bivanje
kao da nikad ništa nije
bilo je jutro umiveno ukradenom rosom
bile su tople kiše pod kožom
bili su dani umrljani željom
ničega zapravo nikad nije
bilo je prevarenih ushita
bilo je netaknute meke zemlje
bili su zaroni na dah
nikad ničeg više
umazano jutro uspavano pod kožom
ni dah ni želja neće
upiti prljave kiše i biti
a kao nikad ništa bilo nije
laganje
nema me kakav sam bio
kažeš
riječima tugom nejakom odlukom skrojenom
drugoj su pripali letovi klecavim koljenima obnovljeni
strasno se lažeš
kažem
uvijek su pripadali prvoj
malo smo poradili na odnosu s obzirom na godine uvažavanja i ovisnosti
pa što
razdijelili riječi ko bumerange
naizgled se promijenili
letač sam spreman na povratak
oduvijek
meni su sidrišta konačna odredišta
nikad
takav nisam bio kakvog misliš da me nema
to se ti od klecanja raskriljuješ
i ne razumiješ
mirenje
ono što nikako ne trebaš znati o meni
dok čitaš crtice raskuštranih mi čežnji moja su nijema blaženstva s njom
s njom u sobi s druge strane zida
tamo i ona jednako dokono razbija trenutke u bescjenje
znaš
mi se nikad nismo prestali voljeti
ne vjeruješ?
ono što nikako ne trebaš znati
razbijanje je zidova među ljubavima koje se podrazumijevaju
kad-tad bude nešto od njih
makar za šalicu toplog čaja u drhtavim rukama ohlađenima puno
puno prije nego li je nestalo topline
nisam ni sam vjerovao
ono što nikako ne trebaš
dodavanje je pokreta u moje prošlo sad
sad već zapisano u svim novim sutrenjima
ne vjerujem
ni sebi
zato se i ponavljam
