ZASTAVE SE CRNE ROJE
Od Evrope do Kanade,
moćne sile moćno rade
niko više nema mira,
iluzije da šta bira,
no ovako stvari stoje,
svi se boje svi se boje.
Nema posla nema kruha,
nema smisla imat duha,
umjetnost je rep svoj svila
k’o da nikad nije bila.
Zastave se crne roje, svi se boje svi se boje.
Nema nade, svud se krade,
upregli su starce, mlade,
narod voli elektronski,
narod živi životinjski,
drukčiji si pa te štroje,
svi se boje svi se boje.
Živi se u sajberspejsu, ne u sebi, svome mesu,
ako živi sred svog tijela, osoba je neuspjela
uspješni se drugdje nađu,
od piksla im prave građu.
Zastave se crne roje, svi se boje svi se boje.
Kontrolišu um i platu,
boga, prošlost, mamu, tatu,
a sve putem kapitala,
tu je cijela mudrost stala,
zastave se crne roje,
svi se boje svi se boje.
SAMO OVAKO ČOVJEK PREŽIVI SVOJU SMRT
Bile su lakše one smrti tuđe,
U nekoj sobi neko umre i u tu sobu se uđe,
moja majka
moja zemlja,
moj otac,
moj pas,
onaj nesrećni kaktus koji sam ubila dolijevanjem vode.
Za njima sam plakala one suze šljive, iz mene je lilo to krvavo voće,
tap-tap-tap
kao slap.
Ali bile su lakše te smrti drugih bića,
Ta krvoprolića
u vijestima,
Te orgije smrti u onim mjestima
u koja se nikada neću vratiti,
ja sam živjela daleko, ja sam mislila dalje,
svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
ja sam vidjela Bahame, i Pariz, i Ameriku, i mjesto gdje je Džek London prvi put
vidio svog vučjaka u snijegu,
ja sam vidjela svijet i od njega sam tražila svoju njegu,
ja neću umrijeti
kao moja majka, moj otac, moja zemlja, moj pas, moj kaktus koji se udavio u previše vlage,
ja ću imati više sreće i više snage
i preživjeću.
Bilo je tako dok su me održavale te smrti tuđe,
Čovjek mora da ih sve ožali i ta žalost je čovjeku oruđe,
Hodaš iz inata
Živiš jer su te otpisali,
Dišeš tamo gdje drugi nikada nisu prodisali,
Ti si uspjeh jer ne umireš u tom plodnome vrtu smrti,
Ti si onaj koji se dragovoljno ne natrti
Već opstaje.
Izdržavaš kao divljakuša, boriš se kao Spartakuša,
Od mene neće načiniti ropkinju,
Ja ovoj smrti neću robovati
Ja ovome svijetu neću robovati,
Svijet je ono što čini me, svijet za mene prostire svoje ćilime,
Ja ću po njima kročiti,
kao gazela,
visokog čela.
Ali tako niko ne preživi svoju smrt, ona je kao hrt koji te stigne i zakolje,
Moju majku, mog oca, moju zemlju, mog psa, moj kaktus, moje zemljake,
moj buljuk izbjeglica,
Sva ta lica
Baš sve ih je zaklala
Iz kaprica.
Sad znam
Samo ovako čovjek preživi svoju smrt,
Tako da je zaboravi,
Da o njoj ne misli u ovome svijetu strašila,
I to sam
promašila.
OSMI PADEŽ
Osam je padeža u jeziku moga djetinjstva,
Sedam gramatičkih i jedan po stvarnosti,
Osmi nije u knjigama i u školi se ne uči,
Ko ga ne zna ne pada godinu nego cijeli život,
Tu nema popravni, kad se podvuče crta,
On je suma života ili presuda smrtna,
On je krvavi padež,
Ako bolje mislim.
Osam je padeža u jeziku moje mladosti,
Osmi je najteži
i najlakši za shvatiti,
Osmi je o pojmu cijena i pojmu platiti,
On lije katran po perju mladosti,
Ko ga ignoriše
Skuha se u tom katranu,
To je padež kojemu niko ne umakne
To je padež koji te smakne
Na početku
I kraju.
Osam je dakle padeža
Nominativ , genitiv, dativ
Akuzativ
Vokativ instrumental lokativ
Sve latinska imena koja malo znače,
Ali ime osmoga je najjače,
Osam je dakle padeža,
Prvi je nominativ (odnosi se na ja)
A osmi imativ,
I određuje ja.
