5. travnja 2016.
Petar Grah
Prošlo je cijelih mjesec dana otkad me ostavila. Nisam vidio kako, nego sam samo čuo, iako tada nisam znao ništa o bezuvjetnoj konačnosti njezina čina. Kao i svakoga jutra odjeknuo je zvonki škljocaj kvake na vratima sobe u kojoj je zadnjih pola godine spavala, potom je tišinu ispunilo meko, lijeno šuštanje filcanih papuča po laminatu, pa sam dalje redom slušao: žubor mokraće u školjci, pljuštanje vode u lavabou, slap tuša koji tutnji u kadu, trljanje najlona i pamuka o mjesta gdje se ja dugo nisam, zveket potpetica i, konačno, tresak blindo vrata. Jutro kao svako. Samo što nije bilo.
Prošlo je cijelih mjesec dana, a ja i dalje čujem isto. Nema veze što sam tisuću kilometara daleko od nje, u rumunjskoj nigdini, osam kilometara daleko od najbližega gradića za koji nikada prije nisam čuo. Taman sam se uspio uvjeriti da ludim, kad mi je konačno iz dupeta u glavu došla činjenica kako ovdje nisam sam.
U sobi do moje smještena je mlađa kolegica iz Finske. Izgleda kao manekenka iz reklame za pogrebno poduzeće: blijeda je kao vapno, šminka se mrkim ugljenom, frizira tupim srpom, a oblači kao Morticia Addams. Piše, stoji u brošuri koju su mi poslali prije polaska na put, gotičke romane. Kritičari hvale njezinu umješnost da osim slovima, pripovijeda emotikonima. Hm… Može li se onda taj žanr zvati grozotikon? Popiškila se, otuširala, čujem je kako ulazi u krevet: cvile opruge madraca, šuška jorgan… Na gornjemu katu su postariji Rus, pisac debelih realističnih romana o strahotama života pod komunističkim zlosiljem, i češka pjesnikinja mojih godina, zauzeta, vele organizatori, konačnim pitanjima smisla kao takvog.
Na večeri dobrodošlice koju je za nas priredila domaćica kuće za pisce, odeblja gospođa spojenih obrva, pojavili smo se samo Finkinja i ja. Rus se ispričao, ne osobito ljubazno, i to razlozima koje nismo uspjeli shvatiti. Barem ja nisam. Čehinja ničim nije opravdala svoju odsutnost. Premda slutim razlog. Zapravo, više ga njušim negoli slutim.
Najeli se jesmo, napričali baš i nismo. Između mljackanja čula se tek gola kurtoazija, i to dvotrećinska. Kolegica iz Finske emotikonima se ne služi samo u književne svrhe. Tako se, izgleda, sporazumijeva i u svakodnevnom životu.
Opet čujem opruge madraca, valjda traži udobniji položaj. Baš me zanima što sanjaju darkerice. Ja ću, bojim se, opet sanjati Nju.
Aimée Kuusisto
Stigla. Sve se plašim, neću se usrećiti. Rus ima 66. Dobro, to sam znala i prije. Ali nisam znala da je prekucao broj na šasiji i frizirao prijeđenu kilometražu. Čovječe, groblje. Zombi-baćuška. Da zlo bude još i veće, nosom para oblake. Hrvat? Naoko okej, upotrebljiv, ali čim je netko humoristični pisac, valja biti na oprezu. Hvale ga zbog jezičnih igara? Da, ali kritičari. Mene muči je li… hm… bilingvalan, može li još nešto s jezikom. Ne znam, nisam pametna. Čehinja izgleda kao Čeh iz vica. Mislim, nije rumena i debela, zamalo je komad, ali što bazdi… Nikad prije nisam srela tako žedno čeljade. A nije baš da nisam svašta sretala. Bit će to vrlo dug mjesec…
Vasilij Pankratov
Mislim da nisam pogriješio. Kuća je na savršenoj lokaciji. Da je oživjeti maršala Žukova i dati mu na raspolaganje sav personal NKVD-a u paketu s pripadajućim materijalno-tehničkim sredstvima, ne bi nas uspio pronaći. Mir je ovdje zajamčen. Ili mi se tako, na prvi pogled, barem čini.
Susjedi? Idealni! Kada bih htio biti velikodušan, nazvao bih ih mediokritetima. Ali, naravno, neću. Nemam nijednoga razloga za to. Finkinja izgleda kao da ju je do kuće sprovela policija u marici. Fuj! Navodno piše romane strave i užasa, što je zacijelo istina ako govorimo o njezinim estetskim domašajima. Sva sreća, nije od puno riječi. Čehinja ni biografijom nije obećavala bogzna što – uhvatila je srednje godine a još drlja poeziju – držanjem, pak, nudi još i manje. Pije toliko da se osjećam kao da sam doma. Samo ruska grla mori takva žeđ. Ali to je meni sasvim u redu: što dulje bude drvena, manje će gnjaviti. Hrvat je, na prvi pogled, jedina potencijalna opasnost. Humoristični pisac. Brrrr… Toplo se nadam da je jedan od onih mucavaca koji su izabrali nasmijavati čitalačku publiku jer ne mogu nikoga iz svoje blizine.
Zajedničku večeru sam iz opreza preskočio. A i nisam htio tratiti vrijeme kad me tako lijepo krenulo u kafeu Šeremetjeva, dok sam čekao let za Bukurešt. Mislim da znam kako ću dovršiti poglavlje o susretu Vadima Vladimiroviča Kurganova i Nastasje Kuharčuk Skrjabine. Kad dospije do zadnjega retka, čitatelj će roniti suze. Sto posto!
Zdena Zahradníková
uselila se, istom pobljuvala. ne zbog ambijenta, nego onako. potonula u plitku komu, prespavala večeru dobrodošlice, dugo se grizla zbog toga tragičnog raspleta. tragičnog utoliko što sam sve zalihe pića potrošila putem. u gluhe sate konačno se odvažila pronaći smočnicu. pronašla je, pretočila smećkasti alkohol iz kristalnog vrča u plastičnu bočicu mineralne vode. oživjela, pa opet umrla.
6. travnja 2016.
Petar Grah
Nevjerojatno. Nisam sanjao Nju, nego susjedu, gospođicu Kuusisto. Sjedila je na komodi raširenih nogu odupirući se rukama, a ja sam pogrbljen jezikom palucao, slurpao i šljapkao po rasjedu njezine izbrijane pičke pošumljene gustim rasterom piercinga. Sve je bilo dobro – i meni, a bogami i njoj, jer je stenjala i hroptala kao da pušta dušu – dok se ponešto od te bižuterije nije uspjelo otkvačiti i spuznuti niz moj grkljan. Užas! Izgledao sam kao lik iz crtića s očima na federe dok sam pokušavao pogurati vaginalni nakit nizbrdo, u jednjak. Sva sreća, cura je bila prisebna. Spakirala me u auto, nagazila papučicu gasa i uz škripu kočnica me istovarila pred mjesnim domom zdravlja. A tamo me je dočekao grmalj s tri zuba, u krvavoj kuti. Takvoga ne bi zaposlili ni u boljoj mesnici, a kamoli u ambulanti. Smijao se tako glasno da me buka probudila… Kakva noćna mora… Ne ponovila se…
Da sam pobožan, pomislio bih da me to Svevišnji kažnjava za virtualnu nevjeru, preljub u snovima. A opet, čisto tehnički gledano, kako mogu biti nevjeran kad sam opet samac?
Dan je protekao mirno. Mirnije nego što bih htio. Rus se ne spušta iz sobe, valjda jede kad nikoga nema u blagovaonici, ili je na dijeti. Čehinja nije od velikog apetita, bit će da dovoljno kalorija unosi pićem. Finkinja i dalje uglavnom šuti. A kakav joj je muf zapravo? – počelo me kopkati dok sam tokario svinjski kotlet. Je li nalik onome iz moga sna, friško tretiran žiletom, ili poslovično izvansezonski zapušten, s makijom dlačica do vrhova bedara? Kao da mi je pročitala misli, presjekla me ledenim pogledom kao mačetom.
Nije mi bilo druge, morao sam provesti dan pišući. Što je sasvim u redu. Ionako kasnim.
Aimée Kuusisto
Prvi dojam me prevario. Stvari ne stoje tako loše. Stoje puno gore. Rusa kao da i nema, što i nije neki gubitak, ali… Čehinje ima, premda od toga nitko nema nikakve koristi. Najmanje naša domaćica čije zalihe alkohola postaju sve tanje. A Hrvat… taj me počinje pomalo i plašiti. Za ručkom se, dok je glodao kosti, tako zapiljio u mene, da sam odmah dobila nadahnuće za priču o kanibalu koji ubija diplomantice književnosti, trančira ih, a potom od njih spravlja pečenke koje prigodno naziva imenima velikih pisaca, skrupulozno poštujući temu završnoga rada svojih žrtava.
Vasilij Pankratov
Pišem agonijski, bez prestanka, jagodice samo što mi ne prokrvare od tolika tipkanja. Ali sretan sam kao malo dijete, jer Taxi za Gulag bit će vrhunac moje karijere. To mi se nikada prije nije događalo – ili možda ipak jest, ali rijetko – naime, da zastanem nakon ispisane dionice teksta, pročitam je s nevinim ushitom kao da je te retke domislio netko drugi, meni potpuni neznanac, ali blagoslovljen vrhunaravnim talentom.
Zamišljam Šapošnjikovo lice kad mu knjiga dospije u ruke. Govnar je u prikazu mojega zadnjeg romana napisao da sam demodirani gnjavator, zaokupljen davno elaboriranim temama. Bio je toliko drzak da je članak objavio pod naslovom Pankratove, pogledaj kalendar! E pa, Šapošnjikove, pogledaj ga ti, zaokruži 1. prosinca, kad je dogovoreno objavljivanje Taxija! Toga ćeš se dana, sitni, jalni skribente, suočiti s knjigom nad knjigama.
Vraćam se pisanju.
Zdena Zahradníková
boli me glava. neka, ne dam se. boli me dupe. lakše se ubijati ovdje pred tri ravnodušna svjedoka, nego pred očima cijeloga praga. dobro, ne baš cijeloga. to se tako samo kaže. živjela, nazdravljam si, zagledana u zrcalo. premda mi se živjeti baš i ne da.