9.
Davno su mi rekli da onaj tko se smije na južini nije normalan i da od takvoga treba bježati kao vrag od tamjana. Mojoj dobroj materi cijeloga kišnog jutra osmijeh nije silazio s usta, premda se baš bila naradila. U škrovadi se hvatala hrskava korica na teletinu i krumpire, na štednjaku se pušio lonac goveđe juhe, u jednoj zdjeli već su čekale pečene paprike, u drugoj zelena salata u kupki od bračkoga ulja i kaštelanske kvasine, a u frižideru se hladila torta od čokolade i badema, koje se moj otac nikada nije mogao zasititi. Nakon tolika posla, očekivao bi da će zanovijetati makar ispod glasa, ako ne i tući se u mučenička prsa jer, eto, pušta dušu, a za koga, za četiri nezahvalna mamlaza. Međutim, ona se smiješila, tako razdragano, tako zarazno da sam se skoro usrao od straha.
Pape i Feđa izašli su iz soba u isti čas, kao po komandi, obojica krmeljavi i zgužvani, djed i ja već smo sjedili za stolom.
– Šta je ovo? Pir? Da nije kome rođendan? Jel nešto slavimo? – pitao je otac zbunjeno švenkajući pogledom od jedne do druge pjatance prostrte na stolu.
– Samo da znaš, manistra je domaća, nije iz dućana, jutros san je napravila – kazala je mater puneći mu tanjur juhom.
On je pohlepno zagrabio žlicom i potegao prvi gutljaj da bi onda iskrivio lice u bolnu grimasu i počeo siktati kao zmija mučena bronhitisom.
– Pomalo, vrila je – prekasno ga je upozorila mater.
Nekoliko minuta čulo se samo požudno srkanje i slurpanje, iz naših usta migoljili su se tanki rezanci koje smo bezbrižno usisavali, kao i obično, ne mareći što ostavljamo masne mrlje svuda oko sebe. Neobično je, međutim, bilo to što naše prskanje kapljicama krepke juhe po odjeći i stolnjaku nije izazivalo poslovičan materin bijes. Nikada prije nisam vidio osobu koja je kadra u isti mah i jesti i smijati se kao što je ona tada činila.
A kad je taj končertino sastavljen od nedostojnih zvukova priveden koncu, spremno je pokupila tanjure i počela nam dijeliti meso, krumpire, paprike i salatu. Otac je dobio lijep komad vrata, savršeni spoj krtog i masnog, baš kako je i volio, a uz to najhrskavije komade krumpira, one što ostanu zalijepljeni na dnu škrovade, pa ih valja žlicom ostrugati.
Tek što je zagrizao prvi komad sočne teletine, mater mu je napunila čašu s dva decilitra plavca. On ju je značajno koliko i zbunjeno pogledao, drobilica u njegovim ustima na trenutak je stala, ali samo na trenutak, da bi potom nastavila u jednakome ritmu mljeti meso i povrće.
Čim je pape koricom kruha počistio tanjur – u međuvremenu dopunjen s nekoliko rebaraca, šakom krumpira i još dvije pečene paprike – mater je pred njega već stavila tanjur s komadom torte, brat-bratu cijelom osminom toga slatkog kruga. On je opet na trenutak zastao, dobro nas sve odmjerio, pa vilicom odlomio špicu kolača.
Nakon što je iskapio drugu čašu vina, zapalio cigaretu i s užitkom odbio prvi dim, zatražio je objašnjenje.
– Da čujen…
– A šta to? – pravila se mater nevještom ne skidajući iritirajući osmijeh s usana.
– Šta ide u paketu s ovakvin obidon?
– Ma ništa, sitnica. Lipo ćeš sad popit čikaru kafe, malo se odmorit, pa ćemo do Čajavca.
– Ko o čemu, ti stalno o televiziji.
– Slušaj me, Vicko – kazala je glasom ledenijim od alpskih vrhunaca u siječnju – meni je puna kapa podjebavanja u susidstvu. Ne želin za koji dan doć u dućan, trevit onu napuvanu Kuzmanićku, pa je slušat kako me oće osramotit.
Potom je nastavila u višem registru, brzinom longplejke navijene na 45 okretaja.
– Mare, Mare, ma jesi li vidila kako su Amerikanci bacili đir po Misecu?! Koji mirakul! Ajme, skužaj, uvik zaboravin da ti još nemaš televiziju. A baš grijota, tribalo je to vidit. Jel tako, Franina?
Majčin glas spustio se dvije oktave niže i dobio mekoću turpije koja struže po hrđavom komadu lima.
– Je, je, evo, pogledaj, cila se naježin kad se sitin! Svi pričaju samo o tome, cili Split. Oću reć, skoro cili, šta će bidna Mare kad nije gledala…
A onda je svome glasu vratila normalnu artikulaciju i s jednakim, dakle, uznemirujućim osmijehom, nastavila izlaganje.
– To ne dolazi u obzir. Pa nismo mi najveća sirotinja u cilome gradu. Kad mogu drugi, možemo, valjda, i mi. Pa ovo je iljadudevetstošezdesetideveta godina, ej, ne moremo živit ka u pećini! U Čajavca daju na 24 rate, nećemo ni osjetit. A dvi godine začas prođu. Vrime leti ka… ka…
I tu je otprilike moj materi ponestalo snage. Dugo je, sirota, skupljala hrabrost, u glavi premetala sve moguće scenarije ovoga ručka, tražila riječi koje će biti odlučne i nepopustljive, ali opet dovoljno suzdržane i dirljive da ne razbjesne oca, nego ga ganu i privole da konačno odriješi kesu. Kao nesretni atletičar kojemu se izvrne zglob pred ciljnom ravninom, tako je i ona klonula u samom finišu svoje moćne tirade. Oborila je glavu, skoro da je nosom dodirnula grudi, i svi smo bez riječi čekali neizbježno: da brizne u plač.
A onda se dogodilo čudo. Moj otac, kompulzivna svađalica, navikao da njegova bude i prva i zadnja, iz nosnica je ispuhao dim i tihim glasom pomirljivo kazao:
– A dobro kad si navalila. Jebali te Amerikanci…
U životu sam se poslije svega i nagledao i naslušao, ali nikada više nisam uspio čuti ništa ni izbliza tako toplo i nježno kao to davno papino: Jebali te Amerikanci…
10.
Nije to meni bilo prvi put da gledam televiziju. Već sam ja kod barba Ljube stekao određena saznanja što čeka ljude kad sjednu pred drvenu kutiju sa staklenom frontom. A nije čekalo bogzna što. Crtić, i to beznadno kratak, od nekoliko minuta, išao je prije večernjeg dnevnika, dobri filmovi, američki ili francuski, samo subotom, a preko tjedna uglavnom gnjavaža iz zemalja u kojima se govore neki kvrgavi jezici. Sve ostalo bile su vijesti i emisije koje su prežvakavale ono što se u vijestima moglo čuti.
Dok je otac uspio uštekati televizor i antenom pohvatati zrnatu sliku, već su odjavljivali dnevnik vremenskom prognozom koja je najavljivala povratak vreloga ljeta nakon jednodnevnog prodora đenovske ciklone. Potom su se zavrtjele dvije reklame, za deterdžent i čarape, a onda smo slikom bili u televizijskom studiju, gdje su za velikim stolom petorica ljudi srednjih godina pušila i monotonim glasovima govorila bez kraja i konca. Spominjali su riječi koje završavaju na acija i izam, te ljude s dočetkom isti, premda je bilo očito kako govore o osobama vrlo različitima od nas, koji ne dijele naše vrijednosti, nego nam dapače rade o glavi.
Već za pet minuta meni je dodijalo slušati ih, pa sam krenuo u sobu, još jednom pročitati Vešala za Gringa ili koji drugi strip u mojoj sve većoj kolekciji. Čim sam otvorio vrata, istopio sam se od miline. Na Feđinom krevetu ležao je Arizona Džo, lica pokrivena prašnjavim šeširom.
– Izvini, mister Tom, ako smetam – kazao je podižući obod stetsona. – Malo sam zadremao… Onaj posao u Bed Roku iscedio me kao sunđer. Da mi pod nos staviš flašicu najfinijeg parfema, meni bi opet zaudaralo na barut i čađu. Toliko sam se ispucao da mi se revolver skoro istopio od vreline, a prsti desne ruke još su mi crni kao tiganj. Evo vidi…
– Stvarno! – zapanjen sam prisnažio.
– Tja… – rezignirano je dodao.
– Blago se vama – otelo mi se malo ljubomore.
– A zašto mi se blago, mister Tom?
– Da zašto?! Zato jer van je svaki svakcijati dan jedna velika avantura.
– Jeste, lepo je to, nije da nije, ali ipak dosadi.
– Kako?
– Pa tako. Svakoga jutra, čim se probudim, sve počinje ispočetka, uvek isto. Navale revolveraši, ili meksički desperadosi, ili Indijanci, ili ona južnjačka kukavelj koja neće da se pomiri s time da je građanski rat gotov i da su ga izgubili… Uvek isto, mister Tom.
A meni nikako nije išlo u glavu što mi to hoće reći.
– Šta su tvome ćaletu vekne i đevreci, meni su cevi i kuršumi. I kao šta je tvom ćaletu puna kapa vekni i đevreka, tako je i meni pun šešir cevi i kuršuma. Jel me sad razumeš?
Slagao sam da mi je sve jasno.
– Osim toga, nisam više prva mladost, znaš… Mi kauboji smo ti kao i fudbaleri, ne možemo večno da trajemo. Šta ćeš, takav je to poso. Dok si rekao bang, prođu godine i dođe neko vreme kad počneš da osećaš svaku kosku, svaki zglob, onda krenu oči da te varaju, noge da te izdaju, ruke da se umaraju… Da kucnem u drvo, ja se još držim, nego šta, ali znaš kako je… Ničija nije gorela do zore, kaže naš narod.
– Ma daleko ste vi, šjor Arizona Džo, od penzije – krenuo sam ga hrabriti.
– Jesam, u pravu si, ali moram, eto, i o tome da mislim. Zvučat će ti neverovatno, ali između mene i tvoga ćaleta nema baš velike razlike. Mi ti, burazeru, iste muke delimo.
– Ma dajte…
– Veruj mi, kad malo porasteš, sve će da ti se otvori. Nego, koliko je časova?
Rekao sam vam već, bio sam u dobi kada mi ne trebaju ni kalendari ni satovi, pa sam samo slegnuo ramenima.
– Evo vidiš kako ja živim. Malo sam odremao, a sad opet ruke na muke. Do zore treba da dojašem do Litl Krika. Blago se tebi, mister Tom – kazao je uz široki osmijeh, gipko se uspravio i za tili čas stigao do vrata koja je nečujno odškrinuo i iskrao se u hodnik.
Dok sam ja tako divanio s crnim jahačem, moja je mater tek počela razmišljati o najvažnijoj stvari. Kad je konačno odlučila, u tinelu više nije bilo nikoga s kim može podijeliti ushit. Djed i ja smo već spavali, otac je bio na poslu, a Feđa pitaj boga gdje. Na uglancanu ploču televizora stavila je tabletić od paške čipke, koji je pripadao još njezinoj baki, i venecijansku gondolu, prošlogodišnji poklon tete Tonke i barba Ljube s trodnevna sindikalnog putovanja u Italiju, koji je sve do tada stajao u kutiji na dnu ormara s posteljinom i ručnicima. A onda je dugo gledala u taj ljupki prizor: u crni elegantni čamac koji plovi nad morem televizijskoga snijega što je zameo ekran čim je odjavljen program.
