Na fakultetu su začuđeno primili moju odluku da odem. Ali tko se to začudio? Tih nekoliko ljudi koje sam poznavao, portir i Anja. Ostalo nije ni bilo važno, nismo uspjeli, tako mi je rekla Anja u telefonskom razgovoru nakon kojeg sam odlučio da ću nešto promijeniti po izlasku iz toplica. Da bih se, makar i lažno približio utopiji, morao sam se riješiti balasta dosadašnjeg posla. On će se, znao sam, promijeniti.
Plivelić je poludio i otišao u mirovinu. Anja i ja smo se razišli. Došli su popovi da spase stvar od besmisla. Ima li što besmislenije od toga da se ja tamo pokušavam zadržati, da uprem oživljavati jedan svijet i vraćati jedan život koji je odnijela blatna bujica onog časa kad blokada fakulteta nije uspjela. A zašto nije? To ne znam, ja sam tada ležao u bolnici, sa šarafima u nozi, omamljen jakim lijekovima protiv bolova. Ne mogu osjećati krivnju, ali svejedno, nešto je u mome grlu, nešto me pritišće, neka sumnja da odigravam na krivu kartu, da raspolažem samo amebično rasplodnom zabludom. Utopija? Zašto bi postojala, zašto bi uopće mogla postojati?
Ali opet, ona je stvarna, ja je mogu pronaći čak i u tome da nekoj starici dam praznu limenku Kozela i tako joj zaradim pola kune. Mogu je pronaći dok stojim čak i pred malenim Pollockovim platnom u Centre Pompidou, dok mislim o Camusovom zacjeljivanju rana vlastitog djetinjstva dok je pisao Prvog čovjeka. Čak i u praznoj ruci Alberta Trećeg, onoj kojom pokušava zatvoriti ranu na prsima trenutak prije nego što će ga M84 poravnati svojom gusjenicom, u onim vožnjama Porscheom 911 Carrera S4 po zavojitoj cesti između Karlobaga i Senja, dok na radiju svira Nebraska Brucea Springsteena i sunčani ljetni dan ispunjen talambasanjem cvrčaka i fatamorganskim lelujanjem vrelog asfalta uspinje se na utopijskom zastavicom označen vrh neba. Mogu je naći u pogledima, u žamoru, u običnom stisku ruke, u slutnji dobrog kraja, ona je, kako je ja čitam, toliko stvarna, da bi je trebalo obilježavati geodetskim sprejom, nakon što je prepoznamo u okolišu i vedro joj utvrdimo privremene, lelujave kote. Utopija, barem ono što ja osjećam, ima lice slobodne obale, tijelo žene koja se sunča, pokrete djeteta koje se glasno smije i trči. Blage su sjene što ih ona ocrtava na posve mirno površini, ali ponekad, ona dašće preda mnom kao žedan i od sreće raspomamljen pas. I ja ću se, odlučio sam, sagnuti da joj bacim njezinu lopticu, na sasvim drugi kraj livade. Dok ta loptica od tvrde gume bude letjela, dok pod njom bude jurio razigrani ovčar, ja ću započeti novi život. Bez stalnog zaposlenja, bez spone s državom, filozofijom, doktoratom i ostalim do maločas poput slova u križaljci raspoređenim dokazima o vlastitom postojanju. Kažem, dok ta loptica bude letjela, a ona će po svemu učiniti još i nebrojeno mnogo lupinga i krivulja, ja ću stvoriti nešto novo, među ljudima i od ljudi.
Bit će to moj kamp.
Ivica Prtenjača, Albert, VBZ, Zagreb, 2023.
