NARANČE
Izgubila sam se u jakni svoga oca.
Dobro je nosim.
Pokriva prazninu koja se suviše dugo proteže.
Izvela sam je na livadu iza kuće.
Tamo nema ljudi, ni života.
Tek daljina i čempres koji se nazire.
Sjeverac je primorao lastavice da lete nisko,
Ljeto se odlučilo kupati kišom svaki dan.
Ne mogu se livade kositi
I baš večeras ćutim naranče u zraku.
Da se mene pita, bila bih još jednom dijete
Pa da me nađe s rukama punima mirisa
I kosom prepunom sunca,
Opet baci u zrak,
Kao na livadi sa žutih fotografija.
CHEROKEE
Izumiranje je pravilo,
A preživljavanje iznimka.
Mi se trudimo da se ne survamo u bezdan
Jednom zauvijek.
Ispada da vodimo život od ostataka.
Krivimo dane i mjesec što se iznova mijenja.
Stvaramo vlastiti pakao
I zaključavamo se u njega.
Nikako da spazimo sjenke što plaze
Po visokim zidovima.
Hranimo taštu guju u svojim njedrima
“Vidi me, kako sam bolja i drukčija”.
To je prividna moć,
Netko se tako poigrava,
Tjera da se pokorimo
Kad treba i ne treba.
Toliko smo daleko od sebe,
Njega i svijeta.
Neka avet nas gleda
Svisoka.
SMOKVE
Nikad neću shvatiti da treba ostarjeti
I prestati se hvatati za svaku ljudsku riječ.
Što reći čovjeku?
Što će ostati poslije njega pod suncem?
Stijene koje se raspadaju u pijesak i sol
i stidom ispunjena odrasla djeca.
Nikad neću shvatiti
Kako briga maloj stvari daje tako veliku sjenu
I kako u trenu s duše može otpasti stotinu malih tereta
Ako samo uspiješ sačuvati svoje srce.
Nikad neću shvatiti da treba ostarjeti
I prestati se ispričavati na mrljama.
Pa ipak, čini mi se da gajimo samo ovu volju
Jer ruke su svašta sposobne učiniti.
Sve je lakše od ljubavi, ali s trnja se ne beru smokve.
NOĆAS SAM SANJALA
Noćas sam sanjala da su me htjeli ubiti.
Strah se duboko usjekao u moje kosti.
Sada zaključavam svoja uvijek otvorena vrata
I osluškujem glasove na stepeništu.
Ovako ustrašena,
Više ne vjerujem ni poštaru kad zvoni.
MOJA KRLJUŠT
Iz kože ću ispasti od svojih očekivanja,
Zbog previše ponosa i premalo razbora.
Kolika mi leđa trebaju za nositi sve poglede?
Razvlače me na sve strane.
Ne dam nikomu da me vidi,
Krhotina ima posvuda.
To je moja krljušt koja ponekad zasrebri
Dok prekriva vremenom nagrizeno tijelo.
Svašta nazivam ljubavlju,
Zato i ne traje.
Ne bih smjela tako brzo poklanjati svoje srce,
Niti grliti sekundu dulje nego što je potrebno.
I koliko mi treba vremena da se dovedem u red,
Da smirim svoju oluju,
Kad zapravo nikada nema pravog povratka natrag?
Ali nema ni mora koje se može tako visoko popeti,
Da ne bih mogla, još jednom, sama zaplivati.
