PRODAJEM KUĆU U REGIJAONU
(JER TAMO STVARI JOŠ UVIJEK TONU)
—dijalog s majkom, 2017.
Jedne čudne noći, tamo sred Kanade,
s neba mati dozva, pa mi savjet dade:
Tamo usred zemlje što nas nije htjela,
stoji ona kuća, i sada je cijela,
sagradih je s mukom, bijah luda žena,
ta je kuća za vas
pod krov postavljena.
Moja mila kćeri, poslušaj me dobro,
nije svako fakir, da se igra s kobrom,
pogledaj ih dobro, pogledaj šta rade,
hotimice zmije a ne ljubav sade,
internet je svuda, oni vade sablje,
tijela su im ljudska, kože su im žablje,
pobjegni od toga,
od takvoga boga,
prihvati se posla, i okači table,
tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Rekoh,
moja mati, pamtim one sobe,
svijet je surov roman,
svijet je mjesto zlobe,
ne želim te dati za neku valutu,
želim da te imam
tu — u svome kutu.
Rekla mi je,
kćeri, pogledaj šta rade,
od hrastova drevnih stvaraju nomade,
—ti živi k’o čovjek, a ne vampir, noću —
Internet se širi, ovi šire zloću,
kolju, kradu, lažu, uz to slave svetke,
prihvati se posla,
pa napiši retke:
tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Rekoh,
nema stvari u toj kući tuge,
u kojoj ti nisi,
ja ne znam za druge.
Rekla mi je,
mila,
ja znam gdje si bila,
kakve teške muke živo biće trpi,
al takva je sudba, ta se namjestila,
ti joj komad srece ipak hrabro drpi,
otvori budućnost i razdiši pluća,
ne treba ti prošlost, ne treba ti kuća,
pogledaj šta čine, halapljive psine,
—dok Internet traje, oni mržnju gaje,
ti bi Posejdonu ukrali peraje—
ne daj svoje biće, svoju ljubav pride,
u taj crni kazan kog miješaju gnjide,
okreni se svijetu, gdje su ljudi zdravi,
prihvati se posla,
pa taj oglas stavi,
tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Rekoh,
moja mati,
ne znam kom je dati,
niko neće ništa da kupi pa plati,
svako gleda sebe,
svako za se grebe,
a i nije za me da me novci mame.
Rekla mi je,
sinko,
ja se molim bogu,
sad sam sišla s neba, drugi put ne mogu,
savjet ću ti dati, ti ga onda prati:
…ne odustaj mala od svoga kristala,
ne daj da ti drpe i posljednje krpe,
niti da te zgaze i skrenu sa staze,
ne daj nikom, kćeri, što nije po mjeri,
jer taj crni kazan, taj je vazda prazan,
ko se u njem kuva, taj nema za kruva,
gledaj ko ga drži, i ko njime trži,
internetsko doba, a njih drži zloba,
od svoje taštine ne vide planine,
i zbog svoga ega, a raste im,
prištav,
ti će spalit’, ubit’, ti ne vide ništa.
Rekla sam joj,
mama,
ja ostajem sama,
nemam kamo ići,
nemam drugog stana,
svijet je bašta tašta,
svijet je kao rana,
kad prodam imanje, neće boljet’ manje.
Reče,
moje drago, kuća nije blago,
nemaj takvih briga,
niti takvog straha,
čitav život ide kao neka knjiga,
od jednog do drugog uspjeha pa kraha,
a što čovjek ima, u svakom trenutku,
— tek je šaka zraka
i prstohvat praha.
Nego milo moje, ne brigaj nit’ plači,
uhvati se posla,
pa objavu kači,
tamo će da piše (to i ništa više):
Prodajem kuću u regijaonu
jer tamo stvari još uvijek tonu.
Otišla je kuća, otišla na bubanj,
na nju sada mislim, tamo sred Kanade,
i sjetim se majke,
sjetim šta je rekla,
Pogledaj ih dobro, pogledaj šta rade….
TAMO NA NEBU JEDU SVOJ KUPUS
Osjetila sam bol usred Marbelje,
u restoranu,
nad tavom paelje,
zasmrdio je kao kiselo zelje,
međ’ onim facama
moga djetinjstva.
Njih više nema, oni su sjene,
i sada bez mene
i tamo na nebu,
međ’ onim kacama,
jedu svoj kupus.
Pomislih
divne su viste Španije,
oh da smo u njih
stigli ranije,
pa usred Granade,
ili Sevilje,
zajedno jeli to kiselo bilje,
da ne jedem sama,
kao baraba.
Al džaba.
Njih više nema,
oni su sjene,
i sada bez mene
i tamo na nebu,
međ’ onim kacama,
jedu svoj kupus.
ČISTOKRVNE DEŽELE NISU ME HTJELE
Čistokrvne dežele nisu me htjele,
imale neka pomoz bog htijenja
i državotvorna
i dnevnopolitička
i drkadžijska
ograničenja
Spojene kopnom a k’o da ne bjehu
dokazivale su svoju ostrvnost,
i meni kako živim u grijehu
— ne mogu dosegnuti čistokrvnost.
Tako je bilo, i tako se svilo,
i budibog s nama,
ja ne tražim krivce,
čistokrvne dežele nisu me htjele,
— a i one su meni išle na živce.
Čistokrve dežele ni smijeh nisu htjele,
na primjer
mogla sam da vidim gdje je najbliža flaša,
pa da nalijem krvi i da velim
ta je vaša,
imam toliko promila, moja mila,
i uvijek si mi draga bila
— u tom promilu.
Dobro to jeste bilo sljepilo, ali tako me strefilo.
Takve dežele, te nevesele
tamo usred onoga mraka,
ja vidim jasno, ja vidim strasno
kao spojene posude pune ludaka.
Dakle nisu me primili na brod ludaka.
A nisam ni htjela te pozivnice
u čistokrvnost.
Jer čistokrvne dežele su čistokrvne ergele,
tamo se vazda za nekog gazdu trči
a moja nečistost koja štrči
dozvoljava mi
divnu slobodu.
NI SMRAD NI MIRIS NEMAJU NIKAKAV UČINAK
Svakodnevno, govorim engleski,
živim daleko i to je lokalni običaj,
cijenim njegovu razuđenost,
pet izraza za pojam njuha,
na primjer, ima taj engleski
odour, fragrance, aroma, smell, scent.
Nismo ni mi u toj trci bez konja,
na primjer,
tu su termini poput smrada, ili mirisa, ili vonja,
ali to ovdje niko ne razumije,
pa ućutim.
Odnedavno
izgubila sam čulo njuha na engleskom
osjećam da ni smrad ni miris nemaju nikakav učinak
fragrance, aroma, odour, scent, smell
kako god da se pišu,
niti smrde nit’ mirišu.
To nije krivica engleskog idioma,
to je stvar toga što nisam doma,
to je konsekvenca moje izmještenosti,
koju ne krijem,
koju nije moguće sakriti,
i koja će me potpuno natkriti,
izgubila sam čulo njuha na engleskom jer
živim u dva vremena,
sjedim na dvije stolice,
govorim na dva jezika,
vodim dvostruki život,
ne svojom voljom, ali dobrovoljno,
ako je moguće tu englesku realnost,
tu prisiljenost na racionalnost
tako opisati.
Nekada u meni zamirišu neke domaće riječi,
nekada poželim i da ih neko spriječi
nejasno je kako uklopiti komplesni narativ u have a nice day,
nejasno je kako dugo ću nositi taj teret dvostrukosti,
kao kamila.
Otišla sam i doktoru, na domaćem to se zove otorinolaringolog,
kazala sam da moja dualna biografija uništava moje čulo njuha,
ni smrad ni miris zbog nje nemaju nikakav učinak,
i rekla sam
da to trpim zbog kruha,
koji moram zaraditi.
Uzvratili su da sam djelimično u pravu,
idi drugom doktoru,
idi onom za glavu.
Najstrašnije je, kom se otvoriti,
nikome o tom mrtvom čulu njuha na engleskom
ne mogu govoriti,
iskrenost je kao fekalija u koju se bos ugazi,
kao ona soba u koju se ne ulazi,
ne bi riješila ništa,
ne bi pomogla nikom,
na primjer, uokvirene onom balkanskom slikom,
moje drugarice ni za kruh nemaju,
i jebe im se, za engleski.
26. 06. 2010/29.06.2017
U OVOME SVIJETU APSOLUTNOG BESRAMA (SMEJ SE, SMEJ)
U ovome svijetu apsolutnog besrama, ponekad slušam nedoličnu muziku.
Ona dolična je nekada dvolična, ili sva frca od budibog apstrakcija,
a ova nedolična je kao kobasa,
omiljena od strane širokih narodnih masa.
O masi ne govori samo glazba,
o njoj govori i onaj zakon iz fizike,
energija, to je masa puta ubrzanje na kvadrat,
to je obrazac već naučno zadat,
to je jednačina koja se ne služi lažima
nego sažima
da je sa masom sve relativno.
O toj relativnosti mase i njezine krivice,
govore i naše narodne poslovice:
niko se od mase nije najeo,
niko se s masom nije usrećio,
nijedna masa ne čini proljeće,
ko prvi masi, u masu upada,
ne laje masa sela radi,
nego sebe radi.
O muzici širokih narodnih masa
nema ni jednadžbi ni suviše glasa,
ona je svuda,
i tako dalje.
Ponekad ona muzika dolična
i puna apstrakcije,
postane i masama srce atrakcije,
na primjer, u filmu Kabare,
ima ona scena kojom dominira dječak predivnog glasa,
ima ona scena kada dječaka obezličava masa,
dok pjeva.
Ta masa i mene ponekad podigne kao pticu,
osjećam muziku i na svom licu,
i neki mili osjećaj me kao kliještima ščepa,
i budućnost – čak i ako nije lijepa –
postane podnošljivija.
Svako ima pravo da sagriješi, u tome vrtu nota,
ako mu je muzika samo izvor života,
A ne smrti.
Možda ću zapjevušiti tri palme na otoku sreće, rastavit nas niko neće,
a moguća je i ona, smej se smej.
Ona me najviše podiže na akciju,
ona me najviše podsjeća na apstrakciju,
u ovome svijetu apsolutnog besrama.
7.12. 2016.
