’AJMO, SALTO MORTALE
Te godine
šljive nisu rodile,
mati se nije vratila,
svijet se nije približio do našeg dvorišta,
te godine nismo imali ništa
osim neke salate precvale,
i te godine, tata je –ajmo salto mortale –
bodrio da preskočimo
naš prolazni ambis.
Te godine,
otvarali smo prazne ladice, kao lovokradice,
i pride
neke kuharske knjige u kojima su neke ostrige
jeli nepoznati pisci,
i te godine
sve mi se slučilo,
o svemu se učilo,
o nemoći rečenog
o propasti stečenog
i o kazni tog prostora,
i sjeta je kapala iz svih otvora,
i smijala se kao dvorske budale,
….i te godine
ajmo salto mortale,
buljili smo
u jedan prolazni ambis.
Te godine,
i otac je počeo da stari,
da kvari svoj hod u neko poluslomljeno šepanje,
i sjećam se, to bješe cijepanje
moga oca
u komadiće.
Ali, ajmo,
ajmo salto mortale.
Te godine,
nije ga često pohodila, nije ga sobom odvodila
moja mati u snu,
a bio je željan posjeta,
i kao dječak od drveta,
plakao je,
ajmo,
ajmo salto mortale.
Te godine,
nisam ništa uzela
da sa sobom bilo kuda
ponesem,
i te godine, i sada je tresem,
tješila sam ga,
ajmo tato, ajmo salto
mortale.
19. avgust 2006.
S VANGLOM U SVIJET
Čula sam, kad mi bilo pet-šest godina,
kako neki u svijet
krenu s vanglom za uštipke,
naljute se na državu
naljute se na mamu i tatu
pa s vanglom za uštipke
oni krenu
u svijet.
Kad mi je bilo
pet-šest godina
nisam ni znala
šta je država,
al’ to mi bila utjeha
najdraža –
naljutim se na mamu,
naljutim se na tatu
i sva od muke
požutim
ali mogu s vanglom
kad se naljutim
mogu s vanglom za uštipke
da krenem
u svijet.
Prošlo je od tada tridesetak
godina,
i protiv vremena ja se
naoružavam,
a ni sad ne znam
šta je država,
– gdje bila jedna sada ih sedam,
raspustile svoje zastave i pipke,
i sve je isto a ništa nije isto
i niko više ne peče
uštipke.
U snu sam čula,
ko ih peče taj mora,
taj je dio folklora
jer nije kad je trebalo
poš’o s vanglom
u svijet.
I čula sam, kad mi bilo pet-šest godina,
kako neki u svijet
krenu s vanglom za uštipke,
naljute se na državu
naljute se na tatu i mamu,
pa s vanglom za uštipke
oni krenu
u svijet.
Ni tate
ni mame,
a nema ni države.
A ja sjedim kraj vangle,
i gledam
u svijet.
9. januar 2009.
KOLJU, S MERAKOM
Da ti napišem pismo duže,
izviješće s prve linije fronta,
kako se leti srcem a puže,
od jednog do drugog kontinenta,
kako se ćuti, kako se pjeva,
kako se žele stara jela,
kako se pita, jetrom, obrvom,
ko sada živi pod mojim
krovom.
Kako se nose dobra odijela,
kako se sanja sve što si stek’o,
kako se duša razbješnjela
kao da u njoj drugi je neko,
kako se plače, struna po struna,
kako se znade muzika plača,
kako se sanjaju
Sava i Dunav,
i pjesme starogradskih pjevača.
Kako, dok pišem slova,
ova,
poruka stiže iz atmosfere,
kako nas – da nas spasi od rova –
bog preobrati u kofere.
Kako, kad sretneš raju od kuće,
pita za informacije vruće,
pričaj o tamo, htio bi’ čuti,
kako se živi, kako se muti,
kakva se voze i da li, kola,
da li se priznaje naša škola,
da li je moguće ući na crno,
švercovan, sitan, kao zrno,
da li te nađu, i kad te nađu,
da li ti žandarmi pomjere građu,
da li te smjeste u hladne ćuze
ili u neke druge ćumeze,
da li ti dadu para za dalje,
i provijanta i nove halje,
i sve u svemu, u zemlji reda,
ima li odista mlijeka i meda?
I dok na grobu pale svijeće,
dragi k’o Ćopić i Magareće,
čekaju moje odgovore,
i s usnama koje duhanom gore,
čekaju da im suvislo velim
da nazad ne želim.
Kako im reći, i šta im reći,
prošli su dani magareći,
moja je narav balkanski tkana,
i nema suštinu celofana,
al’ je , kad vodnik kaže Mirno
meni to stanje bezobzirno,
i zato me vjetar od kuće tjera,
bez srca, a s buketom kofera,
do jedne zemlje, do zemlje druge,
dalje od tuge.
Pa zato pišem pisma duža,
izviješća s prvih linija fronta,
kako se živi, svemiru dužan,
i piju vina, do fajronta,
i usput malo, na našem, pjevuši,
o duši.
I usput se misli,
dok noć se mrvi,
na voljene koje su pojeli crvi,
na zgrade, lica, drvorede,
na komšije koje svoje ne štede,
nego kad pijetli raskrste s mrakom,
kolju s merakom.
PREVEDI MI NA JEZIKE
Prevedi mi na hrvatski kako kažeš krčag mleka,
i prevedi sad na srpski što to znači varenika,
i prevedi na bosanski kako vele
bokal mlijeka.
Pa mi kaži na hrvatskom
kako čovek
vodu pije,
i reci mi ti na srpskom
kako čovjek
vodu pije
na bosanskom, to ću lako…
čim ustane, taj zalije.
Prevedi mi sad na srpski što to znači komad kruha,
i prevedi na hrvatski
sve o hlebu naspram duha,
na bosanskom, to će biti:
’đe ću kruva nabaviti.
Prevedi mi na hrvatski
vino, ljubav, cigarete,
i prevedi sad na srpski da l’ i kako one štete,
na bosanskom, to se veli,
vino, ljubav, cigar, je li….
Prevedi mi ti na srpski što to zbore
moje riječi,
i prevedi na hrvatski šta govore
ove reči,
na bosanskom biće lako,
sve drukčije,
a sve tako.
Prevedi mi o povijesti, njezin ukus, njezin okus,
i prevedi istorijski
ovaj tužni hokus-pokus,
i prevedi,
ne povrijedi,
ljudsku zlobu u ljepotu,
prevedi je, uporedi
sa lepotom u životu.
3. april 2009.
