Dobro staro krčanje radija. Udaljenost koja se mjeri vodom oko laktova, mirnoćom ptice na stablu, rastom biljaka u jaru jutra. Živjeti daleko od totema, uz maleno groblje San Isodor, uz vulkan i tutnjavu koja se probija kroz zidove nesretnih, ovdje uz mene, izmjereni vodom oko laktova, dobra stara sol, dobro staro krčanje. Nekakav smiraj u rano jutro dok su još nepotrošeni snovi iz tame, dok njihove ruke pokušavaju ogrebati kožu, ostaviti trag i kasnije krastu koju će otpuhati zapadnjak. Koji čak i ovdje, gdje ne dopiru frekvencije puše sa zapada i podiže valove, sve do pupka. Svaka je misao teška, svaka je primisao posebno ljupka. Gromovi skaču po toj međi, svijet se mora rasprsnuti, cijelo ga vrijeme držiš u rukama i stišćeš mu koru, tvoj svijet je voćka, pekmez, prezrelo vrijeme, ono krčanje. Da bi se spasio govoriš dobro staro krčanje, dobra stara sol, ali, ne zaboravi da te otpuhuje vjetar, sve tvoje tone otpuhuje onaj nevini zapadnjak, sva tvoja dna i dvostruke sobe on pomiče. Što tu može oblo voće, hajde reci mi što tu može obli muškarac?
