Kandilji
Kad se ponovilo i četvrti dan ramazana zaredom, i ne samo da se ponovilo već se i omasovilo u odnosu na prethodne dane, kasaba se prestala smijati i podsmjehivati, odmahivati rukom, čuditi se, odsutno i sporo micati glavu lijevo-desno, izražavati kurtoaznu zabrinutost. Šala i cirkus bili su na putu da prijeđu u uvredu, a jedina prepreka još uvijek bila je nevjerica većine da Muharem Dizdar odjednom provocira cijeli grad na tako direktan i sirov način, kao da psa izazivaš tako što mu pokušavaš iščupati rep. Nije se uklapalo u Muharemov život i karakter. Svejedno, počeli kolati prvi glasovi da se mora zaustaviti to ludovanje, mora se starom Dizdaru stati na kraj, milom ili silom. Bolje da ga se smiri i vrati u kuću prije nego što nekome popuste živci, pa će izaći na zlo i naopako.
Izaziva nas Muharem, objavljuju po šankovima oni najbudniji i najnestrpljiviji kad se radi o prilikama za pomutnju i o prepoznavanju prečica za nametanje vlastite važnosti, ruga nam se dok viče s bicikla po mahalama “kandilji, kandilji”, nismo ratovali da bi se po našim ulicama za ramazanskih akšama opet vikalo “kandilji, kandilji” kao nekad, neka budu sretni što im je džamija ostala uzgor, ruga nam se Dizdar, ljudi, i to nam svaki dan još više plazi jezik, vidi da mu nitko ništa neće, možda misli da se nama sviđa to što radi, da smo baš za ovo ratovali i ginuli.
Muharema prate dječaci i djevojčice kojima je dao po deset maraka da pedaliraju i da trče za njim, da ponavljaju njegove vesele uzvike. Djece je iz večeri u večer sve više, pretežno su katolička, kriče i lete ulicama, za njima se otvaraju prozori, sustižu ih psovke, pozdravi i dozivke, ali slabo se razaznaje išta osim “kandilji, kandilji”, a ubrzo se ne razaznaje ni to, već sve iščezava u žamoru, u zvonjavi posuđa i pribora za jelo što se iznosi na bijele stolove u sobama otvorenih prozora ili pred rijetkim nenapuštenim kućama, u klepetanju razdrndanih blatobrana i lanaca na dječjim biciklima, trenju i škripi kotača ispod kojih frcaju grumenčići pijeska i sitno kamenje, u razdraganom smijehu i ciki. Pa se sve za nekoliko minuta umiri i utiša, kao da je netko isključio ton. Iftari se, gleda se televizija.
Gradić ne zna što je bilo Muharemu Dizdaru. Svašta se govori: obolio, pobudalio od besposlice i beskorisnosti, nije navikao tako, propio se, pije sam i bjesomučno, postao zao, dodijao mu život, podjetinjio, razočarao se u sve, mada nitko ne zna niti može naslutiti iz čega je buknulo toliko razočaranje. Nakon što je u sedamdeset petoj godini zatvorio čuvenu mesnicu i prestao raditi, Muharem i njegova Zehra otputovali su u Istanbul. Ondje su im živjeli sinovi Amar i Nedim. Kći Hajrija udala se u Sarajevo. Proveli su u Istanbulu pa u Sarajevu sve skupa nepunih mjesec dana. Kad su se vratili, Muharem nije bio isti. Postao nervozan i nemiran, ali nije htio iz kuće, nije htio među ljude, nije htio ili nije znao reći Zehri što mu je. Na svako njezino pitanje i na svaku sramežljivu primjedbu odgovarao je s “nije mi ništa, ženska glavo, dobro sam, sve je u redu”. Zehra bi na to samo otpuhnula “jah” i izišla u drugu sobu ili u vrt da ne gleda njega takvog, unišlog i zaraslog u sebe. I tako više od tri mjeseca, do prvog dana ramazana.
Bio je fin s nama dok smo mu bili mušterije, dok smo mu ostavljali pare, sije se po gradu sjeme optužbe i pada na plodno tlo, a čim je prestao od nas imati korist – eto ti pravog Muharemovog lica, eto ti prkošenja i kandiljanja po mahalama. Tako on, govori se, zahvaljuje gradu i građanima što je ostao pošteđen, što se obogatio na nama, što mu nitko nije opalio ni čvoku, mada je bilo svakakvih prijedloga i inicijativa i u ratu i poslije rata. Onog dana kad su razvaljene i popljačkane sve bošnjačke radnje u gradiću, na Muharemovoj mesari nije ciknulo ni staklo, ni jaje nije razbijeno o izlog.
Dizdar i njegovi najbliži bili su među malobrojnima koji su ostali u gradu nakon što su Bošnjaci potjerani ili izbjegli. Nije zatvarao mesnicu, nije ozbiljnije pomišljao da ode. Posla nije bilo ništa manje, iako su u gradiću bile još tri mesnice čiji su gazde bili Hrvati, i premda Muharem nije prodavao svinjetinu, nikad nije prodavao svinjetinu. Imao je teletinu, janjetinu i povremeno kozletinu, zbog koje su obliguzice potezale i iz obližnjih gradića i gradova. Za razliku od drugih gradskih Muharema, Muharem Dizdar nikad nije ponio nadimak Muha, nikad ga nitko nije tako nazvao.
Bio je odlučio da se ponaša kao da se ništa nije promijenilo. Znao je da se sve promijenilo, i tresao se od straha svaki put kad bi se ulicama pronijela vijest o nečijoj smrti u borbi protiv muslimanskih jedinica u maglovitim brdima, očekivao da će mu vojnici banuti na vrata s puškama i krvavim očima, da će mu oteti sve što ima, ali danju u mesnici to se nije moglo vidjeti ni osjetiti. Istrenirao je i Zehru i djecu da budu isti kao prije, zabranio im je da primjećuju da se sve oko njih urušilo i da su ostali stajati poput mosta nad usahlom rječicom. Grad je prihvatio tu predstavu iz sebičnih razloga: obitelj Dizdar dobro im je došla za umirivanje savjesti, tko je savjest imao, pa makar i takvu plitku, prozirnu.
Kad su se vika i graja ponovile i šestu večer zaredom, dvojica policajaca došla su Muharemu na vrata. Zehra ih je pustila u kuću. Muharem je dobro poznavao obojicu, znao im je i roditelje. Rekli su mu da mora prestati s trkom i vriskom po gradu, da se građani bune i podnose prijave, da će mu, ako nastavi, morati napisati kaznu zbog kršenja javnog reda i mira.
“Kolika je kazna?” pitao je tiho Muharem. Policajci su se pogledali.
“Dvjesta pedeset maraka”, kazao je Dragan, stariji od dvojice policajaca.
“Čekajte tu”, rekao je Muharem i izišao. Zehra je ostala s policajcima. Sve troje bili su jednako zbunjeni. Nisu znali što Muharem smjera.
“Hoćete li šta popit?” upitala ih je. Nisu htjeli, zahvalili su se.
Muharem se ubrzo vratio sa svežnjem krupnih novčanica. Pružio je pare Draganu. “Eto ti, tu imaš za svaki dan do kraja ramazana. Piši kazne unaprijed.” Dragan je, s buntom u ruci, prvo gledao Muharema, pa Zehru, pa svog kolegu Tomića. Nitko od njih nije mu olakšavao odluku.
“Ne može unaprijed, Muhareme”, rekao je konačno Dragan i pružio pare nazad.
“Dobro,” uzeo je Muharem, “ja sam samo mislio da ne dolazite svaki dan.”
“Nemoj, Muhareme, da više dolazimo. Nemoj, bogati! Okani se ovog. Znaš kakvi su ljudi. I znaš kakav je ovaj naš poso”, rekao je Dragan.
Iduće predvečerje sve se ponovilo, samo što je djece bilo još više, više nego svih prethodnih dana, možda više nego svih prethodnih dana zajedno. Došla djeca po svojih deset maraka i po pažnju čaršije, po pažnju cijelog svijeta. Došli čak i oni kojima su roditelji zaprijetili da se ne primiču Muharemu i džamiji. Čim su se jedan za drugim počeli paliti kandilji na munari, stari Dizdar prvi je krenuo biciklom niz cestu s povikom “kandilji, kandilji”, a za njim je, poput radosne vojske u nezadrživom jurišu, nadiralo možda i pedesetero djevojčica i dječaka u rasponu od sedam-osam do četrnaest-petnaest godina. Pola sata ili sat kasnije zadihani i znojni vraćali su se kućama spremni na batine i rani odlazak u krevet. Muharem se prvo tuširao, a onda sjedao da jede. Zehra je šutjela sa sve većim prijekorom i istovremeno sve većim razumijevanjem i u pogledu i u ophođenju. Njemu je odgovaralo da ga ništa ne pita, jer joj nije imao što kazati.
Da se zadržalo na jednoj ili dvije večeri, bilo bi simpatično ili barem nitko ne bi zamjerio, ne bi se stigli snaći oni što amaterski entuzijastično bdiju nad gradskim mirom i moralom. Upornost i ponavljanje izazivaju osjećaj neugode na drugoj strani, a neugoda traži reakciju, odgovor, ne može je se dugo trpjeti.
Sad se oni koji su do jučer samo slušali i mudro šutjeli po kutovima birtija primiču bliže galamdžijama i prvoborcima, da bolje čuju, da ne propuste neku riječ, da značajno kimnu. Do jučer, brinuli su svoje brige, gledali svoj posao, a sad već pomalo sudjeluju u suočavanju s općom nevoljom, dodaju poneku riječ, uzdah ili psovku, predlažu nešto smjelo i glupo, napadno povlađuju kolovođi, što je uloga koja obično dopadne onom koji najviše buči da sakrije zveckanje oraha u vlastitim džepovima, izriču presude u formi dosjetke, preuzimaju zadatke. Kad se namnoži dovoljna količina takvih, sam od sebe pokrene se mehanizam kojim nezaustavljivo vitlaju okrutnost i zadrtost.
Muharemu su došli gradonačelnik Veselko Radman, gvardijan samostana fra Nikola Topčić, mjesni imam Refik Barjaktarević i predsjednik lokalnog ogranka udruge ratnih veterana Josip Krišto, pukovnik u mirovini. Muharem je bio najstariji među njima. Radman i fra Nikola deset-petnaest godina mlađi, pukovnik Krišto desetak godina mlađi od gradonačelnika i gvardijana, a hodža Refik još napola dječak, mogao bi komotno biti unuk Muharemu. Brzo su prešli na stvar. Zehra je izišla.
“Šta to kome ima smetat? I meni svašta smeta, pa šutim i gledam svoj poso”, odvratio je Muharem nakon što je saslušao Veselka.
“Nemoj šutjet, brate. Prijavi sve što ti smeta, pa ćemo riješit. Ko što rješavamo i drugim ljudima. A ljudi se, eto, žale na to tvoje s djecom po ulici”, slegnuo je ramenima obzirni i diplomatični gradonačelnik.
“Šta kažu, zašto im smeta?” pitao je svejedno Muharem.
Veselko je šutio i blijedo ga gledao. Fra Nikola isto. Imam Refik oborio je pogled.
“Pa, rat je bio, Muhareme”, rekao je Krišto. “Ne znam sjećašli se ti, ali rat je bio.”
“Kažeš – bio. Nije više. Nije već dugo, koliko ja znam.”
“Ih… Ali nije rat bio da bi sve bilo isto ko i prije rata. Je li tako?” dočekao se Krišto na noge.
“Moraš razumjet, Muhareme”, uključio se gvardijan. “Ne treba to nikome. Ne trebaš ti govorit da gore kandilji, kad svatko može otić na mobitel i vidjet na kameri kad se upali na munari. To tvoje je, brate, bilo nekad.”
“Ne mogu se povuć”, konstatirao je Muharem. “A vi – šta hoćete i šta morate.”
“A što ne možeš, Muhareme?” zanimalo je Krištu, baš ga je iskreno zanimalo. “Ko ti brani?”
Muharem nije odgovarao. Čekali su u šutnji minutu-dvije, a onda je Krišto prvi ustao. Za njim su ustali i svi drugi. Rukovali su se s Muharemom jedan po jedan i otišli neobavljena posla.
Idućih dana smanjivao se broj djece u Muharemovoj pratnji. S oltara se pozvalo očeve i majke da zauzdaju raspuštene sinove i kćeri. Policija je dala proglas da će novčano kažnjavati roditelje čija djeca budu zatečena u Muharemovoj blizini prilikom narušavanja reda i mira. Priča se odjednom da nisu Muharemovi sinovi slučajno u Istanbulu, a kći u Sarajevu. Trebalo bi ispitati što je radio i s kim se sastajao sad kad ih je obilazio. Stari Dizdar nikad ništa nije radio bez računice i plana. Ne može čovjek tako iznenada i neobjašnjivo postati netko sasvim drugi. Zna on dobro što radi. Tko je radio za Udbu – a mesar nije mogao ne raditi za Udbu – radit će i za drugu službu, tursku, muslimansku. Iza ovog je nešto veće. Moramo biti pametni, bez naglih pokreta.
Već trinaeste večeri s Muharemom su ostala samo dvojica dječaka i dvije djevojčice, sve četvero Bošnjaci. Sljedeće večeri jedna od dvije djevojčice nije došla. Kiša je prestala padati petnaestak minuta prije nego što su zasvijetlili kandilji. Muharem i troje djece zaklepetali su mokrim asfaltom s istim žarom kao kad ih je bilo pedesetero ili više. I vika, i cika, i smijeh, i prštanje vode pod gumama bicikala. A onda jauk, krš, udarac, strah, muk.
Sve se zaustavilo od te večeri kad je zlatokosa i plavooka Merima, devetogodišnja kći obućara Salke Numića i njegove žene Lejle, udarila biciklom pa glavom u drvenu banderu kraj ceste i ostala ležati bez svijesti, okrvavljena čela. Muharem ju je na biciklu odvezao u dom zdravlja, a ubrzo je sirena Hitne pomoći objavila da se Merimu vozi u veći grad, jer joj naši doktori ne mogu pomoći. Sve se zaustavilo i šuti, osim onih što isprva rezignirano, a onda iz sata u sat sve nametljivije, kao da očekuju priznanje, podsjećaju da su govorili da to s Muharemom neće izaći na dobro, da se to mora zaustaviti milom ili silom, da je to s đavlije strane. Ali nitko se ne hvata na te udice, pa onda odustaju i povlače se i oni najuporniji u pokušajima da po svaku cijenu ušićare još turu pića, još tren pažnje. Kasaba se odmakla i okrenula glavu na drugu stranu: drukčije bi bilo da je umjesto Merime nastradalo neko hrvatsko dijete, tko zna što bi bilo u tom slučaju. Nekima potajno nije bilo drago što je izbjegnut veći metež, ali nije se moglo ništa: nije naše da se miješamo.
Merima je pala u komu. Liječnici se nisu usuđivali davati prognoze hoće li se ikad više probuditi. Muharem Dizdar povukao se u kuću kao kad se bio vratio s puta u Istanbul i Sarajevo. Zehra izjutra ode u trgovinu, ali nitko je ništa ne pita, mada bi grad više od ičeg volio znati kako Muharem provodi dane, jede li, pije li, spava li, razdire li ga patnja ili mu je svejedno, govori li išta, zaplače li, zovne li u bolnicu, je li zvao Salku, šta će ako mala umre, nema onda druge ni njemu nego da ode za njom, kako god zna i umije, ionako se naživio.
Salko i Lejla preselili su se u veći grad k rođacima da bi bili bliže Merimi i da bi svakog dana dva puta išli u bolnicu da pitaju ima li što novo, kad će im se kći probuditi, hoće li ikad. Muharem je dva puta nazvao Salku na mobitel, ali on mu se nije javio: znao je da bi Muharemu bilo lakše što god da mu izgovori i ispsuje, a nije mu htio olakšavati. Neće otežavati i tovariti, ali neće mu, bogami, ni skidati teret s prsa, pa makar taj telefonski razgovor Muharemu olakšao za težinu ptičjeg pera.
Došao i Amar Dizdar iz Istanbula. Sjedio cijelo popodne s ocem, ali većinom u šutnji. Izišao je iz kuće taman kad su se upalili kandilji, pa zašao po birtijama. U svakoj je popio viski i počastio sve prisutne. Malotko prihvatio je Amarovo piće, kao da su se ljudi bojali da će postati Muharemovi suučesnici, kao da će se svrstati na njegovu stranu, a ne žele se svrstavati, naročito ne u korist starog mesara. Mamurni Amar sutradan je napustio grad ljut na oca. Prije nego što je otišao, nazvao je Salku Numića i rekao da se javi njemu ako bilo što zatreba. Salko je i sam sebe malo iznenadio kad je kazao – hvala. Brzo je prekinuo vezu.
Merima se vratila iz mraka deveti dan od udarca glavom u banderu. Morala je još ostati u bolnici da se sve stabilizira i da dođe do normalnog, a Salko i Lejla stigli su svojoj kući dan poslije kao vojnici nakon teške i dugotrajne bitke, željni samo sna i mira, da im nitko ne dolazi, da ne moraju ponavljati što su rekli doktori, hoće li biti posljedica, kad će mala kući, da ne moraju govoriti o Muharemu, da se ne moraju prisjećati. Ljudi, naravno, nemaju obzira.
Kad je na grad počela padati dvadeset sedma ramazanska noć, Muharem Dizdar izišao je iz kuće u tamnom odijelu i bijeloj košulji s pažljivo svezanom kravatom bordo boje. Spustio se do puste i polumračne glavne ulice. Stupao je svečano i samouvjereno kao da ide po orden ili u junačku smrt. Nakon svakih nekoliko koraka vikao je uvis: “Kandilji, kandilji!” Sporo su se otvarali prozori i balkoni. Ljudima je trebalo vremena da se odvoje od hrane i televizora. Publike je bilo sve više i više, ali Muharem nije mijenjao ni ritam, ni intonaciju, ni držanje. Rasla je napetost.
“Šta ti je, brate, Muhareme? Šta ti je više, ko da ti nije dosta belaja što si napravio?!” upitao ga je gradonačelnik Veselko Radman sa svoga balkona.
“Što nisi na biciklu, Muhareme?” dobacio je netko kroz otvoreni prozor nasuprot Radmanovu balkonu.
“Zovite, ljudi, policiju! Nema ovo smisla”, predložio je netko treći.
“Bolje zvat doktore. Poludio čovjek, puko ko petarda”, rekao je Josip Krišto pa odmahnuo rukom i vratio se u kuću. Potom se i gradonačelnik povukao s balkona u unutrašnjost dnevnog boravka, a za njim i ostali.
Muharem ništa, kao da mjesečari. Stupa i svako malo drekne: “Kandilji, kandilji!” Uto su do njega došli užurbani i uspuhani hodža Refik i umorna Zehra. Uzeli su Muharema pod ruke, zaokrenuli ga i poveli natrag. Nije se opirao. Samo je u jednom času uzeo zraka i zaustio da opet uzvikne, ali Zehra ga je potegnula za ruku. “Dosta, Muhareme! Dosta!” resko ga je zaustavila. Pogledao ju je blago, kao da je vidi prvi ili zadnji put. Ona ga je odlučno povukla naprijed. “Dosta je bilo!” Predao se. Spustio je glavu i nastavio šutke koračati.
Ivica Đikić: Štapići za pričanje, Fraktura, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura
