Bulgur
Posežem rukom na policu, za jednim pakiranjem zrnja na kojem piše bulgur. Uzimam, nožem rasparam rub i skoro slučajno primjetim da je datum smrti bio prije dvije godine, 17. 6. 2017. Dotad sam ga, kako razumijem, trebao potrošiti. Mrtvac je sa mnom već dvije godine, a da nisam niti primijetio njegovu sjenu što ju je bacio na jednu od mojih kuhinja. Masni tragovi prstiju na frižideru svježi su, glavobolja je jako mlada, djevojčica udara barbikom po zvonkom metalu mojih trepavica, po unutrašnjosti moje potrebe da se negdje sakrijem. Bulgur je smeđe zlatan, savršen, ni prašine, ni plijesni, ni raspada ni pomaka. Nikakva smrt u datumu, toj riječi što mi je ispunila usta ne mogu ništa. Bulgur, dobar dan.
Izašao sam vani, do zidića gdje bacam kruh ovcama, ostatke objeda pticama, gdje gulim krumpire i mrkve, do mjesta gdje stvaram viškove. Spustio se i olinjali galeb, promatra me svojim svijetlim okom i ja ga se na trenutak bojim. Njemu dobacujem kosti, ostatke kojima je tekla krv. Kome ću dati mrtvi bulgur, 12, 90 kuna iz moje prošlosti koja je već nekoliko puta slavno devalvirala i pala kao prašina na komodu koju se nikako ne isplati brisati. Dat ćemo je nekome, ali taj netko nikako da pokuca na naša vrata i donese svoju radost, velike oči svoje potrebe. Bulgur, dobar dan. Prosipljem te pticama koje šepaju, mačkama koje ne mogu uzletjeti, kiši koja će pasti i namočiti te, vjetru koji ćete tako teškoga napokon odnijeti u zemlju, mravima, možda njima, valjda njima, jer ako ne, ja ne znam u kojem ću te svome poslu moći sačuvati.
Za pjesmu si suviše tajnovit, ni umrijeti ne znaš, a da to svojim ljudskim očima ja, baš ovakav, mogu shvatiti.
Kurkuma
Koliko razumijem, riječ je o eutanaziji. Daljine, noći s one strane oblog obzora. Koliko razumijem, mene je dopala ta uloga, čistača, čovjeka koji otkriva staklenke pune ničega, koji gleda u propast, pritom ruku obuzetih bacanjem. Vrijeme je možda i za isprike, molitve za oprostom, nagost pred zemljopisom i takve stvari, onaj trenutak kad stojiš pred strancem koji je umro, tek nekoliko mjeseci nakon što si ga s puste obale dovabio na asfalt prekriven snijegom. U svoj ormarić čija si vrata rijetko otvarao. Riječ je o djevojci koja ti je od početka izgledala i mirisala loše. Nisi joj nikada prišao, nikad razmaknuo kamenje između kojeg je smrvljena. U međuvremenu si sišao s uma i zaključio da nisi trebao putovati. Da si svoju ranu na desnoj ruci trebao posuti solju, a svojoj gladi naći mjeru u susjedstvu. Kao i svaki stranac, plašiš me. U malenoj si bočici i zoveš se skoro podrugljivo, premda, boja ti je lijepa i mogli bismo probati. Ali ne, ne, nisam trebao i oprosti, zašto sam te vukao ovamo, među staklo, daleko od svoje stvarne želje. Kurkuma. Sve je posve pogrešno, nisam sposoban za putovanja, nisam sposoban za nove ljude, ništa ne vijori na ovom gradskom smogu kao moja košulja puna grešaka. Oprosti, oprosti. Nisam te kupio, za tebe nikad nisam imao dovoljno želje i premda sam imao novaca, ja sam pogriješio, jako sam pogriješio.
Talog
Drhtimo spokojno. Talog je topao i dubok. Uz zidove staklenke, prema zlatnom čepu, penju se nožice bez tijela, njega je davno odnio kisik, vjetrometina je bez okomitog znaka. Poleglo je tijelo dehidrirane kave iz poljske, stvrdnulo se smeđe stijenje, čak i ako otvorim zlatni čep i okrenem tu drevnu situaciju naopačke, sve stoji, sve je prošlo kroz poremećaj. I više se ne može vratiti. Nožice se okliznu, iznutra, svaki put kad nešto pokušam, kad pogledam kroz debelo i mutno staklo, spokojno drhtimo, to je znak da smo ovuda već prošli. Talog je topao i dubok, biser u školjci ne postoji, kako god da zaokreneš ovaj svijet, on te besramno opominje. Sve do hvala moraš otići, sve do vjere da si baš ti s druge strane stakla i da uporno promatraš te nožice, iz dana u dan, ne dodirujući zlatni čep ni na čemu, ni na tjemenu, ni na staklenci s dehidriranom kavom. iz poljske?
Die kleine Pasta mit dem grossen Geschmack
Danima gledam kutiju s tim natpisom, ispod slova piše nešto na grčkom, valjda isto. Pomišljam na grčke dugove i njemačku ustrajnost da se stvari uozbilje. Tako sad vidim iz svoje podzemne kuhinje. U njoj sam napisao knjigu Brdo i još neke pjesme, posebno sam u tom podzemlju pisao bajke. Upravo gledam u jedan sasvim primjeren naslov. No, što je ta malena pasta, a što veliki užitak? Netko je, negdje u potonuloj Italiji odlučio napraviti manji stroj i kraće rezati, to je sve, taj geschmack pretpostavljam da ovisi o onom u što ćemo to kleine čudo uvaljati. Ne prezirem, samo povlačim granice, ne odbacujem, samo pokušavam izabrati i ostati sam, to je, kad biraš, uvijek tako. Nemam snage za bajku, ona je uvijek ili krajnji izlaz ili gruba potreba. Ali, nakon nje, baš nitko nije sit. Zato pokušavam zapisati ono što vidim. Koso rezana, u plavoj kutiji, jedini okoliš koji prihvaćam kao nešto stvarno, sve ostalo je kraljica na zarukama u dalekom kraljevstvu, dosađuje se i drhti od straha, jer kralj pije, jer su barbari na ulazu u dvorište i jer vrijeme prolazi, jer vrijeme prolazi.
Crvena leća
Divlja misao, već dva dana, u otvorenoj, prozirnoj vrećici punoj crvene leće. Napalm, je li to njegova boja. Cijelo vrijeme dok je prebirem po prstima pomišljam na helikoptere u kubrickovom filmu i na vijetnamski rat. To je moj prvi rat, pravedan i oslobodilački. Svi prije njega o kojima ću učiti od ranjenika u školi ili oni poslije biti će isti takvi, pravedni i oslobodilački. Ljudima se najednom zaoštre zubi i moraju njima udariti u neko meso. Razumijem neodlučne samoubojice, oni pokreću ratove, njihov je očaj nalik benzinskoj pumpi koja ne želi gorjeti, u ljetnoj jari, u podnevu. Još nekoliko dana moja crvena leća vrijedi, mogu je jesti sve do sljedećega četvrtka. Pomišljam da se raskomotim po svome životu i da riskiram s jednim ranim ručkom u petak. Što je to trajanje crvene leće, kad su moje oči pune ljudi koji gore, zapaljenih kadrova i urlika, što je to trajanje rata, kad se on ugasi ili je jednostavno vječan, kao armatura podzemnog svijeta. Prebirem, u prstima ostaju samo čisti plodovi. Uzleti u sumrak i ne vraćaj se dok noć posve ne izgori, budi hrabar, nemoj razumijeti, ne traži oslonac, ruku koja ćete prevesti preko ovakvih misli. Sjedni kraj otvorenog plamen i u malo vode skuhaj to vijetnamsko čudo. Usudi se, ne razmotavaj guste namotaje samta kojima bogato raspolažeš po svojoj unutrašnjosti. Blato u dubokoj vodi, nije tako mekano i nerazumljivo, opasno, kao tvoj tekstil, taj unutra.
