Brašno
Uvijek postoji zrak među tim sitnim mljevenjem. Ljudski je život prekratak za to taloženje. Pa opet, evo me kako zamahujem i rukom posipam stol, poslije toga gazim po snijegu. Mislim o tome sitnom. I kako je sporo tonulo kroz taj unutarnji zrak, kako je cijelo vrijeme putovalo dok smo mi stajali na jednom mjestu i pokušavali uhvatiti neku sliku. Ona je izmicala u vjetru, nju je zakrivala površina svjetlosti, pokapala morska dubine. O tom sitnom mislim, kao o spasu od nemira, o hrani na kraju jednog puta.
Kad sam s obje ruke pokušao doći do dna kroz dugo taloženo brašno, u jednoj bačvi od svijetlog drva, i kad nisam uspio, osjetio sam besmrtno treperenje, dugačku, lelujavu nit što je obilazila svijet po svim njegovim osima i polegnućima.
I bilo je jutro. Sunce se uvlačilo sa mnom u to bijelo podzemlje. Od svih sitnih stvari, ti sa sobom vodiš sunce, reklo mi je brašno.
Od svjetla, ništa na ovom svijetu nije sitnije, odgovorio sam kližući bos, po snijegu svoje kuhinje.
Dobrota
Postoje dobre cijevi među kojima sjedim, s ove unutarnje strane, sjedim i među kablovima i žicama, među dobrim svjetlom i kolanjem, kolačima i kavom, suncem unutra dok vani grmi. Postoje dobre cijevi, dobri omotači zidova, ljupke fasade boje neba, dok sjedim, ovdje, unutra, postoje neki okviri preko kojih se nateže platno, kistovi su katane, kože su na bubnjevima zatrpanim pijeskom. Zvuk je unutra, postoji, premda ne pomiče prostor i ne putuje sa mnom. Postoje dobre cijevi među kojima sjedim, dobri kablovi i dobri signali, oni su moja uspravna kuća koja je sačuvala svoj krov prema nebesima, kroz njih, osim aviona koji pada ravno u moju rečenicu ništa ne ulazi. Postoje smisleni načini da se boravi u svome domu, ovog trenutka za mene su to cijevi i kablovi, ljupka fasada boje nebeskog plavetnila kroz koju ponekad srljam svojim prstima i pokušavam dotaknuti vjetrovitu večer. U dobrim cijevima kola voda i signali putuju dobrim kablovima, struja svijetli iznad mojih slova. Spašene su sve mumije, svi zaleđeni ostaci hrane, sve lutalice. Spašeni su načini koji će vrijediti dugo, sve do moje osamdesete godine života, prve godine stvarne dobrote.
Nož
Široki, plosnati nož, bez vrha, zaobljen kao kitova glava, s bambusovom drškom siječe zrak iznad voća. I slomi se, u ruci mi ostane drvo, a čelik se skotrlja sa stola na moju nogu u papuči. Nema vrha i od noge se odbio na pločice kao činela. Još kratak zvuk i smrt. Podižem sječivo, držim ga na dlanu, širok, oštar i tanak metal slomljen na najtanjem dijelu, onom koji ulazi u prašumu, u visoko šiblje bambusa i pandinu glad. Tako, nakon godina zajedničkog mahanja, došao je čas za zamotavanje u stare novine i bacanje u smeće. Pomišljam da ga kako popravim, ali nije moguće, on je savršen mrtvac, ima sve svoje dijelove, koji bi, da nije umro od srca, još radili i sjekli, kuckali i rezali. Približio sam dršku i metal na onom mjestu gdje je puklo, savršen spoj, ali kad sam opustio ruke zijevnula je pukotina velika kao moje podne. Srećom, podne se brzo sruši. Taj nož za kojim sad žalim kao za starom, snažnom kretnjom, kao za trčanjem dok sam još mogao trčati, kao za gromkim glasom dok sam ga još imao, opominje me. Ali ja poznajem tragača u sebi, čovjeka kojem su uši u kretanju polegle po kosi i koji ne čuje kako nož puca, podne se ruši, a život šalje još bezopasne poruke o svome kraju. Eto dobre moje pande, čuvari mojih vrećica i zaleđenih tekućina, nema više noža, puknuo je u vrlo nježnom trenutku, prije udarca, u zraku. Imam oba njegova dijela, savršen spoj koji mi jasno kaže da u rukama, doduše kao i vi u svojima, držim jedno veliko ništa, mrtvaca, šum sjećanja.
