Stoji i čeka. Nepomična i sama, s cigaretom u ruci i podignutom kragnom tamnosivog kaputa što joj ga je iz Francuske poslala sestra. Njezin se nemir ne vidi, on će joj se, cijelog života zaustavljati u grlu i u zglobovima laktova. Na tom će mjestu taj nemir napraviti samo njoj svojstvenu kretnju, sputanu i sporu, dobronamjernu i iskrenu. A u grlu će ostajati riječi koje bi htjela izgovoriti. Dok mi bude donosila keramičku ribu s plavim krljuštima, u čiju je rupu na drobu zatakla ceduljicu sa željama za moj peti rođendan, ona, naravno, neće ništa reći. Imat će samo duboke plave oči pune suza i one sputane laktove kojima kao da se oslanja o tlo i kojima kao da se pridržava u ovom svijetu, s priličnim naporom.
Često sanjari, zanosi se, ali miruje.
Sad čeka s malenom crnom torbom na cesti, na peronu broj dva ovog kaotičnog autobusnog kolodvora kojem iz gornjeg ruba (kao sa zamišljenog čela) raste velika crkva kojoj je umjesto zvonika trebao biti dograđen svjetionik za brodove koji ulaze u luku. Nisam siguran zašto se to nije dogodilo, mene je kao dijete jako zabavljalo zamišljati upravo to, kako istovremeno i sjaji i zvoni, i kako na zabatu te malene kupole tamnoplavim gotičkim slovima piše: ja sam put, istina i svjetionik. Na kraju, ni svjetionika, ni zvonika, samo prljavi peroni i golubovi koji ne mogu uzletjeti pa ih djeca koja ovuda prolaze s đačkim ekskurzijama šutaju nogom kao lopte.
Ona čeka da se pojavi njezin brat, da je sjedne na svoj narančasti motorić i odveze kući, u sobu koja joj od ovog dana pripada. Ona je studentica predškolskog odgoja, život na selu i jata gusaka kojih se panično bojala, tog njihovog siktanja i pružanja vratova, te nadrealne slike u kojoj je ona vidjela i zmiju i pticu (a ni zmije ni ptice nije voljela), sad su, napokon iza nje. Najmlađa je od troje djece, svoju sestru i brata nikad nije nazvala imenom, uvijek samo brate ili sestro, odana je na način još slijepog šteneta.
Svejedno, boji se, i grada i dana koji će sutra osvanuti, te velike zgrade uz rijeku, tih hodnika kojima su prolazili austrougarski oružari kad su privodili kakvog pijanog mornara ili mrzitelja krune. Boji se svoje odjeće, svojih na brzinu i loše porubljenih hlača, svojih cipela koje neće izdržati kišu, naglaska, svoje nutrine i svoje vanjštine. A ona je lijepa djevojka, s grčem u grlu i svezanim laktovima.
Ovog ju je ljeta u vinogradu ugrizao poskok. Od šoka je pala na kraju reda, uz masline, a bijeli preplašeni konj koji se otrgnuo s ulara zatrčao se ravno prema njoj na zemlji i u zadnjem je trenutku, ritnuvši se u zraku, sleđen od djevojačkog vriska, preskočio. Otac ju je podigao na ruke i pojurio kući. On nju pak nikad nije nazvao njenim imenom. Tepao joj je: Đule, Đule…
Budući da u kući nije bilo leda, otac je iz zamrzivača izvadio jednu zaleđenu janjeću glavu, stavio joj je na oteklu ranu, zamotao ručnikom i otrčao po susjeda poštara koji ih je žutim fićom prevezao do gradića i bolnice. Ona se zaleđena glava cijelim putem sjajno držala, rana od ugriza skoro ju je posve prestala boljeti i ona više nije osjećala strah. U malenom automobilu šutjela je cijelim putem. Otac je rekao: ne boj se Đule. Poštar Stipe je psovao mladu nediljicu i bogu i poskoku.
U bolnici su to brzo riješili, dobila je protuotrov, ali joj je pozlilo, bila je gotovo sigurna, od Poštarove vožnje i ovog vrućeg, nepodnošljivog dana. Odvezli su je na hodnik, gdje je hladovina bila najdublja. Otac je sjedio uz nju i gledao u pod, u rukama mu je bila vrećica s glavom, plavo oko probijalo je kroz najlon, morali su čekati nekoliko sati, biti pod nadzorom.
– Iđen ja netjače, moran…
– Ajde Stipe, fala ti, snaći ćemo se mi.
Nakon puna četiri sata izašli su, sad već u sumrak jednog ljetnog dana, umorni, znojni, ali mirni. Sad se trebalo samo snaći za prijevoz do kuće, tih desetak kilometara prešli bi, da su zdravi, kao mnogo puta dosad pješke, ali sad su morali nekog zaustaviti i reći: taka i taka stvar.
Njezin otac bio je čovjek koji je rado pomagao ljudima, stao im je traktor natovaren tek pokošenim sijenom. Uz konopac koji je taj golemi plast pridržavao na hrđavoj prikolici, najprije se uspeo otac, a onda je nju jednom rukom, bez ikakva napora dignuo k sebi. Uskoro su utonuli u miris livade i skakutanje zbunjenih buba, u prve noćne leptiriće koji su uzlijetali s pokošenih travki.
– Gladna sam, oče, rekla je.
– Sad ćemo ovo Đule skuvati, dok dođemo kući, odgovorio je. Ti voliš juhu od glave, eli tako?
– Je.
Brat je zakasnio samo nekoliko minuta, evo ga u crveno – bijeloj kacigi, sa smiješnim naočalama za sunce i s cigaretom u ustima, u bijeloj majci na kojoj piše PIK – Rijeka, s osmijehom koji ju je razgalio toliko da je uspjela one svoje laktove, potpuno ispružiti i zagrliti ga snažno uz snažan povik:
– Ajme srićo, eto ti mene k tebi!
Dao joj je svoju kacigu, posjeo je iza, a na rezervoar stavio torbu i pomalo krenuo, najprije po ravnici, uz park i fontanu, a onda uz kuće u gradnji, uzbrdo prema prizemnici u kojoj ih je čekala njegova žena i njihova dva malena sina.
Još na vratima, nakon što su se izljubili, žena je rekla:
– S puta si, ajde za stol…
– Ajde tetka, juhe lipe ima… i glavica, ti to voliš.
Ajde Đule, ajde, ja ću ubiti poskoka, pomislio sam.
