* * *
ljeto se prodaje
ispod vakuumiranih usnica usrećio sam
jedan hrvatski jezik
nanio sam mnoštvo otpada
u svoja ramena s lijepim svirepim mišićima
i sad bih se mijenjao za mjesto
u praonici
gdje samljeveno palmino lišće sjedi u
omekšivaču
uozbiljio sam se kad su me natjerali da se skinem
pa obučem u neprimjetnog ronioca
zamišljao sam kako se debeli američki auti
utrkuju po niskoj pšenici
istovremeno poželio sam napisati
pontiac bluebird
a da me to ne rastuži
* * *
imam stotinu stotinu dolara
sa stotinu dolara kupujem sunce iz kalifornije
kupujem silikon za lješnjak sise moje susjede
sa svojih stotinu stotinu dolara
ponosan na američki način
bez gnušanja to kažem u bestselleru
poslije spavam s plastičnim konjem iz texasa
imam stotinu dolara u svijetu koji se brzo smanjuje
znam da sam riješio problem jedne ptice
u šumi u winnipegu
znam da sad mogu otići
negdje na istok i švercati traperice
sa svojih stotinu stotinu dolara
imam sve izglede
da kad dotrčim do morske obale
vidim more
9.
u meni pjevaju inje i buktinje
oh to je kiborg
on piše traumatičan san o
kaniranom dlanu koji ga je
dodirivao dok je u gradu
poskupljivao benzin ti si moj
yves jurio
između ponoćnih inventura
po mlake krajolike
bavarie 8,6
i po čips od kojeg su moje
usne postale najmekše slano jezero
ti si na njima uspio prevesti noć
ti si se na njima uspio
opet roditi
jer kad si odlazio
istrčala sam iz quoruma
pokapana pivom
s mrvicama
toasta na košulji
da te pozovem
ali tebe su već u alabaster
presvlačile lijepe žene u
skafanderima od kevlara i
šutljive
vidjela sam na noćnom nebu
kako su te razdvojile u zvijezde
i gurnule po stazi
koja nepovratno
smanjuje sliku
ja sam se probudila sama
sama u opatiji
opatiji
pizda joj materina
TI STALNO ODLAZIŠ, IVICE
Ti stalno odlaziš, Ivice,
i tvoje su oči
oči koje su otišle i ruke su ti
ruke utopljenika na
površini oceana,
ruke za koje je prekasno.
San u sebi želi
graditi kuću,
stakleni krov na mjesečini,
ti stalno odlaziš, nalazim te u buđenju,
ali već u daljini,
već na izmaku.
Jednom smo, na autocesti,
stali uz ogradu, promatrati jastreba,
izišli smo, tiho, gledati pticu
kako čisti kljun na čeličnoj
ogradi,
ali ti si već bio negdje,
jastreb je uzletio mašući
snažno krilima,
a da nisi ni primijetio.
Ti stalno odlaziš, Ivice,
I mada si mi na debljinu usana od
usana
i mogu te lako
obujmiti rukama
ti si otišao
tvoje su oči takve,
i ruke su ti mrtve ruke
utopljenika,
ruke za koje je prekasno,
koje se ne pomiču,
koje samo plutaju na površini oceana.
UZIMAJ SVE ŠTO TE SMIRUJE
Uzimaj sve što te smiruje
grad je hladan i noći ti više ne postoje,
noći nema.
Idi tamo gdje te ne vide.
Jutros, dok su svi spavali,
otišao si autom do rijeke,
do obližnje rijeke gdje pecaju
invalidi domovinskog rata,
ostao si sjediti,
nogu izbačenih kroz prozor,
šuljalo se nevrijeme,
uzimaj sve,
sve što te smiruje.
Čekao si da se po vama preveze,
bez patnje,
proljetni vjetar i da
zaškripe najloni udica,
kotači na kolicima,
da te obuzme sunce u
vožnji do Amerike.
Uzimaj sve.
Oni puše,
dovoljno sam daleko da ne plašim
njihove ribe,
dovoljno sam daleko i
mogu izmisliti bilo koje mjesto,
ali sve čekam,
da se nešto trzne
dolje,
na metar mulja,
da nas snažno povuče i
da se napnu najloni na suncu i
tetive na šakama.
Uzimaj sve što te smiruje.
I dok gledaš pod kojim kutom
svjetlo silazi niz
udice ravno u
mutnu vodu i dok opažaš od čega si
sve načinjen,
čini ti se da ćeš se razboljeti,
na povratku u grad,
u bilo kojem kretanju
ili mirovanju.
Uzimaj sve,
sve što te smiruje,
svakog smo jutra ovdje,
govori,
dok jednom rukom
zaokreće kolica na blatnom putu
i otkriva tetoviranog zmaja
na ramenu.
