih vlažnih, nesigurnih lica koja domaćini, dok šeću pse, pokazuju svojim malim račićima, ježincima
Što učiniti s vremenom, vedrinom, snjegovima, noćima prerušenima u sumrak, životnim prostorom kisika
Ako ih ne bude
Što od toga vratiti natrag u more
Radi obnove
Vrijede li povoljni vjetrovi suza žrtvovane djece?
Mogao se zatraviti i lakšim putem potresat će ga kasnije
Kao i odlazak i dolazak valova
/udaraju žestoko u urasli nokat na palcu/
Podsjećaju na prvi kontakt kože na kožu, elemente koje je napustio, rastočio u toplu plitku vodu koje se, eto, drži da ga struja ne odnese
A koju s blagim prijezirom gleda ovo odredište.
Što ako njegov napor na obraslom morskom dnu ne prepozna
Zvijezde, konjice, modre iskre, bisere, njihove kćeri
Pa žutonogi, šeprtljavi pingvin, svojim došljačkim, izgrebanim nožurdama polomi njihove kosti?
Hoće li ih znati ponovno sastaviti
Treba li ih napasti ili samo dahnuti?
Samo dahnuti koliko su lijepe?
Treba li mu biti muka od tolike soli?
On ju, naime, ne osjeća
Dugo je tako, predugo nadjačavao ljepotu uranjajući u nju svoje guste, gumene strahove elastične poput plivaće kožice
Ne usuđujući se narušiti spokoj, potkresavajući disanje
Ne bi li mu se nasmiješio kakav sluzavi beskućni puž
Sve dok jedne noći nije posve prezimio
Promijenio se u odrazu od onda kada je prvi put ugledao more
Gorčina ga je kao omršavjela životinja pod preteškim jarmom napustila
Tijelo se, opazio je, već podijelilo na dva dijela, leđa okoštala, prsti se pomaknuli, zasvjetlucali
/Majka je s obale prestala dovikivati pogrde/
I ne znajući da je to moguće
Čovjek napokon otvori šaku, uzme plosnati kamen i protisnuvši izdah
Napravi žabice na vodi.